O temi mora i njegova beskraja
U izdanju zagrebačkog nakladnika STAJER-GRAF izišla je iz tiska knjiga novella Milana Osmaka: “Ovce na južnom vjetru” s podnaslovom “Priče s Kvarnerskog mora”. Autor na ovaj način locira radnju svojih priča ali i svoje maritimne opsjednutosti. Milan Osmak, autor četiri značajne knjige za mladež, svojevrsne sage o odrastanju, društvenim tektonskim mijenama, tehnološkoj promjeni u komuniciranju i percepciji obitelji i njezine sličnosti i razlika na relaciji Zagreb-Kvarnerski areal, u ovoj novoj knjizi posiže za likovima i temama koje nastoje obuhvatiti sudbine odraslih junaka.
Oni su vezani obiteljskim, prijateljskim, a ponajviše mediteransko-kvarnerskim okružjem, kojim dijelom postaju neke vrste univerzalnim junacima svojevrsne romaneskne priče o ljudima s mora. I njihovim kontinentalnim i inim korijenima.
Kvarner je onaj topos koji ih povezuje, nudi piscu fikcijsku slobodu ukazujući na moguće kontaminacije klasičnom literaturom o moru i njegovoj metafizici, upućujući nas na primjer na Conrada (Tama u srcu), Hemingwaya (Starac još more), Jacka Londona (Prstaci putuju u Trst), Marqueza (Poručniku nema tko da piše) i E. M. Remarquea (Ovce na južnom vjetru). Ukazuje Osmak na mogući spisateljski dijalog s klasicima svjetske literature o moru.
No, taj dijalog pokazuje Osmakovu vještinu da stvarajući nove priče, nove sudbine, asocirajući na one nedavne, ukaže na to kako su tematske reference na temu mora i njegova beskraja zapravo neka vrsta otkrivanja arhetipa mora koje u Osmakovu pisanju neprestano – kroz ono novo i skoro neviđeno – ukazuje na svoju matricu, predložak izazova okruženja morem. A ono postaje sve većim…
Neke su novele prave trodimenzionalne drame, gotovo predlošci za televizijsko reemitiranje poput autorovog uratka Starac još more. Priča se doima kao pisana u hemigvejskoj maniri, a fabulom je locirana u akvatorij Kvarnera. No, za razliku od, uvjetno govoreći ikonografskog uzorka, velika tema odnosa čovjeka i mora kod Osmaka nije uzvišena. Nema tu patetike, Osmakova priča pršti humorom i duhovitim pasažima.
Navođenje na višestruke završetke
I u ostalim novelama autor zna vješto i superiorno „ubosti”, ili bar jasno naslutiti važne teme naše današnjice da bi ih, usred priče, malo olabavio. Naoko – omalovažio, ili relativizirao. Vodeći nas, tako olakšane, prema fabulativnom kraju storije. Takav diskurs Osmak logično, u svim novelama, privest će višestrukim završetcima. „Nezavršenost” priče, navođenje na moguće višestruke završetke ili čak njen nastavak (kad bi to čitatelji zaželjeli) fenomen je i jedna karakteristika u posljednjih četrdesetak godina. Epoha (autor je proživljava) koju će književni teoretičar Paul Ricouer, naglašavajući trend čitateljskog receptivnog posredovanja, imenovati bitnom značajkom postmodernizma.
U pričama ovaj pisac želi znati/posredovati kamo mu smjeraju ženski i muški likovi, podjednako umješno psihološki profilirani, pa se ovdje ne radi o primarno muškom pismu. Kako ostvaruju vlastitu egzistenciju, kako se zaljubljuju, štimaju li im erotski odnosi i koje su im seksualne preferencije.
Autor uživa u ispisivanju svojih proza
Pažljivije čitatelje Osmakovih knjiga zaintrigirat će neobavezna selidba nekih autorovih fikcionalnih likova iz rečene obiteljske sage za mladež (U Osmakovim knjigama ona kronološki traje više od 30 godina). Poput barbe Tonija Negovetića, biologinje Sunčice Srnec, kontroverznog biznismena inž. Karla Smoljana, ili odraslog Marija Hrvatića. Ti se likovi uklapaju u skupinu ostalih, no to nije opterećavajući uvjet ad hoc čitatelju ove zbirke, nego legitimiranje autora među poklonike čuvene fraze Rolanda Barthesa o „užitku u tekstu”. Čini se, autor novela iskreno uživa u ispisivanju svojih proza – koliko i u šansama za njihovo posredovanje receptorima.
Tako, poslije naoko male teme o bračnom trokutu i preljubničkim egzebicijama u noveli Ljubav na cesti Rijeka-Zagreb, Osmakova nizanka nudi nam na zanimljiv način epizode iz značajnih i aktualnih društvenih zbivanja. Radi se o na pr. plimnom valu emigranata s afričkih obala Mediterana (u medijima sve češće dramatično eksploatiranom) na priobalje Europske unije. Takvo događanje Osmak anticipira za godinu-dvije kao sastavnicu hrvatske društvene zbilje. Ili, pogubno tajkunstvo prokazano je u priči Herkulova batina…
Podsjetimo kako Osmakov izravan i naizgled jednostavan postupak, rukopis koji ne skriva nego otkrivajući jednostavnošću – ukazuje na to da se upravo promjenjive ljudske sudbine okupljaju i bivaju „okružene” morem i njegovom obnavljajućom nepromjenjivošću. More je za Osmaka onaj element koji u vječnoj mijeni ostaje zapravo to što jest: nekovrsno središte ljudske sudbine. Ono daje prostora za preispitivanje, provjeru snage i odlučnosti. Podstiče užitak i maštu. Autorovi odrasli junaci su ribolovci, morepolovci, profesionalni pomorci, oni naseljavaju nedavnu povijest ali i sadašnji trenutak kad se modernim cestama i mobitelima, novom tehnologijom i samo kopno nekako zgusnulo i približilo nekada udaljene prostore kontinentalne i uzmorske Hrvatske.
Fikcija koja se služi životom
Stoga su Osmakove novele svojevrsno zgušnjavanje zbivanja kojima se i sudbina hrvatskih „kopnenih” junaka objedinjuje kroz maritimna iskušenja.
Autor je očigledno koristio bogatu dokumentaciju o moru, životu i iskušenjima ljudi koji ga koriste kao metaforu vlastita života, a da se sve to vješto uplelo u sudbine njegovih junaka, stvarajući fikciju koja se služi životom i njegovim činjenicama. Sve to kako bi ga razotkrio i učinio vidljivim njegovu mijenu i stalnost koja nas neprestano zaokuplja.
Knjiga novela Milana Osmaka nedvojbeno je jedan nov i izazovan rukopis o moru i moreplovcima, sudbine koje nalaze svoje izazove i kušnje.
Nives Gajdobranski
