Senzibilnošću i refleksijama obremenjeno pjesništvo

Kada su slavnom klasiku francuske književnosti i jednom od najblistavijih stilista uopće Anatoleu Franceu bili ponudili na ocjenu nepoznato mu književno djelo, odgovorio im je da će to rado učiniti – samo neka mu se prije spomene ime autora! Ergo: nomen est omen, kako bi rekli stari Latini. No, u ovom mom slučaju, nije bilo baš tako: dobio sam knjigu s imenom i prezimenom njezina autora; pročitao sam je i – oduševio se!

Ali sam se svejedno zapitao: otkuda pjesniku Igoru Šipiću ovaj nadasve zreo i nadahnut pjesnički poduhvat a da se ranije nije javljao, oglašavao, nametao ni pojedinačnim, ni rukovetima pjesmama u aktualnim, recentnim književnim smotrama, pa ni u samostalnim mu zbirkama ispjevanima na čakavštini? Je li ovo još jedan od onih rijetkih fenomena, u svijetu i u nas, kada smo ponukani reći: prvo, pa – muško?! Jer je zapravo ovdje riječ o prvoj mu dijalektalnoj zbirci pjesama pod naslovom „Dota“.

Stvarno, gdje su mu počeci na poprištima čakavske poezije, iz ovog mu se libra ne može doznati, osim ono najkraće o pjesnikovu životu i radu: da je rođen 30. srpnja 1950. u Sinju, da je gimnaziju Ćiro Gamulin završio u Splitu, Fakultet ekonomskih znanosti u Zagrebu; postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zadru, stekavši akademski stupanj magistra humanističkih nauka (- polje povijesti); da se ozbiljno priprema za zvanje doktora humanističkih nauka*; da je, kao zapaženi znanstveni djelatnik, sudjelovao već na nekoliko značajnih   Skupova   s  izvornim  radovima  (Osim, Italija 1999., Orebić 2001. npr.), te da mu je prva knjiga poezije, napisana na hrvatskom  standardu,   s nesvakidašnjim naslovom „Anatomija mora Psihologija kopna“, tiskana 2001., i da mu je još u pripremi knjiga pjesama koja će, također na standardu, pod naslovom „Tritonske trublje“, najvjerojatnije izići do kraja ove godine.

Inače, pjesniku Igoru Šipiću neki su literarni prilozi, pisani isključivo književnom štokavštinom, izlazili u „Kapetanovu glasniku“ Udruge kapetana u Splitu, te se može slobodno reći da mu je „Dota“, koja je pisana varijetetom srednjodalmatinske čakavštine, naprosto jedno čudesno iznenađenje!

Već na samom početku ove mu zbirke, u nimalo programatskoj pjesmi „Gariful“, koju ovdje objavljuje „Namisto posvete“, i u kojoj se plastično, metaforički, obraća ovom znakovitom cvijetu  ispod ovog  našeg plavetnog  komadićka mediteranskog neba, zahvaljujući mu „na latenon voji“, pjesnik Igor Šipić kaže:

 

Evo se vitar liđero diga,

 

Uz molbu anđelima da se smiluju „crjenon đardinu“, pjesnik će, uvjeren u svekoliki nam nastavak trajanja, ipak zaključiti: „Ostaje uvik bosije i smije“. Ostaje, uostalom: „Rič materina sinu.“

I, na taj način, „ričju materinon“ pjesnik započinje ovaj svoj raskošni pjev!

No, kako mi nisu poznate Rošinove fotografije ni s jedne njegove izložbe, ovdje bih naveo jedan ulomak iz predgovora „Doti“ Nenada Nikolorića pod naslovom „Život u vremenu“ – da se barem donekle stekne dojam o ovoj sretnoj simbiozi zvanoj Rošin-Šipić: «…Rošin (…) iznosi istinu o nostalgičnoj ljubavi naspram običnim stvarima kojima je vijek trajanja završio. Rđa, koja je zagospodarila sidrima, ključevima i lokotima; crvotočina, koja je izgrizla vrata, prozore i podove; konopi, koji se raspadaju od potezanja i rastezanja, sada nisu samo na fotografijama, nego ostavljaju tragove vremena i u Šipićevom pjesništvu».

