Slojevita i smislena poezija

Roko Dobra: Prikaz prve zbirke pjesama „Bezimene“ Alene Hrvoić
Lions club Vereucha, Virovitica, 2009.
Pisati o prvoj knjizi pjesama mladog pjesnika ili pjesnikinje radost je jedino utoliko, ukoliko su mu ili su joj stihovi, s obzirom na ponuđeno, barem obećavajući. Ali, ovi stihovi mlade pjesnikinje Alene Hrvoić, sakupljeni i ukoričeni u prvoj joj zbirci „Bezimene“, ne samo da su obećavajući, nego su puno, puno više od toga, o čemu upravo namjeravamo koju napisati.
U ovih šezdesetak pjesama, raspoređenih u pet ciklusa (Milost ovog vremena, Početak, Tragovi, Ispod dúge i Povratak proljeću), veći ih je broj bez naslova, a po čemu je autorica i nazvala ovu svoju, kako ćemo na kraju vidjeti, izrazito vrijednu pjesničku zbirku – Bezimene.
Odmah nam je uočiti da se ni po jednom stihu u ovoj lijepoj knjizi ne može odrediti ni podneblje ni ambijent, za koji je rođenjem ili na bilo koji način, vezana ova mlada Virovitičanka i profesorice književnosti. studentica književnosti. Time želimo, već na samom početku, naglasiti kako njena poezija izmiče svakoj vrsti lokalnog što bi vonjalo po nekakvom kampanilizmu; nego je izvan takvih ili sličnih stega i ograničavanja, u težnji za svijetom joj intime i unutarnjih vibracija, s ishodištem u imaginativnom, a što, vrlo često, poprima slojevitost i smislove univerzalnog.
Kod ove se nadasve darovite pjesnikinje može, također, uočiti i sklonost naspram tzv. čistoj poeziji, rasterećenoj balasta opisivanja okoliša na račun sabiranja u bit, u suštinu, u trenutak impresije. A kad kažemo „čistoj poeziji“, naravno da ne mislimo na depersonalizaciju poezije jednoga Stéphanea Mallarmea; mislimo, prvenstveno, na doživljajnu, odnosno, ispovjednu poeziju, na poeziju tipa jedne Emily Dickinson, s kratkim i sadržajnim joj pjesmama, protkanim dubokim refleksijama o različitim životnim manifestacijama, ili, pak, na poeziju sto godina mlađe  Sylvie Plath, pomišljajući na pjesme dužeg joj daha, kakvih je i u ovoj Aleninoj pjesničkoj zbirci, posebno u zadnjem joj ciklusu …
Tako joj prvu njenu pjesmu „Pustinja“ u početnom ciklusu Milost ovoga vremena nećemo doživjeti u znaku one pričam ti priču, s onim klasičnim trojstvom: uvodom, razradom i zaključkom-poentom, jer je sazdana od niza, često i disparatnih, nepovezanih datosti, to jest od kristalno-zvonkih impresivnih detalja koji nam sugeriraju začuđenost nad kakofonijom u sferi bizarno-nespojivih događaja, u što je umiješano sve živo i sve mrtvo u „Životu od straha“. I nitko ništa ne zna zašto je sve to tako, a ne drukčije – da bi se moglo reći: „Kozmos je vrlina u srcu“. No, i za to ona, Alena Hrvoić, ima svoj odgovor: „Samo vječnost zna zašto / Vrijeme luduje u svojoj / Tmini“ …
Ostalih nekoliko pjesama ovog ciklusa, osim one dvije na kraju  („Milost ovog vremena“ i „Svi mi plačemo ispod svoje kože“), s erotsko-refleksivnim nabojem, bez  naslova su i jednako se u njima pjesnikinja udubljuje u problematiku života i životnih preokupacija, gdje, zatečena „U kutku svijeta koji ne razumijemo“, postavlja bezbroj pitanja i sebi i drugima – kao, npr.: „Možemo li biti djeca / Ako živimo sami“ ili „Može li biti sreća bez osmijeha…“, da bismo odgovor naslutili u ovom distihu: „Možda negdje ispod površine postoji nešto / što se zove nepoznato?“ U tom nepoznatom, s vrlinom kozmosa u srcu, kao da priziva ono otprilike isto što je prizivao i Mak Dizdar u svojoj čuvenoj i čudesnoj „Modroj rijeci“ u poentirajućem stihu: „Valja nama preko rijeke“ …
A „nepoznato“ je, u isto vrijeme, i bezimeno, te se stiče dojam da su joj gotovo sve ove bezimene pjesme ustvari dijelovi jednog golemog mozaika, odnosno, cjeline koja je obuhvat svekolikosti onog nečeg što je razdire, muči, progoni i od čega više strahuje negoli što se nada, više propitkuje, snatri i promišlja negoli što se vidi u svemu onome što ju okružuje i opterećuje. Jer: „Odziv je tih, mlitav, nečujan.“
Sve će to pak izreći i ovim svojim snažnim stihovima:
 
