Muzej grada Skopja (Makedonija)
Selektirani, kolektivni, tematski likovni projekt
VATRA
Od 02. 10. 2010. (u 20.00 sati)
Pogledajte galeriju svih odabranih radova u Muzeju grada Skopja!
Pogledajte fotografije likovnog postava!
Pogledajte fotografije s otvorenja!
Pogledajte galerije fotografija s održanih projekata VATRA!
VATRA u Grožnjanu!
Vatra u Zenici!
Vatra u Sarajevu!
Vatra u Mostaru!
Autori likovnih radova izabranih za projekt:
Mirna Arsovska, Barbara Blasin, Atanas Botev, Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Samir Cerić Kovačević, Valentin Dimanovski, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Asim Đelilović, Simonida Filipova Kitanovska, Ljiljana Golik, Voljen Grbac, Igor Gustini, Burhan Hadžialjević, Anne Hausner, Džeko Hodžić, Pamela Ivanković, Marino Jugovac, Marija Kauzlarić, Jana Kunovska, Andrea Kustić, Đenita Kuštrić, Gordana Kužina, Miranda Legović, Damir Leka, Lovorka Lukani, Slavica Marin, Josip Mijić, Damir Mumbasić, Edin Numankadić, Saša Pančić, Renata Papišta, Tereza Pavlović, Dalibor Pehar, Dario Pehar, Tanja Pečanić, Leni Raucher, Goran Ristić, Ira Schneider, Krunislav Stojanovski, Nina Šperanda, Bojan Tankosić, Halil Tikveša, Zlata Tomljenović, Jelena Tondini, Petar Tuškan, Roberta Weissman Nagy, Mirko Werner Fölkl
Autor projekta: Eugen Borkovsky
Posebnost ovog projekta je da se mijenjanjem lokacija radovi dodaju autora sa područja gdje projekt gostuje. Tako je projekt do sada gostovao: Gradska galerija Fonticus Grožnjan, HR; Muzej grada Zenice, BiH; Collegium artisticum (Sarajevska zima), Sarajevo, BiH; Galerija Aluminij, Mostar, BiH; Muzej grada Skopja (Bele noki), MAK.
Slijede daljnja gostovanja…
Poslije otvorenja vodstvo po izložbi (autor projekta Eugen Borkovsky)
Produkcija likovnog projekta VATRA: Gradska galerija Fonticus Grožnjan, HR
VATRA
Vatra je tematska okosnica, orijentir za promišljanje, kojim se bavi ovaj projekt. Priređujući koncept pitao sam se hoće li autori željeti promišljati na zadanu temu. Većina autora se odazvala, i to s radovima, od kojih je mnogo nastalo ili je domišljeno upravo za ovu izložbu.
Djela četrdeset i devet autora možemo u grubo odrediti unutar nekoliko osnovnih grupa. Podjelu možemo započeti autorima koji polaze od uporabnih svojstava fenomena vatre. Tu je Samir Cerić Kovačević koji diptihom opisuje paljenje cigarete te Darko Brajković Njapo koji svoje radove peče u tavi za palačinke. U sljedećoj grupi nalazimo radove koji problematiziraju vatru kao vizualni fenomen poigravajući se rezultatima njene pojavnosti. Voljen Grbac i Đenita Kuštrć ih bilježi, Igor Grustini ih nabraja a Barbara Blasin se s njima poigrava. Ona bi mogla ući i u slijedeću grupu koja problematizira element vatre na način da ga pretvara u znak. Tu je Valentin Dimanovski koji zapaža značenje tipske oznake povezane s plamenom. Anne Hausner nudi izlučeni portret vatre izoliran od svega nebitnog. Slično njoj, Saša Pančić uzima sliku plamena, ali je stilizira. Približan rezultat, no bez posizanja za doslovnom ilustracijom, nudi Tereza Pavlović. Ona strukturom i kolorom dobiva znak. Nešto slično postiže Tanja Pečanić ali s manje organiziranom strukturom reljefa. Za razliku od njih Pamela Ivanković doživljaj maksimalno pojednostavnjuje i pomoću geometrijskih oblika formira znak koji odgovara elementu teme. Spontani rezultat na nivou sistema znakovlja, kao rezime vizualnog propitivanja vatre u materijalu, postiže Zlata Tomljenović. No, ona može pripadati i slijedećoj grupi autora koja se igra rezultatima djelovanja vatre. Tako Burhan Hadžialjević uspijeva postići slikarskim postupkom na platnu rezultat koji nam prenosi snagu nekontrolirane goruće stihije. Nešto umjereniji ali slične tematike je rad Damira Leke. Oba autora prenose impresije požarišta. Drugačije od njih, na nivou eksperimenta, ali s odličnim rezultatima izgovaraju Lovorka Lukani, Marino Jugovac i Leni Raucher. Oni sami iniciraju vatru kojom oblikuju, utječu na materijal koji im je zanimljiv. Zapažanja o djelovanju vatre ali na doživljajno – dokumentarističkom nivou obrađuju Đeko Hodžić, Asim Đelilović i Josip Mijić. Impresiju gorenja, izgaranja tehnološkim procesom, prenose nam Miranda Legović i Slavica Marin. Jedna direktno, bilježeći događanje, dok druga to čini indirektno predstavljajući rezultat djelovanja kontroliranog plamena.
U ovu grupu pripadaju radovi Vedrana Burula i Damira Mumbašića s otklonom k problematiziranju iz pozicije emocionalno – simboličnog značenja elementa vatre. Najdramatičniji rad u ovoj grupi svakako je rad Roberte Weissman Nagy, koja dojam postiže s dva sasvim suprotstavljena materijala koji su još i u neskladu sa zadanim elementom. Osobni, emocionalni stav pri problematiziranju teme u svoje radove uklapaju i Ira Schneider, Ljiljana Golik i Halil Tikveša. Schneider vezujući doživljaj iz mladosti i užareno vrijeme radnje a Golik i Tikveša uz ukomponiranu emocionalnu vrelinu želje.
Jelena Tondini i Mirko Werner Fölkl pozicioniran je između grupe koju karakterizira osobno i grupe autora koji problematiziraju obredna svojstva demistificirajući simbole. Najočitiji iz ove grupe je rad Marije Kauzlarić. Ona i doslovno i simbolično predstavlja ritual uz osobni cinični stav. Za razliku od nje Bruna Dobrilović ritual plasira kao pozitivnu situaciju. Naravno atmosfera je ovdje pasivnija. U ovu grupu, prema ovoj gruboj podjeli, mogli bismo smjestiti i rad Slađana Dragojevića. On na ritual koji imamo u sjećanju podsjeća novim ritualom: ovaj puta u suradnji s vodom. Političke konotacije izgovara Andrea Kustić. Simbolima u obliku slova, žarom pisanja poigrava se Edin Numankadić. Nešto doslovniji rad podastire Gordana Kužina. Ona se služi ognjem kojim intervenira na oznaku formalnog identiteta. Tu je i rad Mirne Arsovske koja obred gura na rub područja kontrole i pokazuje moguću nelagodu sa benignim elementima koji predstavljaju moguću opasnost. Ekološke konotacije izgovaraju Jana Kunovska i Dario Pehar. Simbol naslijeđen iz mitologije obrađuje Renata Papišta i Dalibor Pehar kao i Nina Šperanda koja predstavlja personifikacije rituala i legendi. Sasvim drugačije od nje Bojan Tankosić ironično oslikava moguću situaciju bizarnog događanja unutar rituala / borbe, gdje je vatra prisutna i doslovno ali i u simboličnom obliku. Asocijativan moment prevladao je pri izboru rada Simonide Filipove Kitanovske i Petra Tuškana. Iako oni ne tematiziraju vatru, njihovi radovi odlično se uklapaju negdje na razmeđi dojma i snage izgovora. Osoban pristup problematiziranju vatre je rad „Pušiona“ Burhana Hadžialjevića. Iako kreće od osobnog, ideju prenosi na univerzalno područje individualnih sloboda. Sličnu ideju prezentira i Goran Ristić.
Kolektivni, tematski, selektirani projekt „Vatra“ dijelom se sastoji od manjih autorskih cjelina. Nekoliko umjetnika prisutno je s jednim radom. Manjina je zastupljena slikarskim radovima. Mnogo više autora ponudilo je objekte, instalacije. U projektu ima dosta fotografija, kojima se predstavljaju fotografi, ali i autori kojima fotografija nije osnovna tehnika izraza. Suvremeni pristup produkciji odrazio se i na tehnikama i materijalima radova u projektu. No, u ovo alter – postmodernističko vrijeme to nikoga više ne začuđuje. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u službenu povijest, reflektiraju se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Upotreba gotovo svega i prepuštanje umjetniku na odlučivanje što će biti a što ne umjetnički materijal ovim izložbenim projektom dobiva još jedno svjedočenje.
Kao i uvijek, kad su kolektivni projekti preda mnom, predstaviti rezultate selekcije odgovoran je pothvat. U projekt sam uveo i radove koji teško idu jedan uz drugi, ali ću taj problem riješiti postavom. Umjetnički rukopis svakog pojedinog predstavljenog rada i nizanje likovnih razmišljanja iste premise u seriju zasebnih projekata nameće sukladan pristup prezentaciji. Logika zbirke, kako kaže Groys: „Zbirka kao umjetnički oblik“. Postav kao instalacija ne odgovara umjetnikovom razmišljanju ako kustos nije projekt promišljao kao instalaciju. Bolje rečeno: nizovi radova predstavljaju se tako da se sklapaju privremene cjeline.
Slično kao i u već realiziranim projektima i ovaj postav se s autora Grožnjanskog likovnog kruga proširio do međunarodnog jer u projektu sudjeluju autori iz više zemalja. Iako umjetnost ne bi trebala poznavati granice, ipak možemo podijeliti zadovoljstvo tom činjenicom.
Pred nama je novi u nizu tematskih projekata u produkciji Gradske galerije Fonticus Grožnjan. Poslije „Bilješki mijena“ i „Tjelesnog“ nastavljamo seriju elemenata: vidjeli smo projekte na temu „Kovina“, „Vode“ i „Zraka“, a sada je pred nama „Vatra“. Moram reći: i nakon 45 godina umjetničkog staža Grad umjetnika Grožnjan aktivno, kreativno živi. Umjetnost ovdje ne gostuje. Umjetnost se ovdje stvara. I, evo nas u Skopju, prijestolnici Makedonije, poslije Grožnjana, gostovanja u Zenici, učešća na Sarajevskoj zimi te nastupa u Mostaru. Zahvaljujem kolegama umjetnicima na kreativnoj suradnji! Kao autor ovog projekta osjećam odgovornost da predstavim svaki pojedinačni rad.
