Vlada i oporba suglasni su u, čini se, samo jednome: ne treba im vlada spasa. Možda njima ne, ali treba li Hrvatskoj?

Kada guverner narodne banke u nekoj državi iznese stajalište o ekonomsko-financijskom stanju u njoj, onda su i vlada i oporba u stavu mirno
Ne kritiziraju stajalište guvernera, ne odbacuju a priori njegove prijedloge i, prije svega, ne sumnjaju u njegovo mjerodavno stajalište. Ako guverner narodne banke, kao što je to u Hrvatskoj učinio Boris Vujčić, kaže kako bi za ekonomski spas države bilo dobro formirati vladu spasa, onda bi i oporba, koja je zemlju dovela u sadašnje stanje, trebala porazmisliti o tom prijedlogu, a Vlada, koja u godinu dana nije učinila bogznašto za izlazak iz krize, trebala bi shvatiti zašto nije uspjela provesti neke mjere.

Guverneri su, uglavnom, super partes u političkim prepirkama. Njihove analize temelje se na čvrstim podacima o stanju gospodarstva. Bivši guverner talijanske središnje banke Mario Draghi upravo zato što je bio super partes, što je davao analizu stanja talijanskog gospodarstva prema podacima, za razliku od tadašnjeg premijera Silvija Berlusconija, koji je negirao postojanje krize, postao je guvernerom Europske središnje banke. I tu je super partes, odnosno ne povodi se za svim zahtjevima Njemačke, kao ni za svim zahtjevima Francuske ili Italije. Draghi je i prije izbijanja ekonomske krize u Italiji govorio kako su potrebne strukturalne reforme. Vujčić to govori stalno. Berlusconi nije proveo strukturalne reforme jer nije htio izgubiti popularnost i birače. Na koncu je morao odustati od premijerskog položaja i vladu prepustiti nestranačkim profesorima na čelu s Marijem Montijem. No, ni ta nestranačka vlada nije mogla provesti sve reforme koje je prihvatila, jer ih je blokirao parlament u kojem su opet prevladali sitni interesi pojedinih političara pod utjecajem lobija. Sada će se na izborima u veljači pojaviti i skupina stranaka koja podupire Montija, koji je obznanio svoj program za, kako je napisao, Europu i Italiju. Dakle, birači će moći preko tih stranaka izabrati novu, sada političku, vladu na čelu s Montijem, koja s parlamentarnom većinom ne bi trebala imati velikih prepreka u donošenju potrebnih mjera. Podsjetimo kako je nakon izbora 2005. godine u Njemačkoj osnovana vlada suglasja između demokršćana kancelarke Angele Merkel i socijaldemokrata Gerharda Schrödera. Njemačka je ekonomija bila u krizi i jedino je vlada velike koalicije mogla provesti mjere koje su izmijenile tržište rada, mirovinski sustav itd. U četiri godine vlade širokog suglasja ili velike koalicije Njemačka se iz krizne države koja je mogla uništiti europsku ekonomiju ponovno pretvorila u europsku ekonomsku lokomotivu.

Da vidimo i kako na budućnost Europske unije gleda Monti, koji je bio europskim povjerenikom za konkurenciju. Italija se mora boriti za “Europu, koja će više biti jedna zajednica, a manje međuvladina organizacija, ujedinjenija, a ne s više brzina, demokratičnija, a ne udaljena od građana”, stoji u Montijevoj političkoj agendi. Drži kako izbori za europski parlament u lipnju 2014., na kojima će sudjelovati i hrvatski građani, trebaju biti trenutak velike europske demokracije. Taj bi parlament trebao biti ustavotvorni, a potrebno je odbaciti populizme i netoleranciju, prevladati nacionalističke predrasude i boriti se protiv ksenofobije. Europa ne može sama riješiti nacionalne probleme. EU nije nešto iznad ili izvan njezinih država članica. Ako se u EU želi biti netko koga će se štovati, onda se taj položaj ne može dobiti lupanjem šake po stolu. Može se utjecati na donošenje odluka unutar EU samo ako je netko vjerodostojan. U integriranoj zajednici odluke u politici ekonomije ocjenjuju i drugi jer one utječu na sve. Znameniti „spending review“ kojim je Montijeva vlada uvela rezove i štednju ne znači samo to, odnosno manje potrošnje, već i „bolju potrošnju“. Novac treba trošiti razumno, bolje, odnosno rezovi se ne smiju shvatiti linearno. Osnovno, ne može se stvarati ekonomski rast uz nova zaduživanja.
Može li prave i potrebne promjene u Hrvatskoj provesti sadašnja vlada? Nije ih mogla provesti ni bivša. Prema tome, potrebna je vlada spasa, koja bi bila nekom vrstom njemačke velike koalicije ili talijanske Montijeve (buduće) vlade.
Foto: Pixsel
Izvor: Vecernji.hr