Sjećanje: dvije godine od smrti najveće hrvatske pjesnikinje Vesne Parun

Što reći o Vesni Parun (1922-2010) a da nije već rečeno, čega se sjetiti  a da bude dostojno povoda. Prošle su naime dvije godine od  smrti velike poetese. A bila je ona i ostala jedno od najznačajnijih hrvatskih književnih imena druge polovice prošlog stoljeća. Rodom s otoka Zlarina, od pojave svoje prve pjesničke zbirke ”Zore i vihori” (1947.) i prve pjesme koju je poslala s Visa nametnula se kao najistaknutija predstavnica suvremene hrvatske lirike. Zatim je tijekom godina njena je spisateljska djelatnost obuhvatila i brojne druge žanrove: poeziju za djecu, drame, igrokaze, epigrame, radio-igre, satiru, erotsku poeziju, pa sve do haiku stihova.
 
Uvijek je bila svoja, originalna, tvrdoglava, patnica i buntovnica u jednom, originalna u poeziji, oštra u satiri, teška u komunikaciji. Ali svi oni koji su je cijenili, koji su je voljeli vole je i danas. Kao i uvijek zahvalna čitalačka publika koja obožava njezina djela. I uvijek će biti tako. Jer s njom putuju. Kao u prekrasnoj, muzikalnoj i čežnjom ali i osmijehom punoj pjesmi:

 

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

 

U razgovoru s Marijanom Bosnarom koji je arhivist u Hrvatskom državnom arhivu saznajemo detalje vezane uz sređivanje rukopisne ostavštine Vesne Parun. On kaže: Bilo je to poniranje u sve aspekte njenog djelovanja. Uputili smo mu nekoliko pitanja.

Kada ste ste krenuli u obredu arhivskoga gradiva naše velike pjesnikinje Vesne Parun i koliko dugo je taj rad trajao?

Koliko se sjećam, moj prvi doticaj s rukopisnom ostavštinom Vesne Parun zbio se 2007, kada sam za potrebe korisnika u čitaonici Hrvatskog državnog arhiva izdvajao pojedine jedinice iz cjelokupne ostavštine. Gradivo je tada bilo osnovno popisano, pa sam se sa raznim vidovima ovog osobnog arhivskog fonda pobliže upoznao nakon što sam započeo s njegovom arhivističkom obradom, odnosno sređivanjem.

Jedan od trajnih pozitivnih aspekata rada na osobnim arhivskim fondovima jest svakako njihova raznovrsnost, budući da Hrvatski državni arhiv čuva gradivo znamenitih pojedinaca raznih zanimanja: od književnika, preko povjesničara, arhitekata, liječnika, političara, glazbenika i slično. U skladu s tim, i rad na sređivanju rukopisne ostavštine Vesne Parun bio je svojevrsno poniranje u sve aspekte njenog privatnog i javnog djelovanja, pri čemu sam otkrio mnoštvo zanimljivih detalja vezanih uz osebujnost njene osobe po kojoj je bila poslovično poznata. Često puta arhivist ima priliku tijekom sređivanja otkriti neke zgodne detalje o osobi s kojom se bavi, pa je tako bilo i u ovom slučaju. Malo je, primjerice, poznato da je Vesna Parun bila strastveni dugogodišnji igrač lota ili da je održala više samostalnih izložbi u svojstvu slikarice. Rad na sređivanju njene ostavštine trajao je po prilici osam mjeseci, a uključivao je najprije podrobniju identifikaciju gradiva, a nakon toga i izradu obavijesnog pomagala (analitičkog inventara) i fizičko sređivanje gradiva. U konačnici njen fond obuhvaća 54 arhivske kutije i jednu mapu.

Ima li neka anegdota koju ste pronašli u gradivu?

Zbog činjenice da je Vesna Parun na gradivo zapisivala svoje komentare neposredno prije predaje tih materijala Hrvatskom državnom arhivu, ono obiluje njenim najrazličitijim opaskama, najčešće šaljivog i britkog karaktera. Teško je u takvom moru oštroumnih opservacija odlučiti se za jednu, no osobno su me uvijek nasmijavale njene kratke basne, najčešće pisane rukom ili strojem, tipa
Jedna je uš sagradivši vilu dobila kilu. ili Mačak poslao mišu telegram za Novu godinu: Želim ti sve najbolje, a u Novoj budi i ti jednom kraj rupe da i ja konačno osvjetlam dupe.

Je li bilo poteškoća u čitanju njenog rukopisa?

U dosadašnjem radu sam se susretao sa zaista različitim rukopisima pojedinaca: od onih posve čitljivih i elegantnih, pa sve do posve nečitljivih. Najčešće je dovoljno iščitavanjem više dokumenata ući u finese pojedinog rukopisa, pa onda nema većih poteškoća. Rukopis Vesne Parun se pokazao dosta čitljivim, a pisala je svim i svačim: kemijskom ili grafitnom olovkom, bojicama, flomasterima…

Čime se još bavite u Arhivu?

Ovih dana zajedno s kolegicom Melinom Lučić, načelnicom mog Odsjeka za novije arhivsko gradivo obitelji i pojedinaca, te ujedno i urednicom moje nove knjige o Vesni Parun, pripremam izložbu o Josipu Matasoviću, povjesničaru, arhivistu i ravnatelju Hrvatskog državnog arhiva od 1941. do 1958. kojemu se ove godine navršava 120. obljetnica rođenja i 50. obljetnica smrti. Otvorenje izložbe planiramo za kraj studenog. Od ostalih poslova, čeka me nastavak sređivanja rukopisne ostavštine povjesničara i emigranta Nikole Čolaka, a u nakon toga na red dolazi arhivska obrada gradiva poznatog arhitekta Božidara Rašice.

Kud ću ovakva, s rukama djeteta, po ovom zlu i ovoj tami?, zapitala se Vesna Parun u jednom od svojih soneta izdanih u sklopu zbirke Sto soneta prije točno četrdeset godina. Posve je to prikladan opis osobe čiju su književnu pojavu, značaj i trajanje još za njena života čitalačka publika i velik dio kritike smjestili na vrh panteona suvremene hrvatske pisane riječi. Njen bremeniti životni i književni put otpočet 1922. na suncem obasjanom otoku Zlarinu kraj Šibenika završio je u osami bolesničke sobe u Stubičkim Toplicama, gdje je prije nepune dvije godine jednog jesenjeg jutra preminula, u istom mjesecu kao i njena voljena majka Antica pokraj koje je u Grohotama na otoku Šolti pronašla svoje vječno počivalište. Cijelo to vrijeme Vesna Parun je ostala vjerna onome što je zapisala na marginama časopisa Umjetnost i dijete iz 1970. kojeg je kao dio svoje rukopisne ostavštine predala Hrvatskom državnom arhivu: Neću u ničiji kokošinjac, bila sam i ostala POJEDINAC!

Devedeseta obljetnica rođenja Vesne Parun koja se navršava ove godine idealna je prilika da se šira javnost upozna s vrijednim arhivskim gradivom koje je od nje Hrvatski državni arhiv otkupio u dvanaest navrata kroz četiri godine i oformio ga u zaseban osobni fond. Pred čitateljem se tako nalazi analitički inventar koji u skladu s arhivskom teorijom i praksom opisuje dotični osobni fond i omogućuje njegovo korištenje. Osim uobičajenoga normiranoga i arhivističkoga opisa arhivskih jedinica, inventar je upotpunjen sa više od sto i četrdeset bilješki koje zaokružuju informacije vezane za pojedina stvarateljičina djela, njihov nastanak, objavljivanje i scensku adaptaciju, kao i osobe s kojima su ta djela usko povezana. Ilustrativni materijal na kraju knjige u obliku fotografija i faksimila izbor je nekih od zanimljivijih jedinica iz cjelokupnoga fonda, dok će kazalo osobnih imena omogućiti lakše snalaženje u svijetu pojedinaca koji se spominju u tekstu. Potrebno je naglasiti da je nakon stvarateljičine smrti dio njene rukopisne ostavštine ostao u njenoj bolesničkoj sobi u Stubičkim Toplicama. Ista je u ožujku ove godine prebačena i pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. To gradivo većinom obuhvaća fragmente vezane uz autobiografiju i pojedina djela Vesne Parun, ukupno sedamsto i četiri lista u vremenskom razdoblju od 1955. do 2000. godine

Vrijednost osobnoga arhivskoga fonda Vesne Parun je višestruka. Između ostalog, raznolikost arhivskoga gradiva u fondu dokazuje da se Parunovu ne smije ograničiti stručnom odrednicom pjesnikinje, kako se to vrlo često čini. Naprotiv, njena rukopisna ostavština svjedoči da je ona svoju djelatnost rasprostrla u cijelom književnom spektru, pišući uz poeziju za djecu i odrasle također i prozu, eseje, drame, igrokaze, šlagere, epigrame, etide, te čak i haiku poeziju. Također je malo poznato da se dugi niz godina bavila predanim prevoditeljskim radom s bugarskoga, francuskoga, njemačkoga, poljskoga i ruskoga jezika, te da je bila i slikarica sa više od deset održanih samostalnih izložbi.

Još dvije značajke čine osobni fond Vesne Parun nezaobilaznim i jedinstvenim izvorom za buduće istraživače njena života i djelovanja. Neobjavljeni rukopisi i brojne inačice objavljenih radova znatno proširuju granice istraživačkih mogućnosti, s obiljem materijala za neke buduće potpunije antologije njenih sabranih djela. Međutim, ono što cijelu ostavštinu čini unikatnom jest činjenica da je stvarateljica, netom prije svake predaje gradiva Arhivu, na nj zapisivala svoje komentare. Te njene bilješke, najčešće šaljive i britke prirode, o njenim djelima, pojedincima značajnima za njihov nastanak, o njenoj obitelji i sebi osobno, ljudima s kojima je kontaktirala i stvarnosti u kojoj su ta djela nastajala, pružaju jedinstven uvid u osebujnost stvarateljičine ličnosti po kojoj se poslovično isticala u sveukupnom hrvatskom književnom miljeu. Budući da su neki od tih komentara osobne prirode i na račun drugih osoba, to je prilikom arhivističke obrade gradiva rezultiralo nužnošću da se takvom gradivu ograniči dostupnost.

Spomenuta osebujnost ličnosti Vesne Parun je osim toga snažno i nedvosmisleno vidljiva i u pojedinostima iz njenoga života, poput činjenice da je više desetljeća provela živeći u stanu u Studentskom gradu bez tople vode i grijanja, a svoje nepoštivanje građanskih konvencija je više puta i javno iskazala. Tako je u intervjuu časopisa Oko iz lipnja 1976. na upit da li zna da ju ljudi smatraju čudnom osobom odgovorila: Vidim to često po njihovim reakcijama, čak i u onih koji bi to htjeli sakriti, jer me navodno vole i razumiju. Kad me hoće nekome predstaviti ili se pohvaliti da me znaju, otkrije mi se da to čine kao da je u pitanju neka pripitomljena zvjerka ili rijetka ptica. Neću i ne želim nikome biti njegova bizarnost, dodatak njegovom meblu, njegovim vikendima i ostalom čime je ispunio svoj život. Razočarava me da su mnogi fini, mirni ljudi i čak prijatelji postali nesposobni da budu prijatelji i ostali samo željni da se pokažu u trenucima kad ne sjede pred televizorom, ne govore telefonom ili ne voze auto, kad im je prazno i nesnosno da budu sami sa sobom. I tada misle da je pokazati jednu Vesnu Parun u svom automobilu i na vikendu lakše i jeftinije… E, nećeš, rekla sam, majku ti, nećeš! – i tu sam vrlo drastično prekinula sve te niti i ostala bez ikoga.

Vjerujem da će objava ovog izdanja biti ne samo koristan doprinos središnje hrvatske arhivske ustanove obilježavanju devedesetog rođendana Vesne Parun, već ujedno i podsjetnik na važnost arhivskoga gradiva za proučavanje i istraživanje života i djelovanja istaknutih osoba u svim vidovima javne djelatnosti.

Na kraju, želim se zahvaliti dr. sc. Stjepanu Ćosiću, ravnatelju Hrvatskog državnog arhiva, na pokazanom razumijevanju i volji da se unatoč dostupnosti suvremenih medija za objavu ipak da prednost ”kutiji olovnih slova” kako bi to rekao Krleža, te tako omogući realizacija ovog tiskanog izdanja. Posebnu zahvalnost dugujem svojoj kolegici i urednici izdanja, Melini Lučić, čiji je trud oko poboljšanja konačne inačice rukopisa i izbora ilustracija i ovom prilikom bio nemjerljiv, a njena prijateljska podrška omogućila je da rukopis što prije ugleda svijetlo dana.

Knjigu posvećujem mojoj obitelji – ocu Željku i baki Danici, kao i mojoj pokojnoj majci Miri. – Napisao je u uvodu prigodne i vrijedne knjige Marijan Bosnar.

Nives Gajdobranski

 

Autorica fotografija: Nives Gajdobranski