Deblo kao gorivi materijal u ritualnom se smislu koristi kao badnjak. Domaćin ga pali, a ukućani brižno čuvaju vatru. Ovaj prastari običaj u mnogim mitologijama predstavlja značajan događaj i vezan je za kultove zaštitnika kuće, doma. Tako Mirna Arsovska uzima isječak debla kao polazište. No, oprema ga opremom koja je zastrašujuća. U njega umeče predmet koji je nalik na žigicu nesrazmjernih proporcija. Karikaturalni dodatak u obliku žigice, koja predstavlja potencijalnu vatrenu stihiju, prijeteći strši iz debla. Već ovu kombinaciju doživljavamo kao opasnu. No, umjetnica predmetu dodaje kotače, čime izaziva dojam samopokretljivosti. On postaje praktičan. Objekt je zaista opremljen za samoaktivaciju. Tako je nekadašnji ritualni predmet osuvremenjen i osamostaljen. Kroz prizmu naše percepcije postaje još opasniji. Izaziva nelagodu, nešto slično strahu nakon gledanja filma u kojem hladnjak guta ukućane. Dok gledamo Mirnin objekt u galeriji, čini nam se kao da će se pokrenuti. Latice cvijeća oko predmeta bespomoćne su i pasivne. Naziv predmeta izaziva dodatna razmišljanja: „Delay“ – zadržavanje, prepreka, odgađanje. Autorica priziva u sjećanje kašnjenje civilizacije u odnosu na ekološke drame koje je sama izazvala, a koje ostavljaju trajne globalne posljedice.
Barbara Blasin predstavlja radove proizašle iz ciklusa Ugrožena čestica. Radi se o serijama fotografija, na kojima je bilježila opožarena mjesta na hrvatskoj obali: otoke Biševo, Hvar i Šoltu, zaleđe Dubrovnika i obronke Učke. Ona problematizira situaciju koja se dogodila ljudskim previdom ili prirodnim tijekom stvari. Predložak je rezultat drame, sukoba u prirodi te kasnijeg ponovnog buđenja života na opustošenim predjelima. Barbara Blasin višekratno bilježi stanje istih lokacija – nakon nekoliko mjeseci pa opet nakon nekog vremena. Daljnjim kreativnim promišljanjem razrađuje temu. Ona zapaža estetiku požarišta, promišlja ju i prezentira maštovito ali s dozom sarkazma. Fotografije požarišta transponira u oblik modnog detalja ili dezena. Ovim činom umjetnica stihiju pretvara u nešto prihvatljivo, čak atraktivno, barem po izgledu. Tako je standardna ponuda ljetnih predmeta za plažu, kupanje, kampiranje ili šetnju s motivima delfina, valova, sunca upotpunjena novom temom. Ona nudi haljinu, ležaljku, torbicu ili obuvalo s motivom požarišta. Nove predmete ona naziva Beach accessories. Ideja je da se predmeti ponude tržištu a da dio prihoda od prodaje bude namijenjen za pošumljavanje opustošenih područja.
Za ovaj tematski projekt izabrane su japanke. Pred nama su fotografije s motivom požarišta prenesene na čvrsti materijal iz kojeg su šablonom izrezani oblici tabana. Oni će poslužiti kao sastavni dio obuvala. Cijelu ideju možemo prihvatiti kao upozorenje u obliku bizarnog uporabnog detalja. Negativnom događaju atribuirane su pozitivne konotacije. Time je događanje relativizirano. Izgleda da ni vrag nije tako crn kao što se misli.
U ovom projektu jedan od provokativnijih radova nudi Atanas Botev. On inscenira mitološku scenu u kojoj Prometeja zamjenjuje Isusom. Rad obiluje simbolima. Prepoznatljivi su znakovi legendi: pozlaćena ikona, bizantinske provinijencije, muški lik pričvršćen za poprečnu dasku križa i orao u kretanju ka području jetre na tijelu muškarca. Podloga scene na kojoj se odvija radnja vrije energijom: zlatna boja u listićima, izjedena vremenom. Prema legendi, Isus je razapet kad je imao 33 godine. Orao u masonskoj simbolici simbol je trideset i trećeg stupnja. Prometej je, prema grčkoj mitologiji, ljudima donio vatru koju je ukrao bogovima. Za to je kažnjen ali ga je spasio Zeusov sin Heraklo, sin onoga koji ga je kaznio. Možemo citirati Eshila koji u Okovanom Prometeju kaže: Ovakvim užasom bije me Zeus da slomi me, da mi zadade strah. O majko Zemljo presveta, o zrako svjetla sunčeva gledajte kako stradam – pravedan!" Čini nam se da bi iste riječi mogao izgovoriti i Isus. No, Isusa poznamo i iz drugog ugla. U Bibliji stoji: „Isus reče: Ljudi možda misle da sam došao svijetu donijeti mir. Ne znaju da sam neslogu došao donijeti zemlji, vatru, mač, rat.“
Tekst koji Botev prilaže kao dio rada vraća nas u sadašnjost: „Da, to je posao umjetnika: da uzme stijenu iz mračne šutljive zemlje i preobrazi je u sjajan oblik sa neba koji od sebe odbija svjetlost“ (Philip K. Dick: Čovjek u visokom dvorcu). Potrebno je pojasniti: ovaj roman Philipa K. Dicka govori o izmijenjenoj realnosti: opisuje strašnu ali moguću situaciju u kojoj su u drugom svjetskom ratu pobijedile Njemačka i Japan.
Čini nam se kao da Atanas Botev nudi interpretaciju pojma: društvo spektakla. Ovaj rad možemo tumačiti kao igru simulakrumima. Baudrillard nam ukazuje na mogućnost da s konceptom simulacije više nije moguće govoriti o istinitosti ili iluziji, realnom ili imaginarnome. Simulakrumi su sveprisutni. Pojavljuju se u svim aspektima u svojstvu zamjene, imitacije polazeći od iluzije znanja, cyber prijateljstva, erotike. Oni su sastavni dijelovi života suvremenoga čovjeka koji se pretvorio u biće opsjednuto slikama objekata s kojima se poistovjećuje. Neki za to okrivljuju suvremenu tehnologiju, medije. No istina je da kapitalu, koji je zapravo centar moći, odgovara realnost iluzija i da upravo on diktira uniformiranost ukusa, ponašanja, razmišljanja. Iako bi mogli još dešifrirati ovaj rad, završiti ću autorovim riječima: vječita tema o dirigiranoj moći koja svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je kao takav, sa potpuno potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji.
Potencijalnu snagu i opasnost vatre Darko Brajković Njapo u potpunosti kontrolira i preusmjeruje u koristan (vizualni) rezultat. On na vatri peče palačinke. Sam čin rezultira artefaktima koje izlaže. To je niz, serija, kolekcija ovalnih rasteriranih predmeta bogatog tonskog spektra. Plasmanom, prehrambeni proizvod pretvara se u objekt čvrstih likovnih karakteristika. Neobičnost je i u obliku: rijetko nalazimo, primjećujemo okrugle forme. Okruženi smo uglavnom oblicima ravnih linija kvadratne forme. Tu je ekran računala, televizije, otvor prozora, kutije ambalaže… Okrugle forme rjeđe zapažamo. Čak su i jaja pokušali preformirati u kockasti oblik. Okrugli ili ovalni oblik skoro da predstavlja raritet: okrugli prozor je znatno skuplji od kvadratnog. Čak je i sir ambalažiran u kocku i on je često jeftiniji od okruglog. Mlijeko smo nakon trokuta naučili percipirati u kockastoj ambalaži. Postoje i napori designera da vino ponude u tzv. tetrapaku. Ovi multipli okruglih formi predstavljaju neku vrstu ekskluzive, a nagrađeni smo bogatom, slučajnom gestualnom teksturom svakog pojedinačnog segmenta rada. Vatra, u obliku temperature bitan je faktor zgušnjavanja smjese i pretvorbe u palačinku. Problematiziranje teme projekta ovim radom u potpunosti je poštovano.
Ljepota plamena svijeće postaje kobna za noćnog leptira. Nesklad realnosti koju vidimo i one koju želimo vidjeti Vedran Burul prinosi nam na pažnju. Ova drama, koja je odigrana pred njegovim, a sada i pred našim očima alarmira naše željene vidike i grubo nas osvješćuje. To je kao kad Groys kaže da kada vidimo prekrasnu livadu bivamo očarani njenom ljepotom. Ukoliko usred livade ugledamo strvinu neke životinje, livada postaje gruba i neprijatna. Tako se i ponašamo: kad Afrika umire od pritiska kolonijalizma, koji danas zovemo globalizam, tu informaciju u obliku slike još živog djeteta punog muha potiskujemo u zaborav. Tako su nas ponavljanjem naučili da sasvim mirno promatramo „fotografiju desetljeća“ na kojoj, od straha izbezumljena, gola djevojčica s bezglasnim urlikom trči ispred tenkova. Tu fotografiju smo nagradili objavljivanjima a da nismo učinili ništa. Tako smo i u prošlom ratu dobivali od Karitasa predmete i hranu ili lijekove kojima je rok trajanja istekao. Donatoru je bilo jeftinije poslati to u ratno područje nego platiti spalionicu ili odvoz na smetlište. Ove zdvojne situacije nisu nas opametile. I danas studenti protestiraju da bi ih velika većina medija jednostavno ignorirala. U istim novinama ima četvrtina stranice o studentskom štrajku, a cijela stranica o događajima na nečem sto nazivaju Farma.
Samir Cerić Kovačević inicira razmišljanje o vatri kroz prikaz plamena sa i bez predmeta koji ometa titranje plamička. Kao opravdanje za funkcionalnost plamena uzima cigaretu. Ovaj diptih možemo promatrati na dva načina. Kao bilješku estetike izdvojenog plamena i kao doživljaj plamena u funkciji. Diptih djeluje kao isječak video rada. Uzete se dvije najdojmljivije scene, koje mogu biti smisleni siže. Tamni tonovi fotografija odaju mračnu atmosferu, u kojoj vedrinu unose plameni jezici. Intimnost atmosfere unosi upravo izbor objekta koji remeti jednakomjerni sjaj plamena. Iako remeti oblik plamena, cigareta – koliko god bila na zlu glasu – unosi refleks umirenja, opuštanja, razmišljanja. Dojam ovisi da li ste pušač ili nepušač.
