Sjenopisi
Od Praga do Tokija, pa i u Parizu, sjene se jednako bore za tijela, lutke jednako žele postati bića, strukture moderne arhitekture tvore stroge strofe, a napuštene stvari putokazi su za drugi svijet. Ako se Pariz nečim posebno očituje u toj homogenoj (gotovo onostranoj) panorami, to je njegova narav grada-palimpsesta. "Fantazije oronulog zida" navode na odgonetanje tajnovitih pisama, ali lektira ne ostaje na razini zatečenog. Slojeviti grad povijesnih mrlja navodi jednako na princip prepoznavanja mogućih (budućih) poruka. Jer sjene prepisuju, produžuju, skraćuju ornamente, grafizmi okupljeni magnetom slučaja recitiraju zborna značenja. Fotografija je zaista u stanju izigrati stvarnost, svemoćnim kadrom koji može zanijekati i poništiti sve preko svoga ruba i transformirati sve unutar njega. Tako Abadžićeve rezane cjeline dobivaju nadrealan naboj. Osamljene životinje kreću se u njima kao neke poveznice s udaljenim biološkim svijetom. Fotografija Stanka Abadžića ponekad evocira velike, klasične fotografe između dva rata. Ona je međutim manje motivirana općim i socijalnim, a sva je u ovjeravanju pojedinačnog i egzistencijalnog. Tragovi su tu, ali gdje su bića koja ih ostavljaju?
Skice za portret jednog grada
Upravo sjena koja padne od pojedinoga stabla otključa memoriju osjećaja i ushita. Jer nijedna veličanstvena znamenitost ne može biti dekodirana drugom znamenitošću, ona ostaje separatna kao vizualni fenomen, ali sjećanje dojma grada prepoznaje se u pojedinim sekvencama koje donesu zvuk sjećanja, rastvore našu misao i povežu nas s gradom, njegovom matricom. Taj mačji hod, gipkost grada, fascinantan je. Svaki detalj počinje svoj magični hod; most se uzgiba, dječji vrtuljak u svom obrisu pretvara se u okrenutu krošnju stabla, stepenište teče slapom potoka, osvijetljen prolaz proljetni je žubor, ograda na rubu rijeke i pločnika kraljevska je kruna i čipkani šlajer, ringlšpil se pretvara u sačuvani san, brzina protoka rijeke korespondira s brzinom ritma kaskada ograda koje prate stepenište prema rijeci. U slikama ne postoji lijepo i ružno, periferno i centralno, svaki pogled u bilo kojem dijelu grada izazov je novoga vizualnoga ustrojstva, fragmenti su jednako inspirativni kao totali. U polukrug položene kocke pločnika u doticaju s paralelnim ritmičnim ravnim stepeništem uspostavljaju na jednoj stranici dinamiku ekspanzije prema gore, kao što stepenište klizi korak prema dolje. Segment željezne ograde floralnog motiva zadobiva ljepotu paunova pera i ta ljepota lebdi u sjećanju, ona probija zatvoreni prostor u kojem se ograda nalazi, ima svoj vlastiti život i izaziva ponovni pogled. Ocvala ruža položena na vlažni stakleni stol s odsjajem latica nije završetak, ta je ruža trag poetične priče. Osunčani ili osvijetljeni nadvožnjaci, stanice metroa i kolodvori presijecanjem sjena svojih konstruktivnih elemenata uspostavljaju ritam geometrijske apstrakcije kao da su sami iznašli način kako živjeti, a ne biti samo željezo i servisna funkcija. Veliki portret glave koji se nalazi ispred staklene obloge monumentalne zgrade, to mrežište opna i stakala kao da su fasete briljantnoga ljudskoga uma koji potpisuje ljepotu toga grada. Umjetnik na jednoj fotografiji prstenuje s mostom rijeku i nebo, s odsjajem se zatvara magični krug kroz koji teče krvotok grada, koji ne može iskrvariti jer će odsjaj neprolazno ostati u memoriji. Polukružna su stepeništa na kojima se kreću ljudi kao veliki lopoči, a postavljeni kavanski stolovi satovi su vremena, otkucaji uvijek novih generacija koje će sjedati za te fragilne stolove i stolice i isto tako fragilno bilježiti svoje postojanje u vremenu. Trag koraka u snijegu nije dodir s betonom, nego kao da se u stopi nazire površina rijeke Seine, grad koji teče, odsjaj moćne rijeke koja je ispod grada, ali svugdje ima svoj magični sjaj. Moćnost rijeke možda je bila ona potajna snaga vodilja samoga Stanka Abadžića, za koju on zna da je vječna, kao što je i njegov Dunav, rijeka zavičaja, rijeka predanja, koja nosi iskustvo prolaska i nadolaska. Stoga su i sjene ljubavnoga para uz samu obalu Seine veće od njih samih; nisu oni vječni, nego obrisi ljudi koji će uvijek nanovo dolaziti i ispunjavati mjesto i prostor, a svi mi čeznemo da budemo tamo i proživimo taj treptaj i odsjaj života.
Stanko Abadžić je rođen 1952. godine u Vukovaru. U petnaestoj godini od oca dobiva prvi fotoaparat SMENA 8. Učlanjuje se u Fotoklub BOROVO, koji mu organizira prve skupne i samostalne izložbe u Vukovaru i Borovu. Diplomirao je germanistiku i radio kao dopisnik Vjesnika. Iz tog vremena poznate su njegove reportaže iz Tunisa, Malte, Turske i drugih zemalja. Od 1995. do 2002. godine boravi u Češkoj, gdje radi kao slobodni fotograf. U Pragu je prezentirao najveću retrospektivnu izložbu u Komornoj galeriji Dom Josefa Sudka, koja nosi ime po čuvenom českom fotografu. U Hrvatskoj je izlagao u Osijeku, Novigradu, Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Karlovcu, Daruvaru I Samoboru. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja . Stanko Abadžić je član Fotokluba Zagreb. Njegove fotografije nalaze se u brojnim zbirkama u Europi, Hrvatskoj i Americi. Redovito surađuje s nakladnicima MEANDAR, FRAKTURA, ZNANJE, AGM, Disput na oblikovanju naslovnica knjiga. član je HDLU i ima status slobodnog umjetnika, član HZSU-a. Redovito sudjeluje aukcijama u relevantnim centrima za fotografiju u Njemačkoj i Češkoj. O njemu su pisali Željko Zima, dr.Željka Čorak, Želimir Koščević, Marina Tenžera. Živi i radi u Zagrebu.
Akademija-Art.hr
