Split – Neno Mikulić: Ružodavalac

Tekst u katalogu napisala je povjesničarka umjetnosti Darka Perko Kerum. Ona će, ujedno, otvoriti izložbu. Mikulić izlaže 20 slika i slikoreljefa te 7 skulptura od drva bojanog akrilikom.

Pogledajte galeriju radova!

Neno Mikulić je, rekli bismo, zaigrani slikar ili kako ga je netko nazvao homo ludens hrvatskog suvremenog stvaralaštva. Već duži niz godina bavi se u svom slikarstvu, a dijelom i kiparstvu, ljubavnim motivima. S obzirom da je tema izložbe vezana uz ljubav i da se otvara prigodno na Valentinovo, dan zaljubljenih, valja napomenuti kako njegove slike nikako nisu prigodničarske, jer su ovi motivi cijelo vrijeme pristuni u njegovom stvaralaštvu. On svojim likovima i temama prilazi poput pripovjedača u trećem licu jednine, tzv. sveznajučeg pripovjedača. Za razliku od literarnog pripovjedača koji uvijek ostaje besprijekorno objektivan i pouzdan, Neno kao slikarski pripovjedač, jest itekako subjektivan. U njegovim likovima ima uvijek nešto simpatično, toplo i srdačno, a teme kojima se umjetnik bavi su galantnost, udvornost, korteđavanje, kokolavanje i konstantna su inspiracija za njegova skulputralno – slikarska djela. Svojim nas opusom želi odvesti u svijet ružodavatelja, korteđanata, gentlemana i mornara koji pomalo naivno i nespretno zavode svoje ljupke dame.  To su muškarci drugačijeg vremena i prostora nego što je danas, vremena kada se udvaralo zbog ljubavi, a ne zbog kapitala, vremena kada su se pisala pisma, a naklonost prema dami  iskazivala se galantnim gestama. To su vremena kada su muškarci svoju muževnost isticali brkovima, a uglađenost kicoškim odijelima i košuljama, dok su mornari bili i ostali prototipovi muževnog, strastvenog, širokogrudnog muškarca koji odlazi, ali se isto tako svaki put vraća svojoj voljenoj. U predstavu udvaranja uvodi nas Ružodavatelj, glavni junak ove priče koji je upravo sišao s jedne od Neninih slika. On nas kao pravi splitski šjor dočekuje u veštitu sa španćerom i ružom u ruci odlučan da nam sam u prvom licu ispripovjeda priču o nekim zaboravljenim korteđavanjima.

Mikulić dijeli svoj sliko – reljefni opus na  morski i kopneni. Morski ciklus je minimalistički. Zaustavlja točno jedan trenutak beskrajnog prostora i vremena i na taj način daje dublji smisao i istinu ne gubeći se u preopširnom opisivanju. Pozadina je uglavnom podjeljena na dva obojena polja,  odnosno na more i horizont, a ponekad je cijela ploha premazana debelim slojem plave boje prikazujći morsko plavetnilo. Likovi, odnosno muškarac i žena u kajićma reljefno iskaču iz te jednoobrazne, zamrznute plohe odmičući je od apstrakcije i dajući joj sadržaj.

Takozvani kopneni dio se dijeli dalje na eksterijere, interijere i na neodređene prostore. U ovom ciklusu umjetnik najviše varira različite pristupe slikarstvu, a u recentnim  radovima prisjeća se svog slikarskog uzora Georga Baselitza s početka slikarskog staža. Poput hommagea na to minulo vrijeme Neno namjerno postavlja naopako lik muškarca na slici Plavi cvijet. Valja napomenuti da je na Mikulića Baselitz ostavio duboki trag, bez obzira na drugačiji senzibiltet koji je Neno s vremenom razvio. Još od tih njegovih ranih radova inspiriranih njemačkim slikarom, kao spomen  stoji njegov naopaki potpis u kutu svakog djela.  Već na spomenutoj  slici Plavi cvijet  možemo uočiti i najveći odmak od prijašnjeg stvaralaštva. Pozadina više ne služi da opisno, poput scenografije u kazalištu, postavi radnju u određeno mjesto, već na njoj varira različite slikarske geste, suprostavljajući različite teksture ploha u pozadini svojih reljefnih likova pazeći pritom da ne naruši skladnu i uravnoteženu kompoziciju djela. Neobično je zapaziti da upravo reljefne figure muškarca i žene na slikama, Nenu još čvrsto drže u području figurativnog slikarstva iako vidimo da ga počinju zanimati isključivo slikarski elementi poput linije, boje, plohe, teksture površine. Ovim pristupom Mikulić pomiruje dva suprostavljena pristupa slikarstvu što je najočitije na slici Kad sklopim oči ti si kraj mene. Pozadina koja je  podijeljena na pravokutnike usklađenih tonova udaljuje nas od bilo kakvog privida stvarnosti, oduzimajući slici bilo kakvu prostornost, a naglašavajući atmosferu zamišljenosti i onog neizrečenog što odjekuje u nutrini svakog bića koje pati dok voli. Likovi muškarca s ribom i žene s cvijećem na glavi slici daju predmetnost, ali njihova fizička odvojenost podržava osjećaj da je vidljivi svijet u ovom slučaju prisutan samo kao uspomena.

Darka Perko Kerum