Piše Roko Dobra
Zapisi o sonetima u knjizi “UZLAZAK” Ivana Vidovića
Matica Zadrana, Zadar, 2010.
„Vjerojatno ni oblik ni forma pjesme nisu uvijek toliko bitni i presudni za dobru pjesmu, ali su ipak, po meni, vrlo značajan faktor, ako ni u čemu drugom a ono u pristupu, u discipliniranosti duha, u odabiru prozodije, metra, rime, pogotovo kada je riječ o tako zatvorenoj formi kao što je sonet! Jer, forma te naprosto obvezuje. Kao što je obvezivala i velikane koji su, uz ostala djela, svoju pjesničku slavu sticali i stekli i sa svojim sonetima – Petrarcu, Shakespearea, Michelangela, Baudelairea, Prešerena, te naše: Matoša, Tina, Vesnu Parun, Luka Paljetka i dr. …
Tako smo, evo, skloni povjerovati da je baš ova ondašnja pripomena bila u dobroj mjeri presudna za ovu najnoviju Vidovićevu knjigu sabranih soneta. Ali, ako i nije baš sve kako predmnijevamo da jest, zadovoljstvo nam je, nesumnjivo, i da je samo pospješila zamisao da se je četrdeset osam soneta našlo na okupu u knjizi simbolična naslova „Uzlazak“, raspoređenih u pet ciklusa (Lađa bez šiljka, Moj dolac, Obrazine, Znojni konji i O, Krvijo moja).
Prije nego se počnemo baviti samom knjigom, reći nam je da je pjesnik Ivan Vidović počeo vrlo rano pisati i tiskati sonete – još daleke 1967. godine, pa je, i on jedan od onih sonetista u Hrvata koji je nastavio prekinutu tradiciju Gričana, od kojih su (prema mišljenju akademika Zvonimira Mrkonjića u proslovu knjige soneta “Zlato moga praha” Roka Dobre) najistaknutiji bili: Ljubo Wiesner, Vjekoslav Majer i Kruno Quien. Ali, dok su neki od prvih pjesnika soneta, šezdesetih, u obilatoj mjeri, u svoje sonete unosili irealnost i nejasnoću, dotle se naš daroviti sonetista Vidović uvijek služio i služi jasnim, kolokvijalnim jezikom, jezikom predaka kojeg su britke bure oštrile, a topla juga milovala.
Primjeri za ovu netom izrečenu istinu i dva su ona soneta u prvom ciklusu “Lađa bez šiljka”: „Svrha svih pobjeda“ i „Riječi“, u koje je njihov ogorčeni i smioni tvorac unio sve ono što drugi, u sonetu, nisu, uvijek, bili kadri unijeti; unio je – samoga sebe, svoju vjeru, viziju u sutra i ufanje u pobjedu svjetlosti čovjekova razuma, usprkos, kažemo, tolikim životnim nedaćama, pa, otuda i Ivanove bune i pobune:
Pobijedit ću svoj mramorni, gusti mrak,
No, kad je o riječima riječ koje su u ono sivo doba bile i gušene i progonjene, da bi se puninom srca i duše dalo ostvariti njihovo doslovno, zavičajno i povijesno, značenje, jer su one, pjeva Vidović, „riječi što bjehu žuto, zrelo zrnje“, a „sada su robovi i nijema varka“. A zbog čeg su ga, još onda, obuzimale sumorne misli, a nas, sada, dok mu prečitavamo ovaj slikoviti treći katren iz gore spomenuta soneta „Riječi“, obuzima zlosretan trenutak slutnje da bi pjesnički subjekt mogao lako zapasti u ambis defetizma:
Mišljah: žeđa će biti posve mala
nakon prve čaše rose bezbolne;
propadam podnoseći zemnog kala
dah. A riječi umiru umobolne.
