U subotu 15. lipnja 2013. u 19 sati Zavičajni muzej Grada Rovinja predstaviti će memorijalnom izložbom “Sazviježđe” poznatu srpsku likovnu umjetnicu Olju Ivanjicki
Među mnogobrojnim umjetnicima u Zavičajnom muzeju Grada Rovinja izlagala je i Olja Ivanjicki. Godine 1964. prvi put izlaže na skupnoj izložbi Likovne kolonije, a ima i samostalnu izložbu. Ona je i među osnivačima danas tradicionalne Grisije. Redovito je sudjelovala na izložbama Grisije i Likovne kolonije, sve do 1990. godine kada izlaže posljednji put. Zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji s umjetnicom, Muzej u fundusu zbirke suvremene umjetnosti ima osam Oljinih slika. Iste su obrađene u obimnom katalogu1. Njezine zabilježene uspomene govore s kolikom je pozornošću birala radove koje će u Rovinju izlagati. Odabrala bi uvijek najbolje iz cjelogodišnjega opusa. Rovinjski susreti i druženje umjetnika iz glavnih središta umjetnosti ondašnje države (Zagreb, Beograd…) nudili su nadahnuće i rađanje novih ideja, istovremenu sintezu i početak nečega novog.
Oljino umjetničko stvaralaštvo u ranom je razdoblju bilo obilježeno eksperimentiranjem. Tijekom šezdesetih i prve polovice sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Beogradu i Zagrebu ostvarila je nekoliko umjetničkih prostorno-vremenskih događaja – “happeninga”. Taj tada nov umjetnički izričaj donijela je u Rovinj. Jedan takav događaj, pionirskog značaja za našu sredinu, izveden je 1966. godine na krovu kuće u rovinjskoj starogradskoj jezgri. Umjetnica je iskoristila živopisne oblike rovinjskih krovova i dimnjaka kao poseban, jedinstven ambijent za performans. Krovovi su bili mjesto događanja, a dimnjaci i žensko tijelo objekt. Neobični su dimnjaci razigranih oblika, poput skulptura, kao stvoreni za umjetničku intervenciju. Premda stari i trošni, dimnjaci su njoj, diplomiranoj kiparici bili neodoljivi. Kistom i bojom dala im je novu formu i dimenziju. Postali su bića kojima je umjetničkim činom udahnut život. Može se pretpostaviti da je umjetnica u njima otkrivala “aktove”, poput tijela lijepe djevojke koja uz njih stoji na krovu2. Nadrealni oblici, iz drugoga svijeta, iz svemirskoga sazviježđa.
Tradicionalna pučka zabava “Rovinjska noć” bila je mjesto i vrijeme (1966.) još jednog “happeninga”. Nadahnuta legendom o rovinjskoj zaštitnici, realizirala je poseban događaj. Prema legendi svetica je s morskoga žala, kamo je čudom doplutala u kamenu sarkofagu, dovučena na vrh brijega volovskom zapregom. Uistinu, za Olju Ivanjicki Rovinj je u svemu bio lijep ezoteričan kutak. Sve je bilo puno mistike, ne samo svetica, krovovi ili dimnjaci, nego čak i domaće životinje. Volovi su u Istri posebni, golemi, bijeli, s naglašeno velikim rasponom rogova koji završavaju mjedenim kuglicama. Olja se prisjetila kako starokršćansku sveticu i zaštitnicu grada, Kalcedonku Eufemiju, mještani od milja zovu “Fuma”3. Umjetnički događaj naslovljen “Kočije” posvetila je Svetici Fumi i egzotičnim volovima. Stajala je s prijateljicom glumicom Milenom Dravić na zaprezi koju su vukla dva istarska vola. Na takvoj “kočiji”, polako, nestajala je u daljinu, iz centra Rovinja prema poluotoku “Punta corrente” (Zlatni rt), parku prirode i omiljenome kupalištu. Rovinj je tako, zahvaljujući i Olji Ivanjicki, uz Beograd i Zagreb postao mjesto u kojemu umjetnost prednjači inovativnim izrazima. Vremenski istodobno sa svjetskim umjetničkim centrima. Nažalost, njezino vrijeme i sredina nisu bili spremni prihvatiti i razumjeti takvu vrstu umjetnosti, te je na koncu odustala i mlađim naraštajima prepustila slične umjetničke eksperimente.
Boravak u Rovinju zacijelo joj je bio melem za dušu. Njezina umjetnička osobnost na poseban je način doživljavala promjenu boravka. Velegradska gužva zamijenjena je malom rovinjskom intimnom sredinom. Život u Rovinju bio je mješavina beskonačnih druženja – od ispijanja jutarnjih kava, preko cjelodnevna boravka na morskoj plaži do večernjih muzejskih zbivanja. Tako su ljeti živjeli i drugi umjetnici. Bilo je gotovo nemoguće sakriti se od ljudi i prijatelja. Mnogi su dolaskom u Rovinj zaboravljali zimske svađe i nesuglasice. Podvukla bi se crta pod neriješene dvojbe i nakon ljetne stanke započelo bi se s nečim novim! Zato je svake godine ponovni dolazak u Rovinj značio oslobađanje pomiješano s egzotikom poznate, očekivane i željene promjene. Tako je Olja hranila dušu, a koncem ljeta bi se preporođena i okrijepljena vraćala svome beogradskom atelijeru, svojoj umjetnosti.