Ovo je moj svijet, tvoj svijet, naš, njihov…
Svijet kockica, slagalica, rumenih obraza.
Mračna stanica na dnu hodnika – grada koji šuti.

Naime, čitavo jedno more svih tih razlikovnih stanja i situacija, pitanja i propitkivanja preplavljuje i razlijeva se rubovljem ovih stihovanih kristalizacija s jedinim ciljem da se prodre u nepoznato, za koje će nas jedan europski književno-analitičko-estetski duh (Hugo Friedrich u „Strukturi moderne poezije“), citirajući jedno od dva čuvena Rimbaudova Pisma Vidovitoga, „Pjesnik definira mjeru na nepoznatome koje se kreće u kozmičkoj duši svog vremena“, povezati s već gore citiranim lucidnim Aleninim stihom „Kozmos je vrlina u srcu“ – vrlina putem koje se, eto, dosiže – raskošje nepoznatog, ali i onog što se imenuje svjetlom-ushitom na kraju tunela: „Predivnih li crta ovih ulica, / najljepših u sutonu tamnih kiša …“

Mada smo već dobrano zakoračili u zemno-kozmičke prostore Alenine poezije, ne bi nas trebala zavarati činjenica da tek slijedi ciklus Početak, pa  pokušajmo, stoga, odgovoriti: u čemu je,  zapravo, taj početak na ovom, drugom mjestu? Jednostavno: u trenutku! U trenutku u kojemu te dotakne ona, ljubav, a da je ne prizivaš i ne očekuješ. U trenutku uvijek novog početka – bilo kad nas sretne ili kad ju sretnemo kao „Osmijeh u grudima, / slast u očima …“, ili kao „Dah harmonije u srcu života …“
Većina ovih pjesama kraćega daha očito pripada, uz iznesenu spekulaciju s ljuvenim njenim aspektom, ranijoj pjesničkoj fazi naše poetese, sudeći, prije svega, po koncentriranosti na fabuliranje i po izrazu, svedenim na kolokvijalni diskurs, kakav je, uostalom, uobičajen kod mlađih pjesnika. Samo s tom razlikom što u tim i takvim nastojanjima, uza svu joj jednostavnost, nema suvišna gomilanja riječi za paradu koje bi je odvele u monotoniju ili u konvencionalnost. Ugodno je iščitavati i ovakav način saopćavanja, ponovimo, ljuvenih manifestacija. Posebno ako je riječ o stihovima nesvakidašnje ljepote:
 
Teška kosa kroz prste prolazi tvoje,
Dodir je koža tihe, nedirnute trave –
 prirode koja šuti.
 
ili:
Zvijezde nebom puštaju prah
u svjetlosti tišine i puta u noći
zagrljenih očiju …
 
Tragovi je naslov trećega ciklusa zbirke. U njemu su sabrane pjesme u kojima autorica plastično i metaforički ispisuje svoje percepcije, pomažući se svim raspoloživim čulima (vida, sluha, opipa, okusa i mirisa). jer je vidjela kako „Bura i valovi kidaju grad“, jer je čula „glasni jecaj ispod pokrivača“, jer je osjetila kako je „Kružiti prstima nepoznatim ulicama tijela“, jer je okusila „Djelić duše i kap suza u radosti / U traženju …“, i jer je, našavši se u prilici, mogla ustanoviti: „Miris je to sunca i mora na dlanu, / na kamenu bijelih pahuljica soli.“
U svakom slučaju, riječ je o pjesmama neposrednim, vraški iskrenim i bez plačljiva sentimenta, koje su, rekli bismo, sudeći po nekim izrazima, usporedbama i ironijsko-gorkom odmaku, djelomično i na tragu postmodernističkog timbra: „Kao prašina sa stolice / jedne od mnogih / trenutaka slabosti“ ili:
 