Ali, na radost istine, to bi moglo zaživjeti samo u onom nemogućem trenu, u trenu – kad bi izdao samoga sebe, odnosno kako će sâm reći:: “I tako bi do kraja vijeka bilo / kad bi me izdalo duševno krilo.”
Međutim, i ostali soneti koji su obuhvaćeni ovim prvim ciklusom, sadržajno su gotovo na istim relacijama, mada su nastajali i nastali nekoliko godina kasnije. U njima ni traga nesuvislu verbalizmu ili l’art pour l’art igrarijama jednoga Stéphanea Mallarméa. Nego, sve je nabreklo i uzavrelo u ovim Vidovićevim sonetima, i sve je živi oganj životne zbilje, ali, i snovitih viđenja u vidu zamišljanja jednog novog, humanijeg i ljepšeg života, života dostojnog čovjekova dostojanstva i uspravnosti. Sve je to u znaku autoferencijalnog diskursa s osloncem na sugestibilno-racionalni doživljaj svijeta. i njega, pjesnika, u tom i takvom svijetu.
Tu je, u sonetu „Vjera s imenom“ – ljepota potajne vjere, koju pjesnik shvaća; i crne krune, koje su za nj, za pjesnika, križna strahovanja; i noćne arkade, ispod kojih je prolazio, i tuđe jeremijade, koje se prelamaju u njemu kao da ga srpom režu; tu se, zanesen i maštom potaknut, odlučuje na uzlet, na onostrano, ali, i tu se, ranjen, vraća tlima, dok se iznad svega razliježe „i tihi doziv unutarnjih buna."
„Izvor pjesme“ je sonet u kojemu pjesnik, pjevajući o danu, ruži i vatri, vidi i sve ono što nam nedostaje, a što je inkarnirano u njemu, u pjesniku, kao što je izvor stiha, blagoslov nade, i vječni prah svemira. Dok je sonet „Žitima“ zanosna himna svekolikoj ljepoti života, posebno kad je taj život rijeka uzbibana, beskrajna žuta žita, dotle je sonet „Lađa bez šiljka“. po kojemu je i ovaj ciklus dobio svoje ime, „Prozor. Nebo malo. Brežuljak jedan. / Bez oka. Ledina u dnu smućenu. / Bez glasa …“ teška slutnja varljivog neba – da sve u žuto ne pretvori! Osim šipka žutog u vrtu, i suša je u okviru žuta, a zbog čeg si malen i gladan, pa mrziš i voliš gdje „Trava zove“, gdje „Samo žedan kamen kišu snuje i gdje „Puž sporo o samoći piše.“
Međutim, sjajnost ovog soneta ne bi bila, nakon ova dva stiha
potpuna a da se, usporedbe radi, ne prisjetimo „Srebrne ceste“ Gustava Krkleca iz istoimene mu prve zbirke pjesama iz davne 1920. godine u kojoj mladi poeta Gustav, romantik, upućuje imaginarnog suputnika:
Izađi … idi … Srebrn plašt će pasti
Istina, dodiruju se ova dva pjesnika, ali samo činjenicom kojom i jedan i drugi čitatelja upućuju na cestu. Razlika je frapantna – u sadržajima, razumije se. Krklec nudi cestu iz snova, na koju će srebrn plašt pasti, a Vidović, umjesto romantike, crnu zbilju, odnosno – povijest mulja, kojega zamišlja cestom kojom ići treba zbog kiše … Naime, ovim smo primjerom, također, htjeli iskazati divljenje i jednom i drugom pjesniku, jer su svoj doživljaj ceste svaki na svoj način i suviše slikovito opjevali.
