Srećko Pospišil: Mala priča o čestitkama

Centar za kulturu Čakovec

 

Srećko Pospišil, poznati hrvatski kolekcionar rođen je 6. ožujka 1949. u Zagrebu. Od 1960. godine živi i radi u Čakovcu. Po struci grafičar, zadivljen je tehnikom tiska starih razglednica nastalih prije stotinu godina što pridonosi sakupljačkoj strasti koja traje već 30-ak godina. Priredio je nekoliko vrlo uspješnih izložaba čestitki i starih razglednica Čakovca. Svoje autorske priloge objavljuje u lokalnim tjednicima «List Međimurje» i «Međimurske novine», časopisima «Filatelija» i «Top s Griča», a gotovo sve monografije i knjige o Čakovcu obogaćene su vrijednim razglednicama iz njegove privatne zbirke.

Pogledajte galeriju radova!
Godine 1992. objavio je knjigu «Čakovec negda» u izdanju izdavačke kuće «Zrinski» iz Čakovca. Godine 2004. izdana je druga knjiga – «100 godina čakovečkih razglednica», vrlo pozitivno ocijenjena od mnogih pojedinaca, društava i institucija. O uloženom trudu za ostvarenje tog projekta najbolje govori podatak da je Srećko Pospišil bio autor, urednik i izdavač knjige.

Srećko Pospišil je član Ogranka Matice hrvatske Čakovec, cijenjeni član nekoliko društava kolekcionara i sakupljača starina Hrvatske, kao i Građanske udruge «Hrvatska viteška bratovština Petra Zrinskog – Časni stol Čakovec».

Najnovija knjiga «Pozdrav iz Međimurja» samo je nastavak njegove sakupljačke upornosti i ljubavi prema Međimurju.

O izložbi

Čestitke zauzimaju posebno mjesto u pisanoj komunikaciji i neizostavni su dio različitih blagdana kao što su Božić, Nova godina, Uskrs, ali i osobnih prigoda poput rođendana, imendana, dana vjenčanja. Raritetni, pa stoga vrlo vrijedni pisani artefakti svjedoče da su si ljudi različitih kultura, od kojih su neke u međuvremenu izumrle, međusobno u znak naklonosti i u želji boljih budućih dana slali pisane poruke.

Masovna proizvodnja čestitaka, u obliku kakvom (još uvijek) danas poznajemo i koristimo, dakle četverouglasti troslojni kartončić s prednje strane ukrašen dopadljivom sličicom, započela je krajem 19. stoljeća.

Slanje čestitaka je pred stotinjak godina bilo ne samo popularno, već je u građanskoj kulturi smatrano i znakom dobrog odgoja. Čestitke, kao i razglednice, čuvane su u posebnim albumima koji su se držali na stolićima u salonima bogatih građanskih kuća. Već od samog nastanka čestitke i razglednice postale su predmetom sakupljanja, tako da se filokartija ili kartofilija, kako se naziva sakupljanje razglednica, pojavilo gotovo istodobno kad i same čestitke. Stoga je zanimljiv podatak da prvi spomen o sakupljanju razglednica potječe iz 1879. godine, a 1897. godine osnovan je i Svjetski savez ljubitelja sakupljača razglednica.

Zahvaljujući tadašnjim sakupljačima, sačuvani su danas u privatnim zbirkama i u muzejima najstariji primjerci čestitaka i razglednica koji na najzorniji način svjedoče o tehnikama tiska, stare razglednice gradova i naselja su vjerodostojan povijesni dokument o tome kako su se razvijali i arhitektonski mijenjali, a likovni motivi na čestitkama nose obilježja i simbole vezane uz određene blagdane.

Ova izložba, posvećena je čestitkama i zamišljena je kao prikaz čestitanja tijekom jedne kalendarske godine. S obzirom da je izložba postavljena u ovo blagdansko predbožićno vrijeme, nosi naziv Od Božića do Božića.

Prvi pokušaj masovne proizvodnje božićnih čestitaka pojavio se u Škotskoj. Čestitku s natpisom Compliments of the Season izdala je 1841. godine tiskara Charlesa Drummonda u Edinburgu. Dvije godine kasnije, 1843. godine nastala je danas najpoznatija najstarija božićna (a istovremeno i novogodišnja) čestitka. Njen nastanak vezan je uz imena engleskog litografa i tiskara Henryja Colea (1808. – 1882.) koji je te godine posjetio mladog slikara Johnatana Calcotta Horsleya i zamolio ga da ilustrira čestitku za predstojeće blagdane. J. C. Horsley, inspiriran slikama s crkvenih oltara, načinio je sličicu u obliku minijaturnog triptiha, a ispod središnjeg dijela koji je uprizoravao veselo društvo za stolom, napisao je A MARRY CHRISTMAS AND A HAPPY NEW YEAR TO YOU. Otisnuto je tisuću primjeraka ovih čestitaka, a zanimljivo je spomenuti da su se slale u omotnicama. Čestitanje blagdana na ovaj način je postalo veliko pomodarstvo među bogatim građanstvom i visokim društvom, prvenstveno na starom kontinentu, a zatim se proširilo i u Sjevernu Ameriku, a proizvodnja čestitaka je postala unosna proizvodna grana, osobito u tzv. zlatno doba razglednice koje je trajalo od 1895. do 1914. godine.

 

Najstariji motivi na božićnim čestitkama bili su snježni krajolici ili uspavani gradići ili zaselci s nanosima snijega, detalj kuće iza čijih se osvijetljenih prozora sjaji okićeno božićno drvce, biblijski motiv Isusova rođenja u štalici, Djed Božićnjak, a početkom adventskog razdoblja pojavile bi se i šaljive čestitke s Krampusom i Svetim Nikolom kako raznose darove.