Ne držim kontrolu,
ostajem u otvorenim
Očima.
Zastajem na polici imena
Dok…
Autobusom svraćaju
glagoli zijevanja.
Olovkom i prstima
skupljam riječi
 
U četvrtom ciklusu Ispod dúge devet je pjesama i nijedna nema naslova, što će opet reći da je to, u stvari, jedna jedinstvena pjesma-poema  u toliko i toliko srtofa, da ne kažemo jedinstveni mozaik s toliko i toliko mozaičkih dijelova. Nešto su, ali samo naoko, ove Alenine bezimene drugačije od ostalih, s nešto više vedrine – uglavnom one unutarnje, a naročito se to odnosi na prvu bezimenu, s razigranim katrenima:
 
Volim kad se smijem i u smijehu rastem
Uživajući sunce i pokret ptica.
Volim kad ti jutro zasja na licu,
U srcu živost neka meka.

Inače, i u ovim se stihovima pjesnikinja Alena Hrvoić ostvaruje, intonativno i sadržajno, sa zabrinutošću i s brojnim pitanjima, te joj je jedna cijela pjesma-strofa, posvećena ružama, u znaku upitnikā:

 
Zašto im listovi gase život?
Zašto su krvave, mračne, malene?
Zašto se crvena otima bijeloj?
Zašto krvare?!
Zašto ne sjaje?
 
Peti i posljednji ciklus Povratak proljeću zapravo je  eksplozija pjesničke izvrsnosti i stvaralačkog umijeća! Sve bubri i treperi u ovim stihovima od životnih sokova – od iznikle travke radosti do svjetlosnih stabala ushita „u vlastitim prostranstvima životnih staza“ ili  „u duginim bojama“, da bi, osokoljena vizijom velikih namjera, najzad, zaželjela:
 
U zrcalu bistre vode potražit ću
osmijeh – poželjeti da me vidiš,
tamo gdje cvjetovi vole svoje latice,
sunce nebo, mjesec zvijezde!
 
Kada smo već došli dovde, ustvrdivši da je u ovoj zbirci i dužih pjesama, spomenimo još i onu najdužu joj pod naslovom „Okreni se pogledu koji šuti“. U ovoj pjesmi, posvećenoj njemu, prijatelju joj, i  njoj, nekad davno, uzaludnoj mu čežnji, Anki, Alena isključuje sebe kao pjesničkog subjekta, te svoju ulogu pjesnikinje prepušta – njemu, tom svom prijatelju, tako da se pjesma reproducira posredstvom muškarca koji se obraća nekada voljenoj ženi – na način povrijeđenoga koji ne zaboravlja:
 
Pogledaj na drugu stranu,
okreni se iza sebe!
Pusti moje misli neka dišu,
neka vjeruju da jedino sutra
ostaje važno.
Okreni se pogledu koji šuti.
 
Uz one neke druge pjesme („Pustio te ne bih“, „Danas nije jučer“, Besana noć“, npr.) koje su također pisane u muškom rodu, manirom vrsna tvorca slobodna stiha, ova je pjesma („Okreni se pogledu koji šuti“), nesumnjivo, ne samo svojom dužinom (koja dužina, kadšto, može biti i dvosjekli mač), nego i bogatim izričajnim sredstvima, i sjajnim ritmom, i prikladnom dinamikom, a, iznad svega, nadahnutom sugestivnošću, zavrijedila atribut najuspjelije pjesme u zbirci.

Zaključimo: ova pjesnička zbirka „Bezimene“, o kojoj nismo dospjeli napisati koliko ona, ovako produhovljeno koncipirana i sjajno ostvarena, zaslužuje, zasigurno će, uvjereni smo, svojoj autorici, inače mladoj i darovitoj pjesnikinji Aleni Hrvoić, osigurati dostojno mjesto u recentnom hrvatskom pjesništvu.

Roko Dobra