Ali, ova stamena osobnost u liku pjesnika Ivana Vidovića nerado će priznati eventualne poraze i tlapnje, pošto je u takvih uvijek kontrautega i pred gromadama poteškoća, iako su u dubokoj svojoj nutrini čednost krhkih leptira; ubrzo će taj svoj kontrauteg hitnuti s ramena ili će pak napisati sonet s naslovom „U koračanju zarastaju rane“, u kojemu je gotovo svaki stih arza – teza, uteg i kontrauteg. Jer, „Kako ću mirisat otrovno more“, a „komu ću ostavit kamenu braću“ – ako nisam u stanju osjetiti i spoznati da „U koračanju zarastaju rane / u nedogledu …“? Slovenski bi se pjesnik Oton Župančič znao zapitati: „Veš poet svoj dolg?“
Užitak je pročitati sonet „Gutljaj dana“ kraj ovakva mu naslova-sintagme koja i suviše jasno i glasno priziva i onaj drugi, treći i tako dalje gutljaj! Sonet „Nagrada“ je napisan s određenom dozom ironije, pa, s obzirom na taj način i začin, mogli bismo ga svrstati u postmodernizam, a što bi mu pak došlo kao adekvatna – nagrada. No, nije samo ovaj sonet takav, ima ih još, razumije se; gotovo da ga slijedi i sonet „Uzdanje“, samo što je u njemu ironija prepustila mjesto satiri, jer su na jednoj strani „bogići“ koji tvore dane, i koji, opako ustrojeni i s novcem u džepu, stoluju „ovdje“, dok na drugoj strani, u predvorju ili izvan Božjega svjetla, samuje borac; pa suprotnost, iskazana i stihom „Neradnik kusa, a gladuje tvorac“, poenta narasta do narodne mudrosti s prizvukom sarkazma:
Uzdam se u se i u svoje kljuse.
Mnogi u klancima noževe bruse.
Indikativno je pjesnikovo retoričko pitanje na početku mu soneta „Kad u tuzi nisam kliktav“: “Moja mladost, što je to?“, a koje (pitanje) ne prejudicira doslovan odgovor, navlastito ako je taj odgovor temeljen na mladenačkom iskustvu Tinove „Svakidašnje jadikovke“ u stihovima mu: „teško je biti star, a biti mlad!“ Pa još ako se, silom životnih nedaća, osjećaš nekorisno „beskostno deblo …“
„Moj dolac“ je drugi ciklus po redu ove zbirke soneta pjesnika Ivana Vidovića, u kojemu je, kao čvrst, postojan, ali i kao mek i senzibilan, (a što ne znači i „mlitav“, kako u jednom svom stihu reče) izdanak vrgoračkog kraja, duboko srastao, prvenstveno svojim rođenjem, sa svim i živim i mrtvim što ga je žalostilo i radovalo, sapinjalo i oslobađalo u okruženju Dizdarevića, odnosno Tinove kule, za kojega je vezan čvrstim, neraskidivim nitima, u prvom redu, kao na svoga vrgoračkog idola, ali i uzora – posebno kad je riječ o sonetu i njegovoj formi, formi koja obvezuje pjesnika na red i disciplinu, kako je već i u uvodu rečeno, s namjerom da se ustraje u perfekciji arhitektonike i osebujnosti sadržaja. Jer, nije svejedno hoće li se sonetotvorac više baviti gradnjom soneta ili pak ispunjanjem njegove križaljke.
Također u uvodu ovog ciklusa još recimo da je autor ove zbirke orijentiran na određene događaje i zbivanja, uglavnom zahvaljujući reminiscencijama mu na djetinjstvo, na mladost, pa i na kasnije razdoblje života, a koje će (razdoblje) živjeti i proživljavati, uvijek intenzivnije na fizičkoj udaljenosti, i to upravo poradi aspekta nostalgije za prostorima rođenja i odrastanja …
Istinski je motiviran životom u sonetu „Život vječno diše“, iako ga, u tom istom životu, prate „Od prvog plača pa nizvodno do ušća / samo strah i strepnja u sigurnom plovu.“ – ipak će se, ne bojeći se smrti, opredijeliti za onaj zagrljaj utjehe više! A posebnim optimizmom i vjerom zrače i njegovi, Ivanovi, soneti koje je posvetio ocu i majci, objavivši ih u ovom ciklusu. Pa, kad u sonetu pod naslovom „Mom ocu“ kaže: „Ti stvaraš povijest žuljeva i neba,“ – onda u ocu vidi Bogočovjeka, kojega gotovo poistovjećuje s Kristom, a kad mu se obraća kao „oraču bez biča i tuđih riječi.“ – onda svjedoči o očevoj strasnoj vezanosti za zemlju, i opravdanosti njegovih životnih stavova.