U već spomenutom sjećanju Olja govori o Rovinju kao gradu kojeg više nema, u prošlom svršenom vremenu, o gradu koji je nekad postojao! Nadrealizam tipičan za Olju Ivanjicki, naime željela je to izabrano mjesto u svojemu pamćenju sačuvati netaknutim. Postojanje nekog drugačijeg Rovinja, grada bez nje, nije dopuštala! Bez prijatelja i poznate atmosfere koja joj je u Rovinju značila gotovo sve! Jer ona je ipak “…vlasnik svojih i zajedničkih sećanja, sjajnih, letnjih, obasjanih bezbrižnošću…”4. U nastavku prisjećanja Olja govori o predivnoj crkvi s kolosalnim spomenikom na vrhu zvonika, skulpturom svetice, žene “…koja se okretala na vetru…”5! I opet! U prošlom svršenom vremenu: “…koja je bila simbol mornarima, simbol nama i koju su stalno udarali gromovi. Nije bilo nevremena u kome svi gromovi nisu udarali u Fumu. Nijedan grad nije imao takvu vizuelnu predstavu nevremena u noćima kada su čitave divizije gromova udarale u Fumu. A od toga na koju je stranu Fuma okrenuta znalo se kakvo će vreme biti. Kad je Fuma gledala ka Veneciji – bilo je lepo vreme. Kad se okretala ka kopnu – dolazila je kiša. A zvonik je odolevao svakom nevremenu. Rovinj je bio mesto tih jakih ruža vetrova i strašnih morskih pijavica, strašnih lokalnih tornada, sudara neba i zemlje.”6.
Da, stigli su vjetrovi koji su Fumin pogled okrenuli prema kontinentu. Oljini su prijatelji znali kakvo će vrijeme biti, spremalo se nevrijeme! Možda je povjerovala nekom prijatelju koji je zloslutno pretkazivao neviđeni “sudar neba i zemlje”, nekome tko je jamačno bio upućen u buduća zbivanja, i otišla iz Rovinja zauvijek. Zašto? Kada, kako i sama kaže, Fuma uvijek odolijeva svakom nevremenu. Predstava nevremena ima svoje trajanje koje započinje veličanstvenim bljeskom groma što najavi oluju, a onda se sve vrati početku, smiri i biva kao prije! Ili ne? Olja nije ni pokušavala ponovno doći i vidjeti prizor grada u novome smiraju. Ostala je vjerna svojoj nadrealističkoj duši i mašti. Nije htjela pokvariti uspomene koje su za nju očito bile prejake, vrlo sentimentalne, u kojima je ostvarila “…univerzalnu žudnju za krajem vremena, za novim rajem…”7. Znala je da će skorim odlaskom njezine generacije nestati i njihova sjećanja na lijepo. Novi naraštaji imaju nova iskustva, a s njima i nova sjećanja. Zajednička memorija promijenila je predznak!
Krivnju za nova, ružna iskustva snose primitivizam, pohlepa, zloba, mržnja, osvajačko ludilo… Osobina zajednička svim narodima na svim kontinentima. Ipak, umjetnost i umjetnici uvijek su bili i bit će – gromobrani. Oljina izložba u Zavičajnom muzeju Grada Rovinja, vjerujemo, najavljuje lijepa vremena, baš kao lice svetice Fume s vrha zvonika. Sadašnjim i budućim generacijama ova izložba svjedoči kako se u Rovinju stvarala umjetnost. Umjetnici su bili iz različitih krajeva, različitih mentaliteta i tradicija, umjetnost ih je objedinjavala i u njoj su dobro surađivali. Upravo Oljina sjećanja potvrđuju ljepotu i snagu takve suradnje. Umjetnine, hepeninzi, druženja, prijateljstva, sjećanja, maštanja i snovi o raju jesu nasljeđe koje nam je Olja Ivanjicki darovala. Ponosimo se takvim darom, jer to je dar umjetnice, duše koja je tražila raj i koja je sebe smatrala djetetom raja.
Izložba Olje Ivanjicki u Zavičajnom muzeju Grada Rovinja se priređuje povodom godišnjice umjetničine smrti. Ovo je dvadesetpeta posmrtna izložba koju je postavila Fondacija Olge Olje Ivanjicki. Omogućena je zahvaljujući suradnji s Vijećem Srpske nacionalne manjine Grada Rovinja-Rovigno, Generalnim konzulatom Republike Srbije u Rijeci i gospođom Dušankom S. Subotić-Homen.
Dario Sošić, viši kustos
Olja Ivanjicki (Pančevo, 10. 5. 1931. — Beograd, 24. 6. 2009.)
Olja Ivanjicki, poznata srpska slikarica i član ULUS-a. Pravo joj je ime Olga, otac Vasilij Vasiljenko Ivanjicki i majka Veronika Mihajlovna Pjotrovska su u Srbiju došli kao prognanici iz Rusije, nakon Oktobarske revolucije. Živjeli su u Kragujevcu. Studirala je skulpturu na Akademiji za likovne umetnosti u Beogradu. Mada je upisala skulpturu, ona se od samog početka uglavnom bavila slikarstvom. Diplomirala je u klasi profesora Sretena Stojanovića 1957. godine. Iste je godine s grupom mladih slikara, pisaca, filozofa, arhitekata i kompozitora osnovala grupu „Mediala”. Po završetku postdiplomskih studija, 1962. godine dobila je posebno priznanje i stipendiju Fordove fondacije za nastavak studija u SAD-u. Godine 1978. sudjeluje u programu Fulbrajtove fondacije “Artist in Residence” na Rhode Island School of Design. Jedan je od osnivača Niš Art Fondacije i Salona Muzeja Mediale a 2007. osnovala je i Fond Olge Olje Ivanjicki s krajnjim ciljem da Fond radi na osnivanju Muzeja Olje Ivanjicki.
Olja Ivanjicki je imala 99 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Šezdesetih godina prošloga stoljeća je počela prva s pop artom u Beogradu, a pripremala je i happeninge koji se pamte. Njene slike se nalaze u mnogim muzejima i galerijama širom svijeta.