Valentin Dimanovski predstavlja jednostavan ali znakovit rad: on zapaža ormariće sa sustavom za gašenje požara. Iako se radi o sustavu vezanom uz vodu, u fokusu ostaje vatra. Kod proizvođača naručuje predmet ali sa izmijenjenom bojom. Replika odgovara originalu ali nešto ne štima, nešto nas zbunjuje: boja predmeta. Ovo rezultira dvjema nivoima interpretacije: odlično zapažen motiv kojim odgovara na temu projekta, a na drugom nivou razmatra vizualnu situaciju uvijek istog crvenog ormarića. Poput Kosutha predstavlja nam predmet u originalu i njegovu apsolutnu kopiju ali sa kolorističkom izmjenom. Konceptualnim postupkom, mijenjanjem boje tipskog ormarića, opire se uvriježenom. Ustaje protiv propisa koje je nametnula gluhonijema administracija. Ovaj predmet sinonim je za svakodnevne važne ili nevažne oblike koji ili su oznaka ili, svakodnevnim prolaženjem, postaju znak. Tako nas grafit na zidu, iako nas se sadržaj ne tiče, ili fleka u hodniku, prolazeći svakodnevno mimo njih, odjednom podsvjesno počinju iritirati. Signal je to i našeg dubokog nezadovoljstva ali, gledano na učestalost, i nezadovoljstva pravilima unutar kojih se moramo kretati. Svjedoci smo i akteri vremena u kojem su zadani gabariti dopuštenog sve uži. Poput propisa za boju i oznaku ormarića propisuje nam se previše toga što smatramo osobnim. Tu su državne granice, vozni red javnog prijevoza, zabrana rastezanja konopa za sušenje robe preko ceste, do najnovijeg primjera s drastičnom zabranom pušenja. Orwel je bio zaista naivni početnik u predviđanju demokratskih zabrana!
Izvrstan rad na temu vatre sačinila je Bruna Dobrilović. Ona koristi keramičku tehnologiju, koja je ovisna o vatri. No, njoj to nije predmet problematiziranja. Autorica razmišlja o vatri s ritualnih pozicija. Koristeći pretpovijesnu elementarnu tehnologiju, ona oblikuje stožaste oblike. Na jednog instalira metalne žice koje iz njega vire u prostor u svim pravcima. Spontani tijek linije žica simulira vatru, energiju, emanira zračenja. Oko drugog stožastog oblika postavlja stilizirane ljudske figure u krug. Prema navodima autorice, centralni oblici zrače energiju poput ognjišta. Tako su pred nama dvije instalacije koje imaju snažan arhetipski prizvuk. Krug u tlocrtu središnjih predmeta i ljudske figure, postavljene u krug, predstavljaju instinktivno obrednu situaciju. Emitiranje topline i energije s centralnog mjesta dosjetljivo je predstavljeno, naročito u radu s metalnim žicama. Ovaj snažni rad sasvim jednostavno, minimumom elemenata emitira toplu, ljudskom biću neophodnu energiju. To je autorica i željela postići.
Znakovi na koje smo naviknuti odlukom neke samozvane elite s vremenom se učvršćuju u memoriji. Tako Slađan Dragojević uzima znak bivše balkanske države čiji je grb bio, ne bez razloga, ispunjen bakljama s otvorenim plamenom. U vatri se država rodila a u vatri se i raspala. Bez obzira na zaklinjanje svih nacija te bivše cjeline, pokazalo se da su baklje iz grba lako zapalile nacionalističke duhove i priprost narod. Kao opće gorivo poslužile su vjere. Autor problematizira grb bivše SFR Jugoslavije potičući dvije ideje. Jedna je da opasnu vatru gasi vodom, neprijateljskim elementom vatre. Naime, on sliku grba uranja u vodu i prepušta vodotoku daljnju intervenciju. Razvoj situacije bilježi fotografskom kamerom. S druge strane sugerira kako ta bivša zajednica, htjeli to mi ili ne, jednostavno nestaje, a glasoviti datum s kraja mjeseca studenog više se ne može pročitati. Velika država postala je nekoliko vodnjikavih fleka, a svjetski proslavljeni šestokraki plamen intervencijom je ugušen.
Asim Đelilović u ovom tematskom projektu predstavlja dva rada. Jedan rad naziva „Kuća – zgarište“ i time promatraču određuje gabarite percepcije. Radi se o foto – printu na kojem je unutar siluete glave ukomponirana rasterasta podloga koja prikazuje sloj izgorenog materijala, pepela. Iako u postupku rabi oskudne elemente autor postiže dojmljivost. Pred nama se pojavljuje sugestivan podsjetnik na nelagode koje smo, htjeli ili ne, čak i potisnute, zadržali u memoriji. Time element vatru smješta u opasnu kategoriju koja, ukoliko nije kontrolirana ili ukoliko je namjerna, može prouzročiti bol, i fizičku i psihičku. Ovim suptilnim radom u umjetnikovoj interpretaciji posljedica djelovanja vatre ostaje u memoriji kao znak. Pasivan oblik i pozicija siluete, uokviruje situaciju koja je nastala u nečijoj glavi. Prepoznavanje podloge ograničeno je oštrim rubom. Bez ikakve suvišne ikonografije, autor ovim radom još jednom upozorava na besmislenost i strahotu razaranja, agresije bilo koje vrste.
Drugi rad na temu vatre problematizira prozaičan znak srca. Toliko zlorabljen a toliko značajan znak kojeg srečemo na grafitima, urezanog u koru stabla ili u ponudi kičastih predmeta emocionalne znakovitosti u rasponu uporabe od ljubavnika do nevine djece koja majci za Majčin dan poklanjaju, npr. jastuk s volančićima u obliku srca. Asim Đelilović gradi srcoliku kompoziciju svjećicama i pali ih sve u isto vrijeme. Pred nama se događa očekivano: svijeće gore i proizvodeći toplinu usljed grupiranja najprije postaju jedan plamen a nakon gašenja plamena ostaje srcoliki rezultat premrežen rasterom nedogorjelih niti fitilja. Cijeli tijek događanja bilježi fotografskom kamerom. Interpretaciju ovog režiranog događanja moguće je usmjeriti na dva suprotna pogleda. Osim propitivanja sustava vrijednosti znaka autor upozorava na kratkotrajnost emocionalnog žara i štetnost prevelike kolićine energije. Ovo moguće cinično čitanje možemo pretvoriti u poruku o zajedništvu, o umreženosti svih i svega oko nas. Ovdje se oslanjamo na filozofsko – fizikalna postignuća suvremene znanosti koja je ostavila trag i u pristupu likovnim umjetnostima. Poput vatre koja razgrađuje i ponovno spaja, međuuvjetovanost, uzročno – posljedična vezanost svih stvari u univerzumu postala je spoznajni aksiom.
Simonida Filipova Kitanovska na temu ovog projekta prilaže rad izveden digitalnom tehnologijom. Figure na formatu sugeriraju smislene oblike koji su suflirani nazivom rada: "Vatra nepokorenog oka". Nazivom rada autorica određuje gabarite percepcije. Mrežasti raster sugestivno nameće pojam odvojenosti, izoliranosti. On dijeli sliku na dva segmenta: ispred i iza mreže. Rad inicira nekoliko interpretacija. Čini mi se kao da je tematiziran položaj pojedinca u odnosu na okolinu koja nikad nije sklona individualnosti ili drugačijosti. Posebno u ovo vrijeme umjetnih kriza u kojima strada uvijek najniži, najsiromašniji sloj populacije. Kapitalu se nikada ništa ne dogodi. Niti religijskim ustanovama. Oni, uz pomoć njihovih medija, nikada ne postavljaju probleme realno: crkva obećava bolji neki „drugi život“ a kapital se samo prestrojava. Zasićenje tržišta i pad prodaje uvijek moraju platiti oni mali. Vlasništvo tvornice i crkvenog posjeda, glavnica i zarada uvijek moraju biti tu. Ekspresivnim činjenjem i uporabom snažnog kolora Simonida Filipova Kitanovska likovnu podlogu koristi kao bojno polje za izgovor osobnog stava.
Zamišljene poze, iz kojih možemo pročitati čežnju za ljubavlju, vatrenim osjećajima, tema su rada Ljiljane Golik. Ova autorica u keramici izvodi plitke reljefe sa ženskim osobama bilježeći portretne karakteristike. Svaka žena je drugačija po fizionomiji i po boji odjeće. Sve ujedinjuje naglašena poza zrele žene u očekivanju. Ona spaja dvije i, poput igraćih karata, postavlja jednu ogledalno naopako u odnosu na drugu. Tu smo blizu situacije igre. To može biti dama u standardnim kartama. U Tarotu vatra predstavlja akciju, volju, borbu i inicijativu. Pokriva poslovno područje života, hobije, rizike i svakako seks. Tako su i ovi predmeti obilježeni prikrivenom ženskom erotikom, u pozicijama očekivanja, ako promatramo pojedinačno. Ako promatramo iz pozicije igre kartama, dama često biva najjača karta.
Ulični plesači s vatrom izazivaju interes prolaznika. Ova vještina, koja pored zabave izaziva nelagodu i opasnost, rezultira efektnim vizualnim rezultatima. Dužom ekspozicijom, objektiv u jednu situaciju sintetizira nekoliko putanja vatre. Voljen Grbac predstavlja fenomen plamena u kombinaciji s vještom intervencijom žonglera. Vatra uvijek izaziva ljudsku reakciju. Fascinacija elementom uvijek se izražava interesom i poželjnim razjašnjenjem. Ovdje se radi o fotografskoj bilješci vještine manipuliranja otvorenim plamenom. Ovaj zabilježeni efekt autor koristi kao podlogu iz koje plasira izrezak. Začudnost, a ujedno i kvalitetu fotografskom radu daje stabilna, sasvim obična, svakodnevna okolica, ambijent u kojem se na neuobičajen način pojavljuje element vatra.
Na tragu promišljanja o vatri iz povijesno – socijalnih perspektiva proizlazi rad, triptih Igora Gustinija. Nazivi svakog pojedinog elementa svjedoče o tome. Izdvojio bih kolaž na temu Giordana Bruna, kojeg je, kao mislioca koji je shvatio da je svemir beskonačan i da zemlja i njen iskonstruirani bog nisu ono što dogmi odgovara, katolička crkva jednostavno – spalila. Ovdje se vatra pojavljuje kao završetak i način ali i kao vatra uma koja se prolama iz njegovih usta kad je zatočen: „Radije ostajem živ u smrti nego mrtav u životu… Ako usvojimo iste metode kao Inkvizicija, ako pribjegnemo nasilju i laži, prije ili kasnije postat ćemo poput nje. Tako, baš kao što se tijelo privikne na alkohol, duša se privikne na okrutnost i na koncu uživa u moralnoj uspavanosti koja je prati.“ Već je tada veliki Buno predosjećao situaciju u kojoj danas živimo: Zabrane putovanja zbog administrativnih izmišljenih prepreka – tzv. nacionalne države. Tu je i zabrana pušenja kao drastična mjera bez mogućnosti izbora. Da o uvjetovanosti poslom, iz kojeg imamo plaću toliku da jedino možemo plaćati sve namete koje država izmisli, ne govorimo. Gustini problematizira element vatre krećući pronalaženjem, izrezivanjem i kolažiranjem nevezanih elemenata koji mu odgovaraju temi. U kasnijem postupku on grupira i sklapa grupe koje imaju unutrašnju bliskost iako svi elementi iz sva tri dijela rada odgovaraju na zadanu temu.
Jedan od autora čiji radovi nisu rađeni za ovaj projekt, a koji su se odlično tematski uklopili, radovi su Burhana Hadžialjevića. On unutar ovog projekta predstavlja dva rada: slikarski diptih i performance. Na slikarskim radovima je tema požarište. Značenje vatre kao elementa on doživljava snažno te direktno i iz prirodne drame crpi nadahnuće i materijal za rad. Ovaj rasni slikar odlazi na ugašeno požarište netom nakon požara i tamo stvara ne gubeći impresije. Snažnom gestualnom izvedbom tragove na platnu postiže materijalom nađenim na licu mjesta. Rezultat tog napora su ekspresivne, apstraktne kompozicije. Pokrenut dojmom drame, konceptualnim postupkom, akcionističkim činjenjem Burhan u potpunosti koristi emocionalni doživljaj. Kao rezultat pred nama su izuzetne ekspresivne apstrakcije.
Drugi rad koji potpisuje Burhan Hadžialjević je performance Pušiona. Sinopsis je jednostavna radnja: autor se zavlači u izolirani prostor, krletku transparentnih stranica. Ona je u potpunosti izolirana od prostora, a cijevima se koristi za dovod i odvod zraka. U toj komori, poput osobe zaražene bolešću, autor pripaljuje cigaretu i puši. Važan dio ovog rada je dijeljenje žutih traka na kojima piše PUŠAČ svim prisutnim osobama koje puše cigarete. Žutu traku oni stavljaju na ruku preko odjeće kako bi postali vidljivi i obilježeni poput Židova tijekom holokausta u Njemačkoj. Ova paralela govori da je u tzv. demokraciji u kojoj živimo zaista sve moguće. Jednog će na primjer dana vlast odlučiti da svi ljudi s prevelikim ušima previše čuju i da imaju zabranu ulaska u prostor gdje svira glazba ili da zbog toga što previše čuju moraju dodatno platiti slušanje. Kao što nam se besmisao prezrelog kapitalizma provlačio kroz mnoge projekte do sada, tako se i na temu Vatre upliće kao nevjerojatni pritisak na osobnost. Kapitalu i vjerama koje ga vjerno uslužuju, nisu dovoljne zabrane i ograničavanja, granice, propisi, putovnice, bio-kodovi. Režirani interesni ratovi, zabrane rada, zabrane erotike, zabrane ponašanja, zabrane kretanja, zabrane pušenja… Što da kažemo na prosvjede studenata i mladih ljudi i u Hrvatskoj i u svijetu? Mediji ih marginaliziraju. Crkve umiruju frazeologijom o dobroti. Državni aparat se oglušuje. Ali, vjerski frazeri i političari i dalje sustavno grabe materijalne vrijednosti u obliku poreza, limozine, državnih davanja u vjerske kase, kamata, računa za slivne vode, računa za snagu struje i sličnim izmišljenim usisačima onoga što ljudi misle da su zaradili mukotrpno radeći. I, nadam se da se iskra razuma, znanja, revolucionarnih promjena neće ugasiti. Pozdravljam ovdje studente hrvatskih gradova koji su protestirali u ime besplatnog školovanja, u Francuskoj i Belgiji za bolju raspodjelu poslova i zarada, 2009. godine. Skromno mislim da se socijalna revolucija još nije dogodila.
Osebujan slikarski rad na temu vatre predstavlja Anne Hausner. Ona na bijeloj površini slika isječak buktinje. Ne označuje podlogu koja bi locirala događanje gorenja. Također ne predstavlja predmet gorenja. Poput gorućeg grma koji nikad nitko nije odredio. Ona kadrira samo buket plamenova. Izdvaja sliku događanja. Anne uvjerljivo ostaje uz viđeno. Majstorski prenosi doživljaj vatre, daje ju onakvu kakva ona jest. Plameni jezičci dižu se titravim putanjama. Na prvi pogled njezin rad nam se čini ponešto skromnim. No, kad bolje zagledamo, pred nama je istinski plamen. Čini nam se kao da se pred nama zaista odigrava gorenje. Anne Hausner, izvanredna umjetnica, znalački odvaja sve nebitno i plasira samo ono što želi.
Počitelj, od kuda kreće ciklus Džeke Hodžića iz kojeg su izdvojeni radovi za ovaj projekt, mjesto je u Bosni i Hercegovini gdje je bila, a i danas je opet stacionirana poznata međunarodna likovna kolonija. Đeko Hodžić je njen višegodišnji voditelj programa, organizator i učesnik. Igrom nesretnih i besmislenih povijesnih događanja, grad Počitelj a s njime i prostori likovne kolonije uništeni su ratnim razaranjima. Besmisleni je rat, jer je svaki rat besmislen, uspio, na neko vrijeme ugasiti i djelomično uništiti ono što su godinama plemenito stvarali likovni umjetnici. Ratni vihor, potaknut nacionalizmima i religiozno kapitalističkom pohlepom, u kratkom vremenu ovu umjetničku složnost pretvorili su u hrpu ruševina i spaljene naslage inspiracija. Slijepilo rata pokušalo je otuđiti civilizacijske domete.
Nakon svega toga očekivali bismo osvetničko likovanje svjedoka no ono izostaje i pred nama se kao komentar pokazuju senzibilni radovi. Plemenita kreativnost je ipak neuništiva. Ovaj puta u činu Đeke Hodžića. Njegov je umjetnički nerv iz pepela izdigao spaljene dokumente vremena i od toga sačinio izuzetne radove.
Koliko je god dramatična pozadina i povijest ovih kolažiranih radova, ne možemo im odreći likovnu aktualnost i suvremenost rezultata. Slobodan pristup materijalu i oblikovanju pokazuje hrabrog i osviještenog autora. Korišteni su mnogi elementi: crtež, geometrijski crtež, toniranje, paranje, spaljeni rubovi ili površine, razmočeni slojevi, formulari, slova i tekstovi ili dijelovi tekstova. Najbliže tehnološko određenje je assamblage, kolaž u kojeg crtačke intervencije uvode svježinu. Elementi, usloženi rukom ovog umjetnika, djeluju dramatično a ujedno izuzetno otvoreno, skoro vedro. Đeko Hodžić izraz gradi na proživljenosti polazne situacije i maštovitim intervencijama. On izgovara intimistički doživljaj bez suvišne patetike. Ispovjedna situacija i transformacija doživljaja obavljena je suptilno. Pregledavajući radove izazvani smo na čuđenje a ne na vapaj.
Skoro je besmisleno izgovarati komplimente autoru na ovom ciklusu kojime negativnu energiju transformira u plemenito a da pri tom memorija tragedije nije zanemarena i ostaje prisutna kao upozorenje: ne ponovilo se!
Među autorima koji su temu obradili simbolično, tražeći oznaku kojom bi ilustrirali vatru, Pamela Ivanković nudi dvije instalacije. Svaki rad se sastoji od plošnog reljefnog kruga i kvadratnog oblika. Predmeti su slični, a razlikuje ih autoričino istraživanje bojama. U oba slučaja radi se o crnoj i crvenoj boji. Autorica ih izmjenjuje. Okrugli oblik u crvenoj boji kombinira s crnim kvadratićem ili okruglom obliku crne boje dodaje crveni kvadratić. Krugovi su izbrazdani jednakomjernim reljefom, koji se ponavlja od centra ka rubu. Kvadrati su ravne površine. Pamela oblikuje dojam vatre. Ona koristi čiste oblike: krug kao simbol aktivnosti, kretanja, neprestane izmjene energija, a kvadrat kao zaustavljeni trenutak. Kvadratom ona zaustavlja ali i pokreće proces. Ovisno o koloru. Ovo tematsko likovno istraživanja u keramičkoj tehnologiji je sinteza oblika i značenja. Rezultat je znak.
Rad koji koristi doslovnu situaciju u kojoj je vatra bila aktivni činilac predstavlja Marino Jugovac. On instinktivno postupa: inicira plamen i u njega stavlja deblo čija ga forma zadovoljava. Ostavlja situaciju aktivnom kako bi gorenje djelovalo na podlogu, drveni trupac. Poslije zaustavlja plamen u trenutku kad misli da je drvo doživjelo dovoljnu transformaciju. Potom reže djelomično izgoreni trupac na segmente. Time rad dobiva nekoliko sastavnih dijelova. Razmaknuvši ih pokazuje nam nedirnutu srž debla. Marino koristi niz, seriju elemenata da bi iskazao impresiju. Služi se ritualnim postupkom. Vatra je suradnik. Čini nam se kao da je želio spasiti drvo i pokazati nam kontrastan rezultat ove inicirane ali prirodne transformacije.
Žar rituala i u suvremenosti ne posustaje. Skoro da ne možemo povjerovati što sve može poslužiti za kolektivni delirij. Okupljenim krdom manipulira se prilično jednostavno. Nekada, još u grčkoj civilizaciji, postojale su škole za oratore. Na njima se vjerojatno učilo ne samo govorništvo i uvjeravanje već i filozofsko promišljanje, pretakanja stavova i uvjerenja u izgovoreni tekst. Danas je dovoljna hrabrost i ambicioznost te što jednostavnija ideja da se mase povedu nerijetko i u krvave obračune. Najčešći je povod domovina, nacija, vjera, drugačijost. Vješto manipulirana masa u ime čuvanja tzv. demokratskog poretka, a uvijek kontolirana kapitalom preko medija i vjerskih institucija, u stanju je zaista učiniti zločine. Jedan vid iskazivanja neprijateljstva prema drugačijosti je sportsko događanje, naročito nogometna utakmica. Već sportski dres neke druge boje, bez ikakva obzira na osobnost nosioca, dovoljan je povod za divljanje i napad. Tako se od sporta rade nacionalni ili regionalni ratovi. Agresija začeta u tijelu, bez učešća mozga, postaje nekontrolirana energija. Poput požara obuzima osobu i širi se na okolinu. Još kad se maštoviti zagrijanac dosjeti prave vatre, situacija postaje napeta. Iz ove perspektive Marija Kauzlarić oblikuje rad na temu vatre. Ona zapaža da su danas najveći hramovi, zapravo, sportski stadioni. „Način na koji sam postavila stolice i naziv rada stvaraju jasnu aluziju na: stadion, krug, beskonačno, žar, ognjište, obrana boje, nacionalizam i ostala psihološka stanja koja se rađaju na stadionima, tj. društvenim lomačama na kojima treba sagorjeti bijes.“ Ona uočava materijalne ostatke divljanja, koji su izazvani s dvije vatre: žarom bezumnog navijanja i doslovnog paljenja vatre u sportskoj areni. Namjerno izostavljam imenovati lokaciju na kojoj su gorjele bas ove stolice jer je opisana situacija univerzalna. Ovakav besmisao može se odigrati na bilo kojem stadionu na svijetu. Ovaj objekt je vizualno dramatičan a izražajnost mu dodaje cinični autoričin komentar uveden u rad u obliku zvučne kulise: pjesma Jonny Cash-a "Rings Of Fire". Zaista izuzetan i promišljen likovni rad.