Nadalje, dok će u još jednom sonetu o svom ocu („Moj ćaća“) pjesnik Ivan Vidović ispričati storiju o motici i o trudima svoga ćaće ali će i za nj reći da je „ … zemljina radost / jer krči kamen i sadi cvit.“, dotle će svoju roditeljicu u sonetu „Majci mojoj“, nakon što će o njoj toliko lijepog izreći, u distihu uzdići na pijedestal prave svetice: „Smiješiš se: vjera je od gladi jača! / S tobom mi besmrtna svjetlost korača.“,
Idiomom govora rodnog mu kraja napisat će sonet kakvih je malo u cjelokupnoj sonetistici u nas na socijalnu temu napisano. Naime, radi se o sonetu „Stari Petar i stari konj“, a koji (sonet) ovako intoniran od samog svog početka, pa do izvrsne distišne poente, odzvanja u nama lirski neposredno i krajnje otužno, iako je u autorovu iskazu o prodanom konju i o njegovu sirotom vlasniku, ustvari, po najpoznatijem isposniku sv. Frani iz Assisija, bratu, moguće osluhnuti i ton ironije, s obzirom na nepravedni i ponižavajući kraj ovih božanskih stvorenja:
S konjon je ora i rosu pija,
od rani zora s konjon je rza;
s konjon je trča, suvi kruv ija,
ciloga vika s konjon se trza.
„Obrazine“ treći je ciklus po redu knjige soneta „Uzlazak“ i sadrži samo dva soneta: „Slap i svjetlost stijene“ i „Oči i lice jedne žene maskote“. Naime, pjesnički je subjekt ovim potezom izdvajanja želio i sebe i druge uvjeriti u nešto što je posve normalno u ljudi njegova timbra, karaktera, etike i svjetonazora – kad je riječ o ženama maskotama, ili, općenito, o mrskim obrazinama.
U prvom vraški ubojitom sonetu „Slap i svjetlost stijene“ uočljivo je već u prvom katrenu kako naš pjesnik u prirodnim mijenama i anamnezama vidi ono što drugi, obično, obnevidjeli lažnim blještavilom, ne mogu vidjeti … Sve što, uočava u prirodi – bilo kakav detalj, sliku, pojavu, u odnosu na izvitoperenost ljudskog lica i lika mu, pjesnik sabire u primjere, a nama, sistemom retoričkih pitanja, omogućava lakši pristup suštini spoznaje i odgovora.
Uglavnom, s onu stranu vidljivog, to jest, iza osvijetljenog (mislimo u sonetu netom spomenutom „Slap i svjetlost stijene“), stvari, bića, pojave više nisu onakve kakve idealiziramo u predodžbama, temeljenim na kršćanskom odgoju i vjeri. „Ne vidiš zanosa više, a ni varku / s tog lica kada se strgne ljuska”, zdvojno će naš pjesnik, izuzetno konsterniran zašto je to tako.
