Snježana Nemec: Otvoreno pismo predsjedniku Vlade RH

 

 

– projekt „Plomin III“ počinje u travnju 2012.,

– projekt „HE Ombla“ započinje ove godine,

– projekt „Zagreb na Savi“ započinje iduće godine, svima imalo upućenim građanima Hrvatske bilo je jasno da su te izjave potpuno neutemeljene i nerealne, no posljednja izjava, dana tijekom intervjua za Novi list (prenio Danas.hr, 07. 05. 2012.):

„Potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić prvi put je put javno najavio megaprojekt vjetroelektrana na platformama u Jadranu, gdje bi se ostvarila sinergija brodogradnje i energetike“, upravo je uvredljiva za imalo pismene građane Hrvatske”.

Ovo stoga jer:

– Uz prvi preduvijet, da ima dovoljno kvalitetnog vjetra, zbog nužnosti rezerve, tj., nužnosti paralelne izgradnje konvencionalnih izvora gotovo iste snage, društvo mora biti dovoljno bogato da se znatnije orijentira na proizvodnju električne energije pomoću vjetroelektrana.

– Hrvatska nema kvalitetnog vjetra za pogon vjetroelektrana jer praktički nema, ili ima zanemarivo malo, vjetra za koji se u pravilu dizajniraju vjetrogeneratori (vjetar brzine 6 – 10 m/s, u kom intervalu se postiže 10 – 90 % snage). Hrvatska najčešće ima vjetar brzine 1 – 5 m/s, a godišnja srednja brzina od 6 m/s isključivo je dobivena statističkom manipulacijom kada se puno malih brzina vjetra zbroji sa malo orkanskog vjetra, što daje aritmetički srednjak od cca 6 m/s, koji u stvarnosti ne postoji.

– Vjetar brzine manje od 5 m/s je praktički neučinkovit, dok velike brzine vjetra, brzine preko 20 m/s, kojih Hrvatska ima, zahtijevaju isključivanje vjetroelektrane iz pogona.

– Brzine preživljavanja vjetroelektrana iznose 50 – 70 m/s. Hrvatska i tog vjetra ima, no taj vjetar ne omogućava proizvodnju električne energije već ugrožava opstanak vjetroelektrane.

– Usporedivost sa drugim zemljama (Danska, Njemačka, Španjolska i sl.) je nemoguća jer te zemlje imaju najviše upravo kvalitetnog vjetra ((brzine 6 – 10 m/s), što Hrvatska nema.

– U ovom trenutku (praktički slijedećih 5 – 10 god.), tehnički je nemoguće osigurati dokumentaciju, izgraditi i pustiti u pogon vjetroelektrane ukupne snage 1200 MW (kako to obećava gospodin Čačić) jer sadašnje regulacijske mogućnosti HEP-a dopuštaju maksimalno uključivanje vjetroelektrana ukupne instalirane snage od 360 MW.

– Vjetroelektrane u pravilu grade privatna poduzeća (u pravilu strani investitori), koja zatim s HEP-om sklapaju ugovore o distribuciji električne energije, koju su proizvele privatne vjetroelektrane, pa je nedopustivo da hrvatski potrošači moraju sudjelovati u gradnji nečeg što je isključivo privatna investicija, privatni interes i privatni profit.

– Tvrdnje o obveznih 20 % električne energije iz obnovljivih izvora su naprosto smiješne jer Hrvatska već sada dobiva preko 50 % električne energije iz hidroelektrana, što nam EU ne priznaje. Također, nije moguće zahtijevati nešto što je nemoguće – vjetroelektrane na vjetar kojeg nema.

– Trajanje energetske amortizacije (povrat energije uporabljene za proizvodnju i puštanje u pogon vjetroelektrane), u slučaju vjetroelektrane iznosi cca 10 mjeseci tj., gotovo kao za veliku hidroelektranu.

– Vjetar predstavlja (posebno u slučaju Hrvatske) nestabilan oblik energije (oscilacije od 0 – 100 %), bez mogućnosti planiranja proizvodnje.

– Nije moguće računati na rezervu snage iz vjetroelektrana, čak kada se radi i o samo nekoliko tjedana.

– Troškovi gradnje vjetroelektrane znatno su veći (cca 900 – 1200 € /kW), od gradnje na pr. plinsko-parne termoelektrane (cca 550 – 850 € /kW).

– Cijena proizvedene električne energije, iz vjetroelektrane, još uvijek je nekonkurentna cijeni proizvodnje u konvencionalnim elektranama. Razliku cijene namiruju hrvatski građani.

– Učinkovitost vjetroelektrana (omjer moguće i ostvarene proizvodnje) je veoma niska, čak i u slučaju zemalje koje imaju kvalitetniji vjetar od Hrvatske.