Novogodišnje čestitke su «starije sestre» božićnih čestitaka i prema motivima se razlikuju od božićnih. Bajkovitost i romantičnost snježnog bijelog Božića, zamijenjena je komornim ugođajem građanskih salona u kojima dominira sat na kome teku posljednje minute stare godine. Za nastanak novogodišnjih čestitaka zaslužan je češki plemić Karel Chotek, koji je uoči nove 1827. godine umjesto da cijeli dan prima goste koji bi mu čestitali Novu godinu, poslao prijateljima kartončić s otisnutom sličicom s isprikom da nije u mogućnosti primiti posjetitelje uz najljepše želje u novoj, 1827. godini. Ova Chotekova inovacija odmah je postala hit i već sljedeće godine počele su se tiskati novogodišnje čestitke-ispričnice, koje je ilustrirao Josef Bergler, prvi ravnatelj praške umjetničke akademije. Novac od prodaje čestitaka poklonjen je dobrotvornim udrugama koje su skrbile za siročad, siromašne i bolesne. Najčešći motiv bila je boginja sreće – Fortuna, a ispod njene sličice bio je natpis Pour feliciter – Za sreću ili samo kratica p.f. Među najčešćim motivima na novogodišnjim čestitkama nalaze se oni koji prema vjerovanju donose sreću – djetelina s četiri lista, potkova, dimnjačar, gljiva (simbolizira dugovječnost).

Ako je Božić najomiljeniji, Uskrs je svakako najveći kršćanski blagdan. Uskrsne čestitke nastale su marketinški potez poduzetnih izdavača božićnih i novogodišnjih čestitaka koji su potaknuti njihovom uspješnom prodajom, počeli proizvoditi i one s uskrsnim motivima među kojima su najčešće pisanice kao simbol novog života i zec kao simbol plodnosti (preuzet iz germanske mitologije). Od ostalih motiva nailazimo na razigrane piliće, proljetno cvijeće (ljubičice, đurđice, cice-mace), rascvjetane krajolike s bujnim zelenilom, janjad, djecu sa pisanicama te umjetničke čestitke s prikazom uskrsnih običaja, čiji su autori bili renomirani slikari.

Jedno kraće vrijeme, između 1920. – 1930. godine slale su se čestitke i za blagdan Duhova (dolazak Duha Svetoga pedeseti dan nakon Kristova uskrsnuća). Na njima prevladavaju cvjetni motivi i proljetni krajolici uz natpis Herzliche Pfingsten ili Herzliche Pfingstergrüsse, iz čega možemo zaključiti da su se Duhovi čestitali osobito u zemljama njemačkog govornog područja.

Posljednjih godina 20. stoljeća kod nas je postao popularan blagdan Sv. Valentina, označavan kao Dan zaljubljenih (14. veljača). Prema legendi Valentin (3. st.) je bio svećenik koji je vjenčao pogansku djevojku i kršćanina, pa je stoga prozvan i zaštitnikom zaljubljenih. Preteču valentinskih čestitaka čija se masovna proizvodnja razvila u Americi zahvaljujući poduzetnici Esther Howland (1828. – 1904.), možemo smatrati ljubavna pisamca koja su slali francuski plemići na dvoru kralja Charlesa d’Orleansa (15. st.). svojim odabranicama. Pisamca, zvana valentins,  su bila ukrašavana srcima i ružicama. Ovaj pomodni običaj prihvaćen je na francuskim dvorovima, a zatim se proširio osobito po sjevernoj i zapadnoj Europi odakle je zahvaljujući iseljenicima dospio i do Amerike.

I postojalo je još mnogo prigoda u kojima su si ljudi međusobno čestitali osobne blagdane među kojima su bile najčešće imendanske čestitke (rođendani su se počeli čestitati tek sredinom 20. st.), djeci su se slale čestitke za prvi dan škole, prvu pričest i firmanje.

Pojava telefona početkom 20. stoljeća, a osobito masovna uporaba mobitela krajem 90.-tih godina 20. st. utjecala je na pad popularnosti slanja čestitaka. Ali ipak, usprkos pogodnostima naše elektroničke svakodnevice (uz mobilnu telefoniju i pojava Interneta) slanje čestitaka nije ustuknulo pred mogućnosti koji pružaju ovi suvremeni mediji i „starinsko“ pisanje čestitaka ušlo je i u treće tisućljeće. Novi likovi izričaji, maštovita grafička rješenja novih serija čestitaka izazov su i za današnje filokartiste i one će zasigurno kao i njihovo stoljeće stare prethodnice na kraju naći svoje mjesto u muzejima ili u privatnim zbirkama, kao što su čestitke postavljene na ovoj izložbi. Sve potječu iz zbirke čakovečkog kolekcionara Srećka Pospišila, autora knjige «Čakovec negda» (Zrinski, Čakovec, 1992.) i monografije «100 godina čakovečkih razglednica» (Tiskarnica Ritonja d.o.o., Čakovec, 2004.) u kojima se kroz stare i novije razglednice Čakovca upoznajemo s ovim lijepim gradićem bogate povijesti, smještenim na sjeveru Hrvatske.

U svojoj velikoj zbirci gospodin Srećko Pospišil posjeduje oko 10.000 čestitaka i razglednica, koje je sakupljao tijekom gotovo četrdeset godina. Ovom prigodom prvi put izlaže čestitke pa se tako posjetitelji izložbe mogu upoznati i s ovim dijelom njegove bogate i vrijedne zbirke.

Silvija Sitta, viša kustosica, Gradski muzej Bjelovar

www.czk-cakovec.hr