Ista misao, ali u još drastičnijem svjetlu, dominira i u drugom sonetu ovog ciklusa: „Oči i lice jedne žene maskote“ je sonet, u kojemu se njegov tvorac, izazvan, s toliko indignacije obara na unakaženost žene i ženstva joj, svedenog, u otuđenoj potrošačkoj areni, na oči koje „su pune mulja i trnja“, ili na lice koje „nosi namazana koza“…, (a koja nas pak “namazana koza”, rekli bismo, sasvim slučajno podsjeća na neuglađenog Erazma Roterdamskog)
Ali, kako se pjesnik ni u ovom sonetu ne drži točno sheme klasična soneta, pošto ih piše kao svaku vezanu pjesmu, ne vodeći pri tome računa jesu li mu katreni i distisi (a koje pretežno i piše) jedinstvena ili različita sadržaja. Jer, dok su u klasičnom sonetu te dvije cjeline bile dijametralno suprotne, danas, u postmoderno doba, na tu se podjelu malo tko više obazire. Prvi dio (katreni) obično su označavali život, radost, ljubav, a drugi (tercine ili distisi) – tugu, bol, smrt; odnosno: Eros i Thanatos.
Evo i četvrtog ciklusa „Znojni konji“, u kojemu se je, premda različitih sadržaja, pod istom egidom, našlo četrnaest soneta, a koji povezuju refleksivni pristup i kontemplaciju u sferama osobnih doživljaja onih nekih bitnih pojavnosti koje se, istovremeno, opaža i putem osjetila – osjetilno.
Tako su za ovakvo tretiranje vrlo prikladna dva prva soneta „Pjesnici“, „jer svrdlaju mrak metaforom svjetla“, i „Uzlazak“, za koji smo već na početku, spominjući ga kao naslov ove izuzetne knjige Vidovićevih soneta, rekli da je simbolična značenja:
Ti se uspinješ stepeništem mašte
i vidiš jasno zvijezde što smiješe se
nezlobno. Tisućama drugih tašte
pjene u krvi zriju i krijese se.
„Smrt pjesnika“ naslov je koji su toliki pjesnici diljem svijete rabili, pjevajući o mrtvim pjesnicima. Međutim, ne plašimo se da ćemo pogriješiti ako odmah ne utvrdimo kako se ovaj sonet autora Ivana Vidovića može nositi i s uradcima daleko poznatijih i priznatijih pjesnika, a koji (mnogi od njih) mogu zahvaliti onim komparativima činjenicom da ih nije ni u čemu sputavalo sivilo provincije. Naime, malo je pjesnika koji, pjevajući o mrtvom pjesniku, pjevaju, ustvari, o sebi samima, kao što to, evo, čini i Vidović: „Umirem: dvoličan ne mogu biti. / Umirem: večer mi zasjenili psi.“
Pjesnik Vidović, osim što je vizionar, on je i novator, koji je uvjeren da će „mirisat u dubini podne“ ako se tablete isklešu iz znoja („Tablete iz znoja“) Novator je i u klesanju stihova posvećenima „ljepoti“ tijela žene u sonetu „Elegija“, sonetu u kojemu ne namiguje Petrarca, niti ijedan njegov epigon koji su ženu posve drugim i drugačijim atributima u astralna prostranstva uzdizali. Tako mu za ovu elegičnu pjesan, u ruhu soneta, ne bismo mogli reći da odzvanja tugaljivo ili pak bolećivo, jer ju je skovao na onaj način koji je, još u svoje vrijeme, zagovorao Arthur Rimbaud: „od pjesnika uvijek tražim nešto novo“; a to je novo postignuto i u ovim Vidovićevim lirskim desetercima, s cezurom iza petog sloga, za razliku od epskog deseterca s cezurom iza četvrtog sloga. Lik žene, čije se meso njiše u bokovima, dok joj sise pucaju u masnoćama (čitaj: u silikonu!), ovdje ni traga stihovima: „struk drage žene tkan je od sna i modrih izmaglica“ (kako je u mladenačko mu vrijeme pjevao Petar Gudelj); pa uslijed toga:
koračaju oči pločnicima,
umiru oči na otocima.
I rane, rane u protocima.
I rane, rane u potomcima.