Jana Kunovska prilikom tematiziranja na temu Vatra odlučuje se za medij fotografije. Rad prikazuje svjetleću kuglu / sunce i tamne nakupine oblaka. Snažno dramatična atmosfera postignuta je redukcijom kolora i elemenata. Sunce je vatrena kugla od koje zemlja dobiva neophodne energentske elemente za život: svjetlost i temperaturu. Civilizacija se često nepažljivo odvaja od sunca proizvodeći suvišnu količinu prljavštine, dima, smoga. Ekološko zagađenje već je probilo sve gabarite umjerenosti. Tako Zemlja postaje odvojena od svog opskrbljivača važnim elementima za opstoj civilizacije.
Ovaj rad možemo doživjeti i kao ilustraciju osobnog doživljaja trenutka. Previše stvari i situacija oko nas ne nudi nadu u neki bolji život, ne nudi nikakve perspektive osim preživljavanja. Žar ideje, elan biva gašen ustrojavanjem civilizacije na samo dvije kategorije: robove i vlasnike robova. U sredini su vjere i političari. Vjera i vlast podređeni su kapitalu. Demokracija se svela na kontradiktornost: Većina pobjeđuje manjinu. Preko institucija vlasti uvijek se događa isto: predizborne kampanje obećaju a nakon izbora, tko god dođe na vlast radi isto. Pod izlikom demokratskog izbora, uništava se inicijativa, tlače se manji i manje moćni. Situacija je identična u ogromnoj većini država svijeta.
Brendovi se rade iz svega i svačega. Coca-cola od vode i karamela, ljepotice od silikona, političari od populističkih poteza i dobre propagandne mašinerije. Kroz koprenu povijesnih zastranjenja imamo popularizaciju Napoleona, Che Gevare, Kenedija. Što god da mislimo o njima, oni su postali brend i spretne marketinške ekipe iz toga uspijevaju izvući zaradu. Andrea Kustić pronalazi elegantnu kutiju za cigare sa oznakama idejnog osnivača bivše Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Njegov lik i nadimak Tito, otisnuti su na prednjoj strani limene kutije u kojoj nalazimo 10 malih cigara. Kao i na svoj ambalaži u kojoj se prodaju duhanski proizvodi, i ovdje prenaglašeno stoji upozoravajući natpis vezan uz štetnost pušenja. Autor intervenira: flomasterom prekriva originalnu prvu riječ i mi na radu vidimo novu sentencu: Kapitalizam ubija. Ova humorna konceptualna dosjetka opet nas vraća na promišljanje o podivljalom kapitalizmu na kojeg smo sami odlučili pristati. Kustić ovime veže liberalnu situaciju u vrijeme dok je Tito bio predsjednik svih republika bivše države i današnju lažnu zabrinutost kapitala nad našim zdravljem. Već je odavno jasno da se zakoni protiv pušenja cigareta ne donose zbog štete za samog pušaća već se ocijenilo da je kapitalu skupo plaćati zdravstvenu zaštitu. Tako je optuženo pušenje duhana a uz to je smanjen obim zdravstvene zaštite. Rezignacija takvim ograničavajućim potezima vlasti okreće nas zdravoj logici. Pitamo se: zašto se te zabrane ne ispisuju na alkoholnim pićima? Ova humorna konceptualna dosjetka opet nas vraća na promišljanje o podivljalom kapitalizmu na kojeg smo sami odlučili pristati.
Đenita Kuštrić ponudila je niz od četiri rada. Ona vatru problematizira usporedno s još 3 elementa: vodom, zrakom i zemljom. Odlučuje se za fotografsku tehnologiju. Prepušta se predumišljaju bez znatnih intervencija u rezultat. Procesualni postupak rezultira neobičnim uradcima koji djeluju nadrealno. Autorica nudi asocijaciju, ideju elementa. Tako promatrača uvlači u igru. Ona je dostigla nivo simbola. Simbola čiju odgovornost nose boje koje prepoznajemo po uvriježenom ključu: crvena je vatra, smeđe – sivo zagasita je zemlja. Plava označava vodu no, ona bi mogla biti i zrak. Tu nastaje problem predumišljaja. Autorica ga rješava tematikom: zrak označuje zabilježenim nebom iznad zagasitog pejzaža. Ona je u pravu kad miješa elemente jer u prirodi mikro i makro kozmosa stvari nisu odijeljene već su prožete jedna drugom unutar univerzumskog stalnog tijeka, mijene. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Jer svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju.
Osobnost, predstavljena kroz nagorjeli dokument, problematizira vlastiti identitet. Vatra je poslužila kao medij, koji je potaknuo promišljanje. Tako dokument zbog kojeg smo svi na veći ili manji način bili ucijenjeni, čuvenu Domovnicu, Gordana Kužina predstavlja kao slučajno nagorio dokument koji je izgubio vrijednost. Autorici vatra uništava identitet. Barem formalno. Vatra se pokazuje kao atak na osobnost u socijalnom smislu. To možemo proširiti: u ovo vrijeme bez dokumenata o identitetu ne možemo doslovno nikamo. Čuveni dvadeset i prvi vijek, na koji smo tako ponosni, sveo nas je na identificiranje. Dalje od svog dvorišta ne smijemo ako nemamo neku ispravu. Gdje smo, zapravo, došli u razvoju čovječanstva?
Tema vatre rezultira mnoge situacije koje su uz taj element vezane direktno ili indirektno. Fascinacija nekim od pojavnih oblika vatre / temperature koja izaziva vizualne senzacije, privukla je objektiv Mirande Legović. Posežući za doslovnom situacijom vatre, Miranda Legović, osim likovnog dokumenta, plasira promišljanje o makro i mikro kozmosu. Autorica izlaže niz, grupu unutar koje nalazimo fotografiju, koja otkriva porijeklo situacije koja je privlači. Situacija sukoba napona i materije rezultira razvojem temperature i (optičkim) fenomenom iskrenja. Ovi radovi nose i univerzalnu poruku. Prizore sa serije njenih fotografija možemo, pogledamo li u nebo, vidjeti i u svemiru. Autorica ne sakriva porijeklo iskrenja. Doživljaj svijeta oko nas uvijek je poželjno proširivati spoznajama o svojoj sitnoj ali ne i nebitnoj pojavnosti.
Požar je fascinantno događanje koje, iako izaziva nelagodu, zapravo pripada prirodnom ciklusu mijena. Munje, gromovi, sunčeva energija, koncentrirana na određenome mjestu, iniciraju nekontroliranu vatrenu stihiju. Ona ostavlja za sobom izmijenjenu okolinu. Tako je i s prirodom. Senzibilni objektiv fotografske kamere Damira Leke zapaža promjene. On odlazi na lice mjesta i bilježi novonastalo stanje. Pozornica šume ostala je bez draperije. Ostala je konstrukcija koja u interpretaciji fotografa rezultira plavo – crnom grafikom. S pozicija percepcije autor nam dopušta da uđemo u bit, srž događanja. On izabire veliki format printa, blizak realnim dimenzijama. Leka plasira vlastiti doživljaj na dva nivoa. Prvi je likovna informacija koja je kompozicijski razigrana a koloristički oskudna ali plemenita. Drugi nivo je već spomenuti doživljaj, posljedica dramatične situacije u artificijelnom prostoru. Pred nama je svakako zanimljiv tematski uradak.
Problematiziranje s temom elementa vatre rezultira izvrsnim radom Lovorke Lukani. Ona u svoj medij grafike unosi element vatre na doslovan način: u grafičku prešu ubacuje žar. Iako autorica izvrsno poznaje tehnologiju i medij, ovdje namjerno prepušta velikoj dozi slučajnosti rezultat koji će, pored njene kreacije, učiniti užareni element. On se pokazuje kao živ, aktivan i odrađuje spontano toplinsku reakciju u kombinaciji s papirom. Rezultat je djelomično, nasumično perforiranje papirnate podloge. No, Lovorka Lukani ne staje kod dobivene grafike. Ona prepoznaje elemente prostora uslijed perforacija. To je razlog da papire oblikuje kao role i predstavlja ih kao skulpture. Perforacije na podlozi ovdje se pokazuju kao skulptorski element jer na zaobljenoj papirnatoj plohi određuju prostor. Pred nama su grafičke skulpture ili skulptorske grafike.
Tehnologija ne određuje status djela, ali fascinira autora. Autorica koji ne problematizira direktno vatru, a primljena je u projekt, je Slavica Marin. Ona je ponudila skulpturu, objekt sačinjen od odbačenih metalnih dijelova. Vatra je na ovom djelu medij sastavljanja. Rad je prihvaćen iz razloga što, iako je oblik predmeta primarniji, autorica ne sakriva već naglašava djelovanje vatre tijekom sačinjavanja rada. Ti ostaci gorenja, temperatura varenja, njoj su likovni element. Ona ih ne prikriva, ne briše, već ih ostavlja vidljivim. Grube metalne elemente umjetnica sklapa promišljeno ali ostavlja veliki dojam spontanosti. Neobičnost i elegancija ovih predmeta zaslužuju poseban komentar. Ovdje smo se zadržali kod uklapanja u temu ovog projekta.
Josip Mijić za projekt Vatra nudi triptih. Dio je to većeg ciklusa radova kojeg naziva Život u kutiji. Pred nama su tri rada koje doživljavamo slikarski iako se radi o kolažu, reljefnim teksturama na različitim podlogama. Radi se o paralelnoj igri smisla i grafičko – slikarskim istraživanjima. Tamni tonovi govore o zatvorenom doživljaju svijeta.
Autor nazivom niza određuje doživljaj. On problematizira socijalne situacije s kojima nije zadovoljan. U komentaru uz radove izgovara ocjenu besmisla „ukutijavanja“ načina i pristupa životu: kutije škole, kutije televizora, kutije stanova da bismo završili također u kutiji – kovčegu. Mnogo onog što živimo, a nismo zadovoljni tretmanom i osobnim učešćem u životu, izraženo je ovdje. Iako apstraktne, ove sliko – reljefne tvorevine izgovaraju prepoznati ili još neprepoznati teror tzv. demokratskog društvenog uređenja na današnji način. Možemo, na žalost, samo potvrditi kako Mijićeva analiza stanja svijesti civilizacije zapravo uistinu na simboličan i formalan način kroči od kutije do kutije. Manipulacija ljudima dovedena je do perfidnih simulacija sreće i zadovoljstva posjedovanjem nove kutije za vožnju ili kutije za pranje mozga, tzv. televizija.
Pred nama je vječita tema o dirigiranoj moći koja svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je kao takav, s potpuno potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji. Spoznati da su nam unaprijed namijenjene kutije uzrokuje nelagodu. Atmosferu ovih promišljanja podcrtavaju zagasiti tonovi i odsustvo kolora. Određeno razočaranje civilizacijom izgovoreno je likovnim jezikom. Ovi radovi zapravo više upozoravaju, komentiraju nego što lociraju. Uče nas da se osobne životne kutije mogu mijenjati, ali da to zahtijeva odlučnost i snagu.
Ova dramatična epika potkrijepljena je izuzetno snažnim radovima. Raspored oblika, sjena, poteza, nakupina govore o izuzetnom autoru. I kad ne bismo znali autorovo idejno pravdanje ciklusa, ne bismo ostali ravnodušni pred radovima.
Damir Mumbasić na temu vatre odgovara crtačko – slikarskim radom koji tematski i vizualno dodiruje zadani pojam. Interpretacija ove apstraktne kompozicije mogla bi se preliti u impresiju slučajnih tragova gorenja. Spontanost izvedbe i gestualnost te izbor kolora podupire ovaj dojam. Autor dopušta mrlji, fleki njen život. Organizacija površine slike evocira umjetnikov pristup. On poštuje gestu. Inicira ju. Početni, spontani oblici bivaju ocrtani ili docrtani linijom ili grafom. Snaga geste naslanja se na snagu tona. Autor na najbolji mogući način svjedoči da su elementi kreativnog rada, materijal i stvaralački proces nedjeljivi. On naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije i općenite fenomenologije oblikovanja. Autorov pozdrav iskrenosti korištenja materijala i pretvaranje osobne energije u likovno djelo pozicionira se u vremenu.
Edin Numankadić nudi nam kolekciju zapisa nalik glinenim pločama klinastog pisma s početka povijesti. Poput plamenih jezičaca gestualni pregibi slovolikih znakova boraju podlogu. Ne pokušavamo odgonetnuti tekst. Ne znamo da li se radi o riječi, rečenici, misli. Percipirajući cjelinu kao znak, čini nam se da je riječ o snažnoj poruci protiv formalne komunikacije, oslobođenja od konvencija.
Autor problematizira uvriježenom vrstom komunikacije: slovima i tekstom. Zapis, nalik na dogovoreni jezik znakova, plasiran na neuobičajeni način, umjetniku služi kao naznaka postojanja drugačijeg izgovora. On komentira poteškoće aktivne i pasivne komunikacije. Od formalnog oblika slova i teksta oblikuje likovnu oznaku. Ova drska manipulacija usmjeruje našu pažnju prema sadržaju. Možda više nego ikada postajemo zainteresirani za sadržaj ispisa čija je forma postala znak. Možda bi pažljivo isčitavanje bio voajersaki potez. Nepoštovanje uvriježenog, ovdje je u funkciji upozorenja na mogućnosti međusobnih odnosa. Numankadić želi i uspijeva ići korak dalje: upozorava nas na emocionalnu, osjetilnu komunikaciju. Poruka koja se ne čita ali razabire iz izloženih radova instinktivna je. …“jer nam Numankadićevi zapisi često ostaju skriveni i nečitki a njihovo dešifriranje postaje naprosto nemoguće. Bijela boja, bez ikakve primjese druge boje, na ovom zapisu i priziva romantičnu reminiscenciju na smrt blisku istočnoj duhovnosti. Ta bjelina ulijeva istovremeno i spokoj i strahopoštovanje podsjećajući nas na kefine – bijele krpe u koje muslimani umotavaju svoje mrtve. Bijela boja, bijela papirna podloga, bijeli upis sentence pa čak i bjelina zida na kojemu je prezentirana slika čine kompletnu cjelinu koja se stapa u jedno…“ (Irfan Hošić)
Na upitu je recepcija. Poštujući vrijednosti međusobne interakcije između promatrača i predmeta promatranja, uvođenjem iskustva promatrača pri opisivanju sustava otkrivaju se nova shvaćanja o našoj spoznaji. Potrebno je stare pojmove promatrač, svjedok, zamijeniti novim pojmovima: sudionik, učesnik, suučesnik. Tako shvaćen odnos postaje proces. Njega pokreću stalne promjene odnosa između različitih materijala i uvjeta. Autor, na tragu razmišljanja o sudioničkoj realnosti, nudi dokumente osobnog. Razbija utvrđenu komunikaciju i pokušava razviti emocionalan jezik. Od promatrača zahtijeva napor angažiranog promatranja. Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Tako je zatvoren konceptualni krug spoznaje i autorskog osjećaja / doživljaja mijene.
„Vatra je ognjeni produžetak svjetlosti, ona je u simboličkom obliku poistovjećena s očišćenjem i istinom. U postavljanju strukture rada na temu vatra, s mnoštvom ontoloških, religijsko-magijskih i fizičkih odrednica, najveću pažnju mi je privukla moć njene transformacije…“ Ovako svoj rad opisuje Saša Pančić. On iz kartona izrezuje stilizirane plamičke i postavlja ih u niz. U nizu se pojavljuju crveni, crni, sivi i bijeli elementi. Nazivom rada Horizont autor diktira postavljanje u horizontalu. On kaže: „Horizont predstavlja linija u kojoj se dodiruju Nebo i Zemlja, on je istovremeno iluzija i stvarnost, a njegova dvojakost paradoksalno otvara Prostor.“ Služeći se jednostavnom tehnologijom, autor polazi od osnovnog pojavnog oblika percepcije vatre: izdvaja plamen. Multiplicirajući plamen i izvodeći ga u nekoliko boja, nudi igru. Niz ritmiziran izmjenom kolora. Mi prepoznajemo materijal i tehniku, ali smo asocijativnim oblikom navedeni na prepoznavanje baš kao elementa vatre. U postavu, ovisno o mogućnostima prostora i odnosa s ostalim radovima, možemo predstaviti rad u nekoliko varijanti. Skoro kao kod transformacija same vatre: redoslijed boja, visina postavljanja, ugao ili široki prostor zida mogućnosti su koje nudi rad Saše Pančića. Ova lirski obojena igra oblicima, vedar je ali promišljen pristup problematiziranju zadanog elementa.
Renata Papišta predstavlja rad koji je nazvala Target (Ikar – laka meta koju obori Sunce). Pred nama je ovješena instalacija čija je osnova od polutransparentnih (rendgenskih) filmova dijelova čovječjeg tijela uz aplikacije crteža / grafika. Tome su pridodana krila i oznaka puščane mete. Objekt je instaliran u prostor što naglašava njegovu djelomičnu transparentnost i dodirljivost, izloženost sa svih strana. Promatraču izaziva čuđenje i interes. Mitološka priča transformirana je u moguću proživljenu situaciju. Mi ne znamo da li je prikazani akter moguća ilustracija ratnih strahota koje autorica ublažava oslanjanjem na mitologiju i opskrbljuje asocijativnim nazivom. Tako je moguće da rad sakriva situaciju u kojoj mladić samo želi prijeći ulicu pa postaje laka meta manijačkom snajperistu. Prikazana epizoda može se percipirati kao kretanja ulicom što je u ratu bilo slično dosezanju sunca.
Kao što Valter Benjamin kaže da je fotografija u povijest oblika unijela dramatične promjene kreacije i recepcije tako je rendgenska fotografija još veći izazov. Motive i situacije na običnoj fotografiji, pa ma kako apstraktna ona bila, uvijek možemo vidjeti i uživo. S rendgenskom fotografijom je to nemoguće. Draž ljudske fizičke unutrašnjosti vizualno je još zanimljivija. Autorica nam naglašava lokaciju srca. Označuje ju višeznačno: kao metu. Ova dramatizacija, da nije nastala u Sarajevu, od autorice koja je za taj grad vezana, možda bi bila prozaična. Ovako, kad u sjećanju još uvijek postoje sjene ratnih događanja ovaj rad dobiva drugačiju težinu.
Bez obzira na tu moguću analogiju, rad Ikar izuzetan je po mnogim drugim karakteristikama. Odabir materijala i pristup oblikovanju ideje ovdje je označen slobodom. Uporaba neuobičajenog gradivog materijala u likovne svrhe ukazuje na postmodernistički pristup po kojem zaista sve može biti umjetničko sredstvo izgovora. Renata Papišta iz nejasnog konglomerata unutrašnjih organa i kostiju, označuje srce. Ono u ovom radu ima dvostruku ulogu: na jedan način predstavlja emocionalnu snagu individue a na drugi označava fizički cilj potencijalnog puščanog zrna. U oba slučaja slijedi bol: i u emocionalnom značenju srca kao centra osjećaja i u značenju srca kao vitalnog organa.
Iako ovdje moram biti kratak, izrazio bih osjećaj snažne dojmljivosti ovog rada. Poblematiziranje drugačijosti, hrabrost iskakanja iz prosjeka ovdje je dovedeno do reskog znaka. U Renatinoj interpretaciji Ikar uopće nije pretjerano ambiciozan kako ga se prikazuje. On je samo krenuo za svojim instinktom, iskočio iz gomile i – stradao. Na žalost, to je nerijetka pojava naročito u suvremenosti podivljalog kapitala ruku pod ruku s vjerskim fanatizmom. Oni, oboje traže prosjek, neisticanje, neimanje vlastite ideje, osobnog identiteta. Ovaj rad snažna je metafora trenutka i okoline u kojoj autorica voljno ili nevoljno provodi životno vrijeme.
Bogatstvo tonova snažne crvene boje i sitna tekstura, karakteristike su odličnog rada Tereze Pavlović. Ona slijedi višegodišnje istraživanje ekspresivnih tekstura koje postiže kombiniranjem paus papira, silikonskih niti i boja. Autorica to postiže prije svega promišljenim kolorom. Minuciozna tekstura površine onemogućava nalaženje oslonca za pogled na prednjoj strani, pa rad doživljavamo kao objekt. Ovaj dojam slijedi želju autorice jer ona najveću plohu odmiče od pozadine. Stranice rada također su obrađene slikarski i sastavni su dio rada. Ovaj maleni rad po dimenzijama snažno emitira poruku. Možemo je tumačiti kao svojevrsno žarenje energije, emocionalnog krika ili likovni eksperiment sa snažnim posljedicama po receptora.
Slikopredmet može biti odrednica i za rad Tanje Pečanić. Ona kreće u igru oblikovanja slikarski, no postupak nastavlja prodorom u prostor, kolažiranjem, uporabom nelikovnih materijala. To su pribadače i silikonske niti. Svaki od dijelova diptiha sastoji se iz dva dijela: jedan je organizirana površina, a drugi, koji se pomalja kao reljef, sazdan je od okomito zabodenih pribadača premreženih silikonskim nitima. Autorica se nitima poigrava oponašajući moguće titraje vatrenih plamenova. Taj zaključak se nameće zato što je rad namijenjen za projekt vatra i što autorica rabi tonove žute i crvene boje, koje karakteriziraju gorenje, izgaranje, plamen. Ona rad naziva Flux zato što, osim kao tekući, možemo prevesti i kao promjenljiv, pravac, u tijeku. Oba dijela rada možemo doživjeti kao predmet / predmete trodimenzionalnih karakteristika. Jedan razlog je reljefnost dijela površine, a drugi visina rubnih stranica podloge. U nizu promišljenih radova, vezanih uz temu vatre, ovo je, zasigurno, kvalitetan rad.
Dalibor Pehar predstavlja odličan uradak. Radi se o radu kombiniranom tehnikom i odličnom porukom suvremenicima. Prometej je ljudima donio vatru. Ukrao ju je bogovima. No, spašava ga sin jednog od bogova, Heraklo, Zeusov sin. Idejna je to tvorba koju srećemo u većini suvremenih religija: važan i moćan otac i sin izbavitelj. Dalibor Pehar ide dalje: on nam otjelovljuje žrtvu za ljudski rod u obliku „domaćeg dečka“. čini nam se da se krupniji mladić iz susjedstva našao u ulozi Prometeja. Tu nastaje logički zaplet jer Prometeja u ikonografiji očekujemo u obliku antičkog tipa muške ljepote. Ovdje je to dlakavi, neuredni mediteranac što potvrđuje njegova majica s uzorkom mornarskih tamno – bijelih crta. Pri tom je očita i njegova nesigurnost; donosi ljudima dobro a neko se protiv toga buni! I, već smo na terenu suvremenosti: socijalna pravda postoji samo kao mogućnost. Citirati ću autora: „Rad prikazuje Prometeja kao prvog „humanitarca“ koji krade vatru i poklanja je ljudima“. No, Prometeji koji ju promoviraju bivaju kažnjeni od strane kapitala, bogova. Mislim da je svaki daljnji tekst suvišan! Izvrstan i aktualan rad i po tehnologiji i po znakovitosti.
Dario Pehar na temu vatre odgovara uporabom motiva koji je u oštrom neskladu s toplim elementom. U crveni, užareni krajolik smješta polarnog medvjeda. Temu očito problematizira iz ekološke pozicije. Grijanje zemljine atmosfere uslijed zagađivanja ali i uslijed prirodnih procesa, mijenja uobičajenu predodžbu o stanju i karakteristikama određenog područja. Sarkazam izražen na radu neophodno je poštovati iz jednostavnog razloga što budućnost najvjerojatnije donosi upravo takve nesklade. Kao što je osoba tamne puti prvi put u povijesti predsjednik konzervativne tzv. demokracije u SAD, tako je sasvim moguće da će ličkim ili bosansko – hercegovačkim šumama u dogledno vrijeme šetati i bijeli medvjed. Jasno nam je da autor ne misli baš tako već da nas želi upozoriti na sarkastičan način na ekološke incidente. Rad je kompozicijski, likovno – tehnički sasvim u duhu vremena kad je nastao. Tehnologija ne opravdava status djela tako da ovaj rad možemo predstaviti kao jedan od zanimljivijih unutar ovog likovnog projekta.
Djelomična, planirana slučajnost kao posljedica djelovanja vatre karekterizira rad Leni Rauchera. Radi se o površini na kojoj autor intervenira „vatrenim načinom“. On gradi kompoziciju polazeći od jednakomjerno obojane plohe. Djelovanjem topline, na dijelovima koje određuje umjetnik, događaju se promjene. On intervenira dvjema načinima kontrole: u jednom načinu vatri dopušta, gotovo nekontrolirano djelovanje, a drugi način je stroži i njime postiže jednakomjerni, pravilni raster. Oba načina vješto kombinira u cjelinu, koja zadovoljava visoku likovnost gotovog rada. Akcionistički pristup, koji nerijetko bježi premisi, u ovom slučaju, pažnjom autora, zadržava dojam spontanosti. Rad na temu, na kojem je uistinu prisutan element vatre, ne sadrži crveni kolor koji očekujemo. Njega moramo zamisliti. On je bio prikazan autoru tijekom rada. Nama preostaje impresivan rezultat.
Gorana Ristića tema vatre upravlja ka problematiziranju njenih indirektnih posljedica. Njegov objekt figurativnih karakteristika a nadrealnog dojma možemo tumačiti na nekoliko načina. Jedna interpretacija može biti sarkastična opaska ukoliko ju povežemo s pjesmicom: ide patka preko save… u tom pismu piše, ne volim te više. Činjenica je da je vatra u obliku ratnih događanja posvađala susjede s dvije strane rijeke. Zablude o posebnosti, izdvojenosti unutar povijesnog vremena polako se tope uvođenjem spoznaje, potvrđene znanstvenim filozofsko – fizikalnim dostignućima, o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Upravo nedužna životinja nosi svojom bjelinom i praznim papirom ideju propitivanja razložnosti vatrenih događaja. Rad ima i sasvim prozaično tehnološko obrazloženje u činjenici da se bijeli kreč kojim je obojena ova skulptura, proizvodi uporabom vatre, No, možemo sasvim zanemariti tu poveznicu i rad doživjeti kao sarkastični komentar besmislenih ratnih događanja koja su obilježila desetljeće vezano uz raspad bivše države. Bez obzira na moj osobni stav da se SFRJ trebala rastaviti, smatram strašnim ova događanja koja su se nezaustavljivo redala stihijskim divljanjem lokalnih željnika slave i moći pod svaku cijenu. Pitanja nacionalnosti, plemenske pripadnosti, u humanoj demokraciji rješavaju se bez krvi. Na žalost, ova patka ispod bijelog kreča ima naslage krvi. Crvene poput istine besmisla rata bilo koje vrste. Ovdje priča zapravo započinje i završava.
Vatra ima tijek djelovanja, izgaranja. Tijek je moguće prikazati kao niz slika, npr., video snimkom. Na tom tragu je video rad Ire Schneidera. On snimci gorenja pridružuje originalni snimak iz 1968. godine, na kojem vidimo kako legendarni Jimi Hendrix izvodi pjesmu Fire, Vatra. Kuriozum je da ova snimka još nije emitirana i da je Ira Schneider osobno učinio taj snimak. Intenzivna svirka, karakteristična za vrijeme rocka, generacije 1968. i događanja tih godina nameću problematiziranje s likovnog i sa socijalnog aspekta. Kao što su i danas mnogi pokreti koji žele unijeti slobode, novosti, liberalizaciju života na zemlji, naročito na tzv. razvijenom Zapadu, ugušeni medijskom ignorancijom, tako je to bilo i tada. Protiv sloboda šezdesetosmaša, pobunila se crkva i etablirana vlast, iza kojih uvijek stoji kapital pod najrazličitijim izlikama. Prilično sam uvjeren da se nešto slično događalo i u Parizu, Briselu, Ateni prošle godine, a nedavno i kod nas, u Zagrebu, Rijeci, Splitu. Sve je razglašeno kao neposlušnost, gotovo kao terorizam. Mediji, koje financira kapital, podvukli su rep i o tome izvještavali tendenciozno predstavljajući samo nekoliko gorućih automobila i sukoba sa snagama reda, koje su opet u službi kapitala. Moram reći da nisam pristalica divljanja, ali vidimo da se u Zagrebu sa zadnjim studentskim protestima nije dogodilo ništa. Jedni su štrajkali s opravdanim, odličnim namjerama i zahtjevima. Drugi su to sve ignorirali. Onda su studenti prestali protestirati jer su shvatili da je vlast bešćutna i neskrupulozna. Da se slučajno dogodio bilo kakav, pa i najmanji, incident, a energija mladih uvijek vri, vlast bi spremno skočila na stražnje noge, uhitila sve i svakoga koga bi se dokopala, i proglasila ih teroristima koji napadaju društveni poredak. Novinari bi, naravno, spremno prihvatili takvu opciju. Feral – tribunea i tako više nema. Takva ista situacija dogodila se i u godinama kad je Ira Schneider snimio ovaj video koji imamo čast pogledati unutar ovog projekta.
Krunislav Stojanovski kao rasni slikar, i onda kad poseže za figuracijom, činjenjem uvijek nadleti formu i zaustavlja se kod snažne ekspresije. Ova dva rada možemo doživjeti kao diptih kojim autor problematizira geometrijske oblike. On ih doživljava nadrealistički i postavlja ih u neodređenu funkciju. U oba rada umjetnik postavlja kompoziciju na način da naočite oblike izdvaja iz pozadine i predstavlja u prvom planu. Radovi djeluju gotovo akvarelistički. Suptilni slojevi prelijevanja tonova izmjenjuju se sa graničnim područjima. Okrugli oblik, slijedeći značenje kruga, nešto je neodređeniji i suptilniji. Rad sa kvadratom kao okosnicom, nešto je određeniji iako se na oba radi o apstraktnim formama. Ovi oblici kao da prolaze kroz / preko podloge, kao da su ovdje, na platnu, samo u prolazu. Oni nose snažnu energiju pretočenu u bogatstvo poteza, tonova, segmenata. Autor dopušta boji da curi, pigmentima da se prelijevaju a dodaje i element temperature / vatre, paleći terpentin. Snažnom potezu pridružuje paljenje površine rada.
Stojanovski je unutar projekta Vatra predstavljen radovima koji dotiču temu doslovno, djelovanjem izgaranja u tijeku stvaranja djela. Autor slika uljem na platnu da bi ponegdje intervenirao plamenom. Njega ne zadovoljava samo uobičajeni pristup. On svoj nemir dodatno izražava već spomenutim paljenjem dijelova površine. Tako dobiva slikarski neostvarive ali slučajnošću toplinske energije realizirane impresivne segmente. Iako slike u prvom gledanju izazivaju nešto umjereniji dojam, autor ih realno postiže action painting-om. Otklon od akademizma kako po pristupu temama tako po tehnologiji i ovog autora uvlači u krug umjetnika / ljudi koji senzibilno doživljavaju svijet oko sebe.
Mitologija vatre seže duboko u povijest ljudskog roda. Kako i ne bi kad je u pitanju značajan, dramatičan i efektan fenomen / element. Pored indijskih, sumerskih, grčkih personifikacija vatre postoje i slavenske. Neki običaji ili božanstva, Svarožić, Kresnik, Badnjak, Krijes još žive u narodnim običajima. Crkva se tijekom stoljeća okrutno borila protiv toga i na kraju prelijepila svoje titlove na neuništive ritualne narodne običaje. Nina Šperanda je autorica koja se pozabavila bogovima i boginjama vatre. Ona se zadržava pri grčkoj mitologiji imajući na umu daleka povijesna podrijetla, veze i značenja određenih demonskih obličja. Pred nama su odlični radovi, koji prenose, vezano uz pojedinačna imena radova, odlike i značenja uprizorenih mitoloških bića. Tu su: Daidoukhos koja bi značila nositeljicu plamena, Hestiju kao zaštitnicu, nositeljicu postojanosti vatre, Iphigeniju kao žrtvu vatrene strasti za uspjehom. I u slučaju da ne znamo nazive radova, jasne bi nam bile premise autorice. Dramatičnim kolorom i montažom obličja ona smisleno i likovno uspješno obrađuje temu projekta.