– Godišnja proizvodnja električne energije iz vjetroelektrana, u 100 % iznosu obzirom na instaliranu snagu traje manje od 0,5 % (17 dana godišnje), u 80 % iznosu traje 0,5 % (18 dana godišnje), dok čak 208 dana radi samo sa 10 % snage, pri čemu proizvodi samo 10 % električne energije. To pak znači da cca 100 dana nema proizvodnje električne energije ili je ta proizvodnja zanemariva.

– Tvrdnje o poticanju proizvodnje i/ili sinergiji brodogradnje i elektroindustrije su promašene jer nema razloga ulagati u nešto što u konačnici neće polučiti dobit i korist već će sve promašaje u tom smislu (pa i troškove uklanjanja ili zamjene tih objekata) snositi građani Hrvatske, što se dešava već i sada kroz plaćanje električne energije. Jednostavnije je tada, i manje štetno, opteretiti građane da izravno, kroz proračun potpomažu brodogradnju i elektroindustriju. Na taj način neće se štetiti okolišu, nepotrebno trošiti novac za razne studije, priključnu infrastrukturu, osiguravati profit stranim investitorima i na kraju, nakon isteka radnog vijeka, imati problema sa uklanjanjem mrtvih, nekorisnih grdosija, te sanacijom terena i svekolikog nastalog otpada.

– Kada bi bile istinite lobističke tvrdnje (privatni strani interesi upitnog gospodarskog interesa, pojedine institucije, gospodarske grane i pojedinci koji profitiraju samo u fazama pripreme dokumentacije i izvođenja ali ne u eksploataciji i proizvodnji) o učinkovitosti proizvodnje električne energije pomoću vjetroelektrana, postavlja se pitanje zbog čega se HEP d.d., ne uključuje aktivno, kao predlagač i investitor, a ukjlučio bi se u projekt bilo kako male hidroeletrane.

– Što se okoliša tiče, nije toliki problem što bi se postavljanjem vjetroparkova (jer vjetroelektranu čini barem 5 do 10 vjetroturbina svaka dimenzija zagrebačke katedrale) nagrdilo i umanjilo pejsažnu vrijednost upravo pejsažno najkvalitetnijeg prostora, već je problem što bi se to učinilo za nešto potpuno beskorisno, što više i štetno obzirom da bi to znatnim dijelom financirali hrvatski građani.

Zbog svega navedenog, predlažem da omogućite stručnu ali osigurate i neovisnu provjeru utemeljenosti mojih navoda, odnosno i šire, da osigurate objektivizaciju ukupne problematike obnovljivih energetskih izvora Republike Hrvatske i to na način da se onemoguće lobistički pristupi ustanova i/ili pojedinaca.

Ovo otvoreno pismo napisao sam s jedinom namjerom i ciljem sprečavanja obmanjivanja građana, posebno od pojedinaca čije riječi imaju veliku težinu, a želeći boljitak građanima i Državi. Sprečavanjem nečeg što je beskorisno i nepotrebno troši hrvatske materijalne, ljudske, prostorne, okolišne i ostale vrijednosti, smatram da se također postiže boljitak građana i Države.

Uz pozdrav s poštovanjem,

 

 

“Ne sliči li sve ovo previše (ili pomalo) na ponovni (novi) hrvatski Obrovac, projekt u kojem je sudjelovalo mnogo viđenih stručnjaka (pa i akademika), i mnogo respektabilnih institucija, i svi su tvrdili i dokazivali kako glinice ima, kako je to idealna lokacija, idealan, perspektivan i kapitalno razvojni projekt, a zapravo su svi samo “servisirali” aktualnu politiku. Tada, barem samo interese politike, a danas se čini da je nužno servisirati i druge interese.

Ako tome nije tako, i ako su istomišljenici ovog mog pisma u krivu, najmanje štetno bi bilo stručno provjeriti navode iz Otvorenog pisma, s nalazima na odgovarajući način upoznati javnost, odnosno pozvati građane Hrvatske da kroz plasman dionica, budu dioničari, u tom slučaju unosnog i opravdanog projekta. Tada možda, se i ne bi trebalo zamarati prosudbama u kojem mjesecu će se koja prva lopata zakopati . Zamislite tada novih radnih mjesta i sveukupne sinergije. Postavlja si i pitanje što je zapravo Hrvatska ispregovarala oko obnovljivih izvora energije s EU, zašto se nije zauzela za priznavanje naših hidroelektrana kao obnovljivih izvora, a ne dopustila da nam se priznaju samo male hidroelektrane snage do 5 MW).“

Izvor: Snježana Nemec / Blog.vecernji.hr

Akademija-Art