Sanja Musić Milanović: Učimo djecu da bismo preko njih preodgojili roditelje



Premijerova supruga kaže da se i u vlastitoj obitelji uvjerila da su vještine koje djeca usvoje u vrtiću ili školi put prema razvijanju dobrih navika koja će im postati rutina
Jedna od članica povjerenstva koje je sastavljalo i prošli tjedan predstavilo primjenu zdravstvenog odgoja u školama, je i dr. sc. Sanja Musić Milanović, epidemiologinja i voditeljica Odjela za promicanje zdravlja HZJZa. Suautorica knjige "Pretilost i liječenje" zapravo je bila odgovorna za prvi modul čija je osnova podučiti djecu nižih razdreda osnovne škole pravilnoj prehrani i higijeni te potaknuti ih na redovnu fizičku aktivnost.Još 2003. godine dr. sc. Sanja Musić Milanović, kao predsjednica tadašnjeg Povjerenstva Minist arstva zdravstva i socijalne skrbi za promicanje pravilne prehrane i tjelesne aktivnosti, pokrenula je javno-zdravstveni projekt Živjeti zdravo čiji je osnovni cilj preveniranje bolesti koje su posljedica nezdravog načina života. 
 
A s edukacijom i razvijanjem svijesti o tome najbolje je početi u nižim razredima osnovne škole jer, objašnjava Sanja Musić Milanović, tada djeca najlakše razviju vještine koje će im pomoći u očuvanju zdravlja. Među njih svakako spadaju i redovan doručak, fizička aktivnost i pranje zubi. Naime, premijerova supruga ispričala nam je kako se i na primjeru vlastite obitelji uvjerila da su vještine koje djeca usvoje u vrtiću ili školi zapravo razvijanje dobrih navika koje će im poslije postati rutina.- Moj mlađi sin je trenutačno u drugom razredu osnovne škole, a prije nego što je krenuo u školu išao je u jedan sjajno organiziran vrtić – počela je Sanja Musić Milanović i nastavila: – Tamo su redovito prali ruke, učili o važnosti pranja zuba i njemu je sve to bilo normalno. Kada je pošao u prvi razred osnovne škole, jedan vikend sam ga pitala je li poslije ručka oprao zube. Rekao mi je da on više ne pere zube nakon ručka! Ups! Pitala sam ga kako to misli, na što mi je on objasnio da oni u školi to ne rade. Dakle, ako u školi to ne rade, zbog čega bi on to vikendom radio doma! Otišli smo na razgovor s učiteljicom. Ona mu je rekla kako je to lijepa navika, ali da u školi nema mjesta za pranje zuba. Na to je on pokazao lavabo kakav su imali i u vrtiću, a kada ga je pitala gdje će držati četkicu i pastu, kazao je da može u ormariću sa stvarima. Dakle, riješio je problem jer je otprije imao usađenu naviku o važnosti pranja zuba nakon ručka. To je upravo ono što pokušavamo napraviti i s uvođenjem zdravstvenog odgoja. Dakle, on je već došao s formiranim navikama i jedini način da ih zadrži bio je da ih nastavi prakticirati.

Mnogi se zapravo pitaju zbog čega je potrebno to učiniti ili usvajati u školi kada bit trebalo biti normalno da djeca takve stvari nauče od kuće?
Zapravo je riječ o razvoju vještina, učenju kroz navike koje trebaju vrijediti i u školi i kod kuće. Možda je bolji primjer za to tjelesna aktivnost. Naime, djeca su, dok su mala, stalno u pokretu. Trče, skaču, jure… Onda dođu u osnovnu školu gdje ih se "fizički prikuje" za stol jer se traži da mirno sjede i prate nastavu. U nižim razredima imaju tri puta tjedno tjelesni, no u praksi to nije tako sjajno. Najčešće ne uspiju svaki put vježbati u dvorani, a ako u školi nema dvorane, ovise o dobroj volji učiteljice ili vremenskim uvjetima koji većinu godine i nisu sjajni. Dakle, od djece koja su cijeli dan bila aktivna, najednom se traži da stalno sjede. I njima to postane normalno. Onda s tim navikama odrastu, oko četrdesete godine im se lako dogodi da se razbole od kardiovaskularnih bolesti ili dijabetesa tipa dva i počinje liječenje. A prvo pitanje liječnika je koliko se vi krećete? I odgovor je da se uglavnom ne kreću jer nemaju razvijenu tu naviku ili čak potrebu za aktivnošću. Svatko se kreće onoliko koliko je naučen. Prirodni nagon za kretanjem je potisnut. Dakle, ne mislim da djecu treba opterećivati dodatnim nastavnim sadržajem u smislu učenja teorije. Naime, oni već u prvom razredu osnovne ionako iz prirode uče da nakon jela treba prati zube. I baš zbog sinergije obitelji i škole moramo raditi zajedno s roditeljima jer ne smijemo slati dvostruku poruku da jedne stvari vrijede kod kuće, a druge u školi, onda zapravo nismo napravili ništa.

Jesu li moduli zdravstvenog odgoja zapravo i svojevrsna edukacija za roditelje? Naime, prema podacima koje ste iznijeli, samo svaki drugi roditelj napravi djetetu doručak prije škole?
Naravno! Radimo s djecom jer je to najbolji put do roditelja. Teško ćete doprijeti do roditelja a da vam djeca ne pomognu, odnosno da oni shvate koliko je nešto dobro za njihovu djecu. Znate li zašto ja svaki drugi tjedan pečem kolač od rogača? Zato što ga oni vole, moