Siniša Majkus: Kugle u levitaciji

U organizaciji „Kastafskog kulturnog leta“, u Galeriji crkvice Sv.Trojice u Kastvu otvara se izložba (ambijentalna instalacija) pod nazivom „Transparentne kugle u levitaciji“ autora Siniše Majkusa. Riječ je o žičanim skulpturama – nadrealnim prostornim crtežima, što je u duhu njegovih dosadašnjih radova: uvijek autorski prepoznatljivim, međutim svakim novim ciklusom (kao i ovdje) novim. Cijela instalacija tu se sastoji od šarene lebdeće višemetarske nakupine kuglastih elemenata (96 komada), koja na uzbudljivi način „okupira“ izložbeni prostor srednjovjekovne crkvice sv. Trojice, suprotstavljajući mu se i opirući, ali istodobno i prilagođavajući, te u konačnici s njim skladno „dišući“.

Kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka.

Transparetne kugle u levitaciji

Majkusova instalacija u Galeriji crkvice sv. Trojice, u duhu je njegovih dosadašnjih radova i autorski je prepoznatljiva – a opet je nova. Svojim karakterističnim volumenom bez punine neodvojivo je združena s volumenom crkvice, jer je osmišljena posebno za ovaj prostor. Radi se tu o šarenim, lebdećim nakupinama kuglastih elemenata, koji na uzbudljivi način okupiraju izložbeni prostor – ali mu se i prilagođavaju i s njim u sinergijskom suglasju dišu. A kad se kaže „dišu“, onda se to na neki način i doslovno misli, jer ovdje je igra s percepcijom istinski izazovna, pa se stalno čini da se nakupine tih transparentnih volumena, zbog neke optičke zamke, šire i skupljaju. Zbog iste te zamke cjelina, koliko god bila teška i fizički realna, oku stalno sugerira lakoću, uzgon i potiranje gravitacije, stvarajući dojam bestežinskog i nematerijalnog. Jer konstruktivni žičani elementi definiraju prazan prostor, kojeg zatvaraju kao volumen, što onda daje dojam nećeg bestežinskog. To dovodi u zabunu naš osjećaj za puninu i prazninu; za ono što je prostor i ono što je materija; za doživljaj realnosti – i osjećaj iluzije. Siniša Majkus vrlo dobro zna kako sve ove zakonitosti optike i percepcije, te odnose između zbilje i iluzije iskoristiti u svojim radovima. Naizgled sve slažući kao maštovitu igru, on sve znalački promišlja, tretirajući prostor kao volumensku supstanciju koju se može oblikovati. A on je oblikuje linijom, pa njihovim spletom stvara zatvorene forme, koje su istodobno posvuda i otvorene, omogučujući da kroz otvore prostor neprestano prolazi i curi. U tu začudnu „mrežu“ hvata se onda i vrijeme, budući da svako kretanje gledatelja oko i ispod instalacije, u smislu promjene očišta i promjene vizure, proizvodi efekt pokreta i promjene unutar samog djela, tako da cijela ta prozračna kompozicija na kraju postaje inspirativno optičko-taktilno iskustvo kojemu se volimo prepustiti. Iz neke opčinjenosti kreacijom prepuštamo se i iluziji koja negira tvarnu postojanost ovih skulptura, stvarajući dojam levitacije onih objekata koji su u zraku, pa čak i onih koji stoje na tlu. Perceptivne zamke, međutim, idu i dalje, pogotovo kad instalaciju umjesto kao skulpturu promatramo kao oprostoreni crtež. Jer tad se čini da je sve jedna magična, pa čak i nadrealna, u prostoru linijom iscrtana priča, u kojoj dijelovi funkcioniraju kao cjelina, ali gdje i svaki dio može stajati za sebe. Možda se nekome može učiniti da su Majkusove skulpture i instalacije izgubile vezu s predmetnom realnošću i svele se na čistu konstrukciju i igru. Ipak, one su u sebi zadržale mnogo od prepoznatljive zbilje i iznad svega cijelo bogatstvo konceptualne slojevitosti i simbolike, odišući istodobno i nekom nadrealnom poetičnošću i maštovitošću, te suptilnom ekspresivnošću. Likovni vokabular sveden je pritom na ono elementarno i jednostavno, na minimalističko i sadržajno pročišćeno. Autor na začudno autoritativan način vlada volumenom i prostorom – njihovim oblicima, interakcijama i ritmovima, pokazujući izbalansirani osjećaj za formu, za boju i za materiju, ali isto tako i sklonost prema analitičkoj opservaciji, te prema strogo discipliniranoj i, rekli bismo, pedantnoj desciplini izvedbe.

Višnja Slavica Gabout

Siniša Majkus je rođen 1962. u Rijeci. Diplomirao je na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Miroslava Šuteja. Zaposlen je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, u zvanju docenta. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Rijeci, Opatiji, Brseču, Puli, Poreču, Umagu, Rovinju, Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Karlovcu, Osijeku, Velikoj Gorici, Ljubljani, Mariboru, Novoj Gorici, Trstu, Oderzu, Pordenoneu, Trevisu, Pragu, Bratislavi, Valenciji, Lisabonu, Kairu, Beijingu i drugdje. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu (1988.), Druge nagrade Biennala mladih Mediterana u Rijeci (1995.), Nagrade na 6.triennalu hrvatskog kiparstva u Zagrebu (1997.), Prve nagrade na Grisiji u Rovinju (1999.), te godišnje Nagrade Vladimir Nazor za 2005. godinu.

Ines Greblo, izvršna ravnateljica Kastafskog kulturnog leta

Akademija-Art.hr
11.07.2010.