Splitsko ljeto ide u red naših najstarijih i najatraktivnijih ljetnih festivala – redovito se održava od 1954. godine. Ovogodišnje, 56. splitsko ljeto otvoreno je na Prokurativama izvedbom Verdijevog Otella. Slijedi raznovrstan izložbeni, glazbeni, scenski i plesni program.
Tradicionalni ljetni festival opere, drame, plesa i glazbe, odvija se u ambijentalnim prostorima grada Splita – u povijesnoj jezgri grada i izvan nje. Festival, uz produkciju HNK Split, ugošćuje brojne glazbene, scenske, plesne izvedbe iz zemlje i inozemstva. Najboljim predstavama u glazbi i drami dodjeljuje se nagrada „Judita“ dnevnog lista Slobodna Dalmacija.
Da Splitsko ljeto pripada najstarijim i najcjenjenijim hrvatskim kazališnim festivalima značajnih međunarodnih dosega i suradnji, to je na mediteranskoj kulturnoj mapi poznato još od njegova nastanka. No, njegova mu profiliranost i etabliranost ne priječe da stalno bude u dosluhu s duhom vremena i svakim novim izdanjem ponudi sadržajno i oblikovno bogat, a umjetnički visokovrijedan spektar zbivanja, ukotvljenih čas u lokalnom koloritu, a već narednog trena spremnih da se otisnu u najudaljenije povijesne ili zemljopisne putanje čiji smo planetarni baštinici.
Od tri operna naslova, sva tri pripadaju vrhu svjetske i nacionalne operne i operetne klasike.
Jer dovoljno je reći Verdijev Otello, Gotovčev Ero i Tijardovićev Akvarel, pa da nijedan zaljubljenik opere ne ostane ravnodušan, a pripomene li se tome da premijernog Otella iznose maestro Nikša Bareza i redatelj Giulio Ciabatti u hrvatsko-talijansko-španjolskoj koprodukciji u kojoj Desdemonu pjeva prvakinja splitskog HNK Valentina Fijačko, a Otella prvak moskovskog Boljšoj teatra Badri Maisuradze, onda je jasno da možemo očekivati vrhunsku produkciju.
I dok je ljubav u Akvarelu puna sentimenta i mekoće, u Eru ispunjena lepršavošću i dovitljivošću, a u Otellu prezasićena strašću i ljubomorom, plesni je dio programa Splitskog ljeta prožet u potpunosti onim taktilnim u ljubavi. No Dodir izraelskog maga koreografije Ramija Be’era daleko je od bilo kakve doslovnosti. Jer putanja tijela bila bi tek akrobatika kad bi uzmanjkalo spiritualnog imaginarija, a to je kod Be’era već po definiciji nemoguće. Pokret je govor tijela, no dodir je njihov susret i nagovor na zajedništvo u dinamičkom univerzumu.
Zato taj dodir i jest najbolji uvod u plesno-dramsku artikulaciju odnosa tijela i identiteta kakvu nam nudi riječko Tranzicijsko-fikcijsko kazalište. To su tijela "u ritmu plesnih melodija mediteranskih luka kao tijela u tranzitu s dozvolom za ulazak u grad".
A kada jednom u grad uđemo, tada je prirodno da na tom putu prođemo cio dramski luk: od renesansnih Rabelaisovih Gargantuovskih pripovijesti do još uvijek aktualnih Krležinih obračuna s nama; od Goldonijevih i mediteranskih Ribarskih svađa, do Kovačićevog Smija i suza starega Splita ili bilo kojega drugoga u vremenu zagubljenog sličnog toposa, od stradanja samo Mojeg djeteta u suvremenom Bartlettovom komadu, ili samo nekih tijela u Garaži Zdenka Mesarića i zagrebačko-njujorškoj koprodukciji, do civilizacijske apokalipse u Arci poljskog Kazališta osmog dana…
Ni koncertni luk ne nudi ništa manje prilika da siđemo s rubova naših tijela… Prepustit ćemo se jedanput Izgubljenim pjesmama Stefana Milenkovicha i Edina Karamazova, a potom Ansamblu Cellomania i tandemu Monika Leskovar i Giovanni Solima, da bismo uskoro s Triom Mate Matišića i u društvu s velikanom gipsy-jazza Florianom Niculescuom odavali simboličku počast Djangu Reinhardtu. I tako sve do kraja koncertnih događanja – ne po principu od svega ponešto, nego po načelu od odabranog najbolje! Jer tu su još klasično izbalansiran program Gudačkog kvarteta Tartini i njihovih gostiju Vesne Podrug i Vladimira Kossjanenka; kao i sličan program Orkestra mladih Euro Classic Festivala i pijanistice Martine Filjak s dirigentom Heinrichom Schiffom. Ali, isto tako, tu je i vrhunski pijanizam Kemala Gekića, pa nesvakidašnji Glazbeni mozaik Ansambla Acoustic Project, kao i vatrometni A Compas program flamenco plesne družine koju predvodi gitarski virtuoz Paco Pena.
Konačno filmski i likovni luk ovogodišnjeg programa ne možemo ni najmanje zanemariti u lepezi napuštanja ili "raspamećivanja" tijela. Svi nagrađeni naslovi s ovogodišnjeg Pulskog festivala igranog filma, novost je realizirana u suradnji s pokroviteljem T-com Kulturistom, ali i potvrda da Split postaje mjestom sve značajnijeg broja raznorodnih filmskih okupljanja.
A među šest izložbenih zbivanja od kojih su dva vezana uz fotografiju, nećemo izdvajati ni Dalibora Stošića ni Baneta Milenkovića, ni Zlatka Boureka, nego ćemo tek naslovom Zemljina kora, zemljina koža – kako je naziv izložbe Harija Ivančića, skrenuti još jednom pažnju na to da su nas luk i putanja tijela, naposljetku priveli i k zemlji kao tijelu, njezinoj kori, kao njezinoj koži…