Ali, s obzirom na činjenicu da je u ovoj zbirci dominantna krajnje izvorna i osebujna pjesnikova riječ, ti su tragovi, razumije se, mogući jedino kao polazište, odnosno kao povod da se krene „Odispo’ piture vrimena“, s istovremenim kobnim i pitanjem, i odgovorom:

 

Ča bi drugo naša osin 

Roneći i ponirući duboko u sami ponor „strgnute duše“, pjesnik se pokušava domaći „svitla u  mraku“, a koje mu, pak, svjetlo razotkriva do krika svu tragiku i „gnjilež zaboravjene dote“, No, u tom i takvom, rekao bih, proustovskom traganju zagubljenih uspomena na izblijedjele ili potpuno nestale slike iz davnašnjeg nam života, pjesnik samim činom svoga pjeva, lomeći viđeno kroz prizmu osobna doživljaja, ostvaruje puninom percepcije i pustoš prošlosti, i bogatstvo sadašnjosti! Tako se u pjesmi „Baul“ zgusnutošću i refleksijom svakoga stiha uglavnom pita o svekolikoj tragici zatečenoga, Ne, ne može se uvijek bez bizarnih slika, pitanja, poredaba, kao ni bez odgovarajuće doze ironije kojom se često potenciraju neke pojavnosti u iskrivljenom zrcalu jave; kao, npr.: može li se, uostalom, uopće govoriti o sreći ribe ako joj je život sveden na jednu jedinu ljusku?!  

 

 

Ovakvog što rijetko nalazimo u čakavskih pjesnikâ koji bi zacijelo iz utrobe bavula najčešće vadili komad po komad naftalinom zapahnute djevojačke odore, navlastito od one koju „Nikor (…) neće ni vinča’ ni taknit“, i pri tom bi, uz više ili manje duhovite dosjetke, na ono jedno oko namigivali dobrohotnom čitatelju. Međutim, pjesniku Šipiću je, dok načinom velikog meštra metafore opisuje bilo koji doživljaj, takav postupak naprosto stran, dalek, jednom riječju neprihvatljiv, jer je i više nego uvjeren da

 

 

Dakle, paradoksom, crnilom do istine, do svjetla (ali, u prvom redu, do svjetla stvaralačkog, pjesničkog čina!) – poručuje ovaj maštovito-racionalni pjesnik, budući da se u njegovu poetskom svijetu interesa i prebivanja, potaknutim, istina, spomenutim Rošinovim fotografijama, isprepliću prošlost i sadašnjost, privid i zbilja, svjetlost i tama, Eros i Thanatos, pa, tako, stvari i pojave, vrlo često, poprimaju, uglavnom postupkom personifikacije, svojstva koja su posebno naglašena u pjesmi mu „Riči“:

 

 

 

I, mada pjesnik Igor Šipić u pjesmi „Zavit“ priznaje:

 

 

 

– no, on ne posustaje na putu do anđeoske ljepote ishodišta, mada se, opet, kako kaže u drugoj strofi, suočava s očitom opasnošću, jer:

 

 

Môre se kormilu dálo.

Da se ne dulji: nošen spoznajom da je vidio „Divice tilo“, a oboružan vjerom, „Slidi’ Gospu mora“ i – zaplovi u mirnu luku! Dakle, tamo, u beskraj zbilje svojih i ljudskih i stvaralačkih dostignuća! Da, upravo tako: Treba nama preko rijeke! – kako bi rekao Mak Dizdar u onoj svojoj čuvenoj pjesmi Modra rijeka“.

Ovako se može razmišljati o većem broju pjesama koje je ovaj autor svrstao u tri tematska ciklusa: „DOTA“, „VINČANJE“ i „TRUDNA SAN TI JA“. Međutim, teško je išta posebno i originalno reći o bitnim karakteristikama pojedinog ciklusa – poslije onoga što je o tome rečeno u autorovu „Proslovu“ uz Rošinovu izložbu i u predgovoru ovoj čudesno lijepoj zbirci već spomenutoga Nenada Nikolorića, koji je i sâm pjesnik zapaženih haiku pjesama.

Pa ipak, oslanjajući se na njihovo sadržajno i vraški plastično kazivanje, neće biti naodmet, nadam se, istaći da prvi ciklus „DOTA“ sačinjava dvadeset i jedan naslov i podnaslov („Dota“, „Bavul“, „Divica“, „Roko i Cicibela“, „Koćeta“, „Vrtal“, „Kartoline“) s podnaslovima („Pegula“ „Botun“, „Brod u boci“, „Brijanti“, „Ča si mi ti“,“Riči“), kao i pjesma mu „Bracera“, koja i raskošnom slikovitošću i ritmičkom razigranošću odiše izuzetnom umjetničkom snagom Slamnigove slavne  „Barbare“:

 

Rodi’ će kamen,

 

Drugi ciklus „VINČANJE“ („Uz more“) sadrži sedamnaest naslova i podnaslova (Propela, Švora, „Zavit“, „Pupa“, „Vinčanje“, „Tinbar“, „Marinero“, „Jutro u Epetionu“, za koji se, pak, naslov vezuju kraće pjesme koje su sve odreda malene formom, no blistavi su dragulji ljepote dragog mu Stobreča, iskazani u lapidarnom, gotovo gnomskom izričaju, a to su: „Bura“, „Oseka“, „Klaun“, „Sv. Lovre“, „Picaferaj", „Epition“ i „Sv. Nedija“. Takoder, onda, spomenimo i neke naslove trećega ciklusa „TRUDNA SAN TI JA“, a kojih je dvadeset: „TU- TU AUTO“, (posvećeno, inače, legendi i velikom magu split. čakavice Tomi Bebiću) s podnaslovima: „Kalumela“, „Moj tovar“, „Marčelina“, „Ča smo na ovon svitu“, „Kumpanji“ i dr., te naslove „Lavanda“, „Selaški kamen“, „Trudna san ti ja“, „Ružmarin“, „Gomile“, „Noć o’ srdele“, „Buža“, „Redikuli“ itd.

U jednoj, zasigurno, od najkreativnijih pjesama ovoga ciklusa „Trudna san ti ja“ dana je, reklo bi se, geneza, rast i ishodište cjelokupnoga ovog poetskog sveobuhvata. To je, uostalom, i sâm autor na vrlo upečatljiv i poetsko-osebujan način u svom Proslovu (Uz izložbu fotografija Stjepka Rošina) ustvrdio, rekavši, pored ostaloga, i ovo: „Da je riječ o prolaznosti kao izvoru života, posvjedočit će prostodušje Tomine ubikacije suvremenosti dalmatinske riči,  kao neizbježan reprint življenja na prostoru prepunom suprotnosti duha i materije, čiji predznak opstojnosti je lavanda, u svijetu jada blještavila, kreposti, ljepote, oboružana suncem, morem i čovjekom. Njena samobitnost je onaj dio borbe za opstankom, u kojem se kolur pretvara u čekanje, do sljedeće prilike, do nove godine cvitanja („Trudna san ti ja“) …

Tako kaže pjesnik, no ja bih, nakon nekoliko čitanja i prečitavanja ove poetske zgusnutosti i duboko mislene metaforičnosti, provedene dosljednom emotivnošću od samog naslova, preko izdvojenih stihova „Moju didovinu čiča smokva“, „Trudnoće!“ i „Poroda!“ – do završnih snažnih stihova:

 

Zrije, zori

 

U svakom slučaju, makar je riječ o prvoj mu zbirci čakavskih pjesama, o zbirci „Dota“, dok  će mu iduća, druga po redu dijalektalna zbirka pod naslovom „BLAŽENA RIČ“, kako je ranije rečeno, također uskoro ugledati svjetlost danju, svjedočeći, vjerujem, isto ovakve, a lako i još jače njegove poetske doživljaje umjetničkih fotografija sjajnog majstora Stjepka Rošina, te mi je, nadalje, kazati da je pjesnik Igor Šipić, već danas, već sada, ne samo im na tragu, nego kroči uz sami bok ponajboljih naših čakavskih pjesnika, kao što su Drago Ivanišević, Drago Štambuk, Zlatan Jakšić ili Slavko Govorčin. Za prvoga, kao i za Dragu Ivaniševića, Ivo je  Frangeš  u  svojoj  „Povijesti hrvat. književnosti“ zapisao: „Štoviše, Ivanišević je pjesnik trajna razvitka, jedan od rijetkih koji punu zrelinu dosežu u godinama kad se već izvlače mreže i mjeri ulov. Tako je on, potkraj života, stupio na magično tlo (čakavskog) dijalekta, digavši ga visoko iznad konfekcijske evokacije djetinjstva i sileći ga da se odvaži na metafizičke dosege štokavskih pjesama.“

A zar se Igor Šipić, već ovom svojom prvom čakavskom zbirkom nije uzdigao do takvih stvaralačkih sfera, makar je još daleko do njegova konačnog izvlačenja mreža i mjerenja ulova?!

No, o drugom ovdje spomenutom pjesniku, o Dragi Štambuku, u popratnom tekstu izabranih mu pjesama  „I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji“, Zvonimir Mrkonjić je napisao: „Čakavština uči Štambuka izabrati riječi prema njihovoj osobitoj tvarnosti kao sposobnosti verbalnog opipavanja realnosti. Ali istodobno memorija čakavštine salijeće pjesnika ritmom koji grupira riječi u tradicijom posvećeni oblik pjesme.“

Bez imalo straha da ću pogriješiti, reći ću da se ovakvo mišljenje može itekako odnositi i na izričajni postupak novopridošlog, ali sugestivnošću i refleksijama obremenjenog čakavskog poetu Igora Šipića!

Na kraju bih još htio poentirati jednom nedavnom svojom mobitelskom porukom s rodnog mi otoka Žirja – autoru, a koju mu poruku bijah uputio neposredno iza pročitane ove njegove jedinstvene i blistave „Dote“: 

„Ej, sad mi je sve na mjestu. Zvao sam Vas doma. Ipak ste Vi čudo od pjesnika! Aleluja, Igore Šipiću!“

* Titulu doktora humanističkih znanosti (polje povijest, znanstvena grana hrvatska i svjetska ranonovovjekovna povijest) Igor Šipić je stekao na Sveučilištu u Zadru  2010.  godine.