Vatra je, pored tolikih simbola, i simbol prisege da će se slijediti božansko svjetlo, ali, logikom relativnosti, naš će pjesnik u sonetu „Vatra i rane“ reći: „Sve vatre ne mogu biti kažnjene“, kao što ni „Sve grane ne mogu biti slomljene“, da bi se, koristeći se nekim drugim pojavama u prirodi, a, onda, i u životu, ograničila na neprikosnovenu istinu: „Ali rijeka teče pod nebom svojim /i dobro je što bira sama svoj put.“. Jer, on ne podilazi nikome, držeći se, uz Božje, i svojih postulata i vjerovanja.
Međutim, u sonetu „Na kamenom trgu“ pjesnik promišlja sakupljeni svijet, pokušavajući što dublje zaviriti ispod mu kože, kako bi otkrio što tko u sebi nosi ili pak što im sve nedostaje, kako bi uzmogao oslikati žalosnu čovjekovu stvarnost – sada i ovdje. Tako, pročitavši „Bezveznu pjesmu“, uočavamo apsurd u postavu nekih stvari, no, posebno među ljudima – pošto „Gubi tko ima srca u djelima / i sniva bez računa nebom i tlom.“, a „Sretan je tko živi u fasadama.“
Skroz na istoj crti nîže zabrinuti pjesnik Ivan Vidović svoje stihove i svoje sonete, bremenite refleksijama i metaforama (o kojima bi se dala cijela jedna studija napisati, koliko su svježe, originalne, iznenađujuće!), u čijim prostorima toči gorčinu, lomi srce, buni se, kori, zdvaja, smije se, ali, ponajviše, gogoljevski – smijehom kroz suze, a, katkad, i kune – kao u sonetu „Zemlja-svijet“. „Proklet je onaj tko se srami sebe“.
Pa, pokraj svih nevolja (u sonetu „Na izletu“) koje prate zatečene izletnike u spilji prepunoj straha, „Pića nigdje za naše krupne oči“, kaže pjesnik, pa se pita: „A možda je tama ukras za glave, / noge, srce, što tihu nadu toči?“ Vječne dileme! Nitko ni u što nije suguran. Jednako se i naša pjesnička legenda Vesna Parun, u jednoj svojoj ranijoj pjesmi, zapitala: Život je (citiramo po sjećanju) poput grubog kamena u našoj ruci, / u kome je skriveno, / a možda i nije zrnce zlata?
U sonetu „Prometej“, zadnjemu u ovom ciklusu, pjeva se o stradalniku koji je, ukravši bogovima vatru i darovavši je ljudima, postao utjelovljenje hrabrosti, pobune i napretka. Ali, tvorac soneta ne pjeva odu o njegovu podvigu i žrtvi koju je morao podnijeti za dobro učinjeno čovječanstvu, nego se ustremljuje na neumjerenost ljudi koji su se, sada, „gozbili mesinom slasno“, puneći svoje trbuhe do i preko jednjaka, a zaboravljajući onog koji im je donio vatru, te se, ograđeni visokim planinama, nizašto ne brinu. Sve propada do strništa što se žuti. Jer, ljudi su duševno prazni, pa im je, stoga, razmišlja pjesnik, neophodna „duševna njega“. Razloge za ovakvo razmišljanje Vidović “vidi” i u našim povijesnim zbivanjima kad su se događali i dogodili, isto tako, veliki podvizi i žrtve (za goli život i slobodu!), a koje su (i podvige, i žrtve!) “duševno prazni”, prepustili vremenu, u kojemu se kotrljaju nizbrdice.
Petim je ciklusom od osam domoljubnih soneta, pod naslovom „Oj. Krvijo moja“, autor zatvorio ovu izvrsnicu od knjige mu sabranih soneta, kao što se amenom amenuje jedinstvo trojstva – Oca, Sina i Duha Svetoga.
Već u prvom katrenu soneta „Pejzaž“ izuzetnom slikovitošću pjesnik Ivan Vidović, nagnut s beskrajnom ljubavlju nad ljepotu domaje, Krvije svoje, poistovjećujući je s vlastitom krvlju, crta joj krajobraz:
Krpe, brazde snijega na zemlji mirnoj
počivaju. Oblake vjetar muze
u zdjele putova. Na grani svirnoj
crvendać. Tišina. Daljine. Suze.
Dakle, na način da se, evo, naprosto moramo prisjetiti i onog jednog davnašnjeg Matoševa zapisa o hrvatskom pejzažu: „Zato je hrvatski predio, hrvatski pejzaž, isto tako važan momenat kao i hrvatski narod i hrvatska prošlost. Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma.“ A da se dvojica ovih pjesnika prožimaju, budući da im je ljubav spram domovini iz istih izvora, svjedoči i činjenica da joj se autor u ovom istom svom sonetu, u njegovu drugom katrenu, obraća kao voljenoj ženi, koju poistovjećuje s pejzažem Lijepe Naše, da bi u zadnjoj tercini rekao zbog čega joj je ovako i ovoliko privržen:
Jer bijelo šikljaš u živcima mojim,
u zjeni buktiš, u ravnici snena
pjevaš, sisama tvojim zvijezde dojim.
Sonet „Evo me!" obiluje istinskom i neposrednom liričnošću. Naime, u fokusu je soneta čeznutljivi, osjetljivi i suncem djetinjstva ozareni dječak, koji, poput cvrčka na "zgrijanoj strani", svojim žarkim pjevom slavi i plavi prostore duše, u kojim prostorima naziremo zbilju kao ciku i plač djece”, odnosno kao "kišu i sliku / ptica na njivi neba … "; ali i snove onkraj one neka druge i drukčije datosti, zapravo, spoznaje o slabom vrenju (asocijacija na mošt kao esenciju života), uslijed čega blijedi žarka boja dana, tako da "Negdašnje svemoći / klize k’o ledenjaci mrzlim tlima", a čime je izuzetno slikovito poantirana opravdanost osmišljenijeg i pravednijeg čovjekova življenja pod zvijezdama.
Rasporedom stihova i njihovom dužinom u sonetu „Pjesma hrvatskih ratnika“ išlo se načinom postizanja dinamike, posebno na planu ritma, zbog čega se postigla svrha zamišljenog – prigodni pjev za krasnoslovljenje. S rakursa domoljublja promatran, sonet „Hrvatske kosti“, ne zaostaje, niti prednjači u odnosu na prethodni sonet; jedan drugome su do uha, pa bismo se zadovoljili ocjenom kojom smo ocijenili i prethodne stihove. Sonetom s naslovom „Hrvatskim dragovoljcima“ i sonetom “Zdravica”, posvećenim izuzetnom privrženošću hrvtskom heroju Anti Gotovini, njihov se autor dostojno odužio onima koji su, dragovoljno, krenuli po “zakopanu Slobodu”.
Inače, vraški je teško pisati domoljubnu poeziju, kad su refleksivnost i emocije vječno u opasnosti od tolikih zamki, od kojih nam je navesti: retoričnost, faktografiju, stereotipe, a u koje spadaju i rime tipa: sunca –vrhunca, diše – piše …
Međutim, na kraju, izuzetno nam drag, nadahnut sonet „Ja te nosim, Krvijo moja“ ostvaren je iskrenošću, zanosom i ljubavlju spram domovini i svemu onome što je čini domovinom.
Dakle, da zaključimo: Sonetom „Ja te nosim, Krvijo moja“ zaokružena je ova snažna i impresivna knjiga soneta, prožetih gorčinom i ljubavlju, knjiga kojoj i sâm naslov “Uzlazak”, simbolički, ukazuje na put joj ka uzvišju, a na kojemu će svom izvrsnom tvorcu Ivanu Vidoviću, vjerovati je, osigurati značajno mjesto u recentnoj hrvatskoj sonetistici.