Pomalo bizaran ali maštovit rad na temu vatre podastire Bojan Tankosić. On slikarski obrađuje temu borbe u neke vrste ringu, na uzdignutom postolju. Svi akteri i predmeti smješteni su u nedefiniran kozmički prostor. Publiku naslućujemo. Glavni borci vezani su lancima za podnožje središnjeg elementa na slici. Po kazivanju autora, to je kalež, sveti gral u službi sportskog koša. Akteri se pokreću ciljajući na koš topovima iz njihovih stražnjica. Očit je napor suvremenih gladijatora u ovoj borbi. Za razliku od njih, kontrolor situacije, amorfno biće, smješteno u bijeloj opni kao da ne pokazuje interes za dramu koja se podno njega događa. Ono nezainteresirano lebdi iznad situacije kao i dvije dirigirane kamere imaginarne NBC televizije. Oni jednostavno prenose situaciju bez aktivnog angažmana. Ovaj rad možemo čitati na više načina. Prezir prema civilizaciji, čovječanstvu i besmisao borbe za preživljavanje kao da je okosnica ovog rada. Čini se da i onaj koji ovdje pobijedi, ne može izići iz ringa, već ga čeka neka nova borba. Izvjestan prezir prema pasivnom božanstvu i bezosjećajnim kamerama demistificira religije i medije. Ni jedni ni drugi nemaju rješenje. I jedni i drugi su u službi. Naravno, u službi onoga tko plaća. Masa koja promatra cijelu situaciju uvijek je poslušna i pasivna. Ovo snoviđenje, snažno izgovoreno nadrealističkim jezikom, progovara o sadašnjosti.
Halil Tikveša predstavlja se radom Vatreni zagrljaj izveden u zahtjevnoj, klasičnoj tehnologiji bakropisa. Stilizirajući elemente i dovodeći ih u odnose na rubu nadrealnog, autor gradi statičnu kompoziciju. Samo ime rada govori o ideji autora i određuje gabarite doživljaja. Na rubu karikature i nadrealizma autor prikazuje erotiziranu scenu. Zagrljaj ljubavnog para. No, ovdje nema znakova emocija već samo seksualne napetosti. Ovo zasigurno nije klinč dvije osobe koje se vole već dvije osobe koje traže zadovoljenje erotske pohote.
Rad zapravo ilustrira čestu situaciju koja se sakriva iza riječi ljubav iako je u pitanju samo strast. Moguće je da nemamo više vremena za ljubav a da erotske nagone moramo zadovoljiti. Na žalost ovaj rad ilustrira prešutnu poželjnost brzog načina života obilježenog površnošću. Samo seks traži kratko trošenje vremena i fizikalnu snagu. Emocionalna ljubav traži mnogo vremena, pažnju, energiju na duge staze. Autor nas upozorava na komičnost situacije a na nama je da ovo prepoznamo kao upozorenje. I, da ne bih ispao neki moralista, moram reći da je činjenica da je lakše imati seks nego ljubav. Upoznajući se sa ovim radom možda se probudimo i vratimo vječnoj potrazi za pravom ljubavlju!
Ugljen je rezultat djelovanja vatre. On je aktivni dio, međufaza gorenja dok se ponovno ne pojavi prigodna temperatura da proces krene dalje. Zlata Tomljenović zaustavlja proces i prisvaja međufazu gorenja: uzima ugljen i rabi ga na slikarski način. Ona je svjesna odnosa koji nastavlja.
Ugljen sada ne koristi više gorenju vatre, već kreativnom izgaranju / činjenju. Umjetnica organiziranu slučajnost gorenja prenosi na bjelinu papira. Intervenira djelomično spontano: igra se ugljenim komadićima i ugljenom prašinom. Ova igra rezultira apstraktnim uradcima. Svježina poteza, sjene, rastera, površine odaju neposrednost igre. Gestualne šare oslikavaju spontanost plamena. Promatrano unutar postava izložbe, one govore o umjetničinoj slobodi pristupa likovnom izgovoru.
Pojam „vatra“ asocira mnoga promišljanja, Jedno od reskijih i upečatljivijih je problematiziranje kroz djelo Jelene Tondini. Ona uzima ovčju kožu i na njoj užarenim željezom u obliku pravokutnika pečatira šahovski raster. Rad izaziva nelagodu zbog grube uporabe dvaju materijala / tehnika suprotnih karakteristika. Sraz nježnog, bijelog krzna i užarenog željeznog predmeta rezultira agresijom na nježni materijal. U obrazloženju svoga rada Tondini kaže: „Srce vatreno, 11 vatrenih, vatreni navijači, vatreni ….. sve te tvorenice od riječi vatra u hrvatskoj popularnoj kulturi povezuju nas uz sport, zastave, stihijsko navijanje, i kockice aplicirane na apsolutne sve što se može stavit „u se, na se i poda se. Ovaj rad se zove kao jedna od hrvatskih navijačkih himni „srce vatreno“, koji reprezentira hrvatsku onakva kakva jest – šahovnicom ožigosana ovca.“ Ovaj rad, popraćen satirično – dramatičnom izjavom mlade autorice, potiče nas na razmišljanje. Prisjetimo se realnosti u domovini. Ljudi na vlasti rasprodavali su Hrvatsku. Ok, njima se sada nešto sudi. Čitajući medijske napise o tome zavedeni smo na nebitno. Moramo shvatiti da su oni zapravo žrtve nadnacionalnog kapitala koji ih je naveo da, uz osobnu korist, otuđe vrijednosti koje se jedino posredstvom vlasti mogu otuđiti. Zato je bitnije pitati: zašto smo uopće prodali / poklonili banke, naftnu industriju ili hotele. Nevažno je koliko je određena osoba na vlasti dobila provizije. Možemo se vratiti radu Jelene Tondini i povući kritičku paralelu: lijep, nježan, plemenit teritorij Hrvatske upropaštava se divljanjem i grubim tretmanom. Završio bih ciničnim citatom autorice: „Zato…. U ime kruha, igara i kockica, amen!“
Petar Tuškan stalno je na rubu figuracije i apstrakcije. Ovaj ples po oštrici on izvodi instinktivno i do kraja pošteno rabeći energiju do dna osobne imaginacije uz znanje koje je sakupio boraveći na raznim stranama svijeta. Uvijek kad se nađem pred radovima ovog autora izazvan je snažan doživljaj. Sloboda moguće interpretacije nađe se pred opasnošću verbalnog pretjerivanja ukoliko se oslonim na stav o apstrakciji ili pred banalizacijom ukoliko tražim prepoznatljive elemente. Zato ću krenuti od impresije koja mi se spontano događa.
Da li poznajete priču Šuma Striborova od Ivane Brlić Mažuranić? Začarana šuma, odnos s roditeljem i fascinacija erotskim objektom bile bi osnovne odrednice ove priče. Poput dobre ideje, misli koja spašava i olakšava situaciju, pojavljuju se Malik Tintilinić i njegova družina. Neočekivana i spontana su ova bića baš kao što je iskren i spontan potez, kompozicija i rezultat rada Petra Tuškana. Nedefiniranost scene i titravost oblika djeluju inicijalno na promatrača i on pokušava uspostaviti logično – realistično iskustveni odnos prema radu. Snaga rezultata ovog rada je u poniranju autora u sebe i iskopavanju dramatičnog izgovora te trud promatrača ka dešifriranju snažnog dojma.
Misao okriljena maštom i prepuštanje likovnom materijalu i instinktu rezultira izuzetnim uratkom Petra Tuškana. Spontanost poteza, gestualnost minijaturnih slikomisli, progovara rijetkom snagom doživljaja sebe i datosti vremena u kojeg smo svi uronjeni.
Završiti ću citatom zadnje rečenice priče: „…Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimne večeri rado na ognjište dohodi.“
Smisao i oblik ne moraju nužno biti sukladni. Smisao može pobjeći u univerzalno, nošen krilima maštovitosti. Imaginacija umjetnika donosi u vizuru promatrača oblikovne situacije od kojih postajemo probuđena duha. Jedna od takvih umjetnica je Roberta Weissman Nagy. Na temu vatra ona odgovara objektom, instalacijom, privremenim djelom uz koje ne ostajemo ravnodušni. Pred nama je ledeni blok u čijem središtu se nalazi zaleđeno srce.
Organ srce smatramo osnovnim centrom emocija. Od drevnih rituala žrtvovanja vađenjem ljudskog srca pa do kičastih predmeta u obliku srca koje djeca često poklanjaju majkama kao znak ljubavi, uglavnom za 8. ožujka, dan žena, prošla je velika evolucija smisla. Pored toga srce ima smisleno značenje hrabrosti. Za razliku od njega, led označuje blokiranost, distanciranost, zaustavljenost. Uporaba dviju materija, koje su u oštrom neskladu jer se u normalnim okolnostima pobijaju: led umiruje srce a srce otapa led, ovdje su dovedene u sklad pod okriljem trećeg elementa – vatre.
Ovaj rad fascinira formalno, uporabljenom tehnologijom i smisleno, na nivou poruke. Roberta rad naziva Hendikepirana i time ga postavlja u osobni kontekst. Veže ga uz osobni doživljaj sebe i odnosa s okolinom. U suvremenoj umjetnosti osobno je „in“. Problematiziranje doživljaja koji imamo o sebi samima često završava u samodopadnom ozračju. Roberta Weissman Nagy je britka: ona distancira one koji nisu hrabri i koji ne žele riskirati fazu leda. One koji bi srce odmah. To je moguće, ali samo kod iskrenih odnosa. Pomalo patetični komentar ne može biti drugačiji: veliko srce zarobljeno je u santi leda. Pozvani smo čekati da se santa leda otopi. Srce nam je onda na dlanu.
Nadmetanje, takmičenje, pobjeđivanje često je situacija koja prelazi u ritual. Želja za pobjedom nosi u sebi skrivene arhetipske oznake. Najjači je mužjak uvijek dobivao najpoželjniju ženku. Takmičenje raspiruje žar koji uzrokuje naprezanje. Simbolična vatra natjecanja gori u svima nama. Svi želimo biti najbolji, pobijediti. Nakon izgaranja za pobjedu zaboravljamo uloženu energiju, a na to nas jedino podsjećaju priznanja, diplome, pehari. Mirko Werner Fölkl sakuplja oznake pobjeda, sakuplja stare pehare, pobjednička odličja. Autor problematizira tragove pobjeda i namjerno ih, zapuštene i prašnjave plasira na hrpi, u ambalaži spremnoj za smetlište. Vatra je u ovom radu simbolički dogorjela. Istrošio se fitilj, prestao je žar igre. Ovi ostaci natjecanja podsjećaju nas na apokalipsu smisla: propituju smisao civilizacije natjecanja na svim područjima. Na žalost, civilizaciju smo prisiljeni živjeti.
Pogledajte fotografije projekta VATRA!
Eugen Borkovsky, 2009. / 2010., voditelj programa Gradske galerije FONTICUS Grožnjan
eugen.borkovsky@gmail.com
Akademija-Art.hr
22.09.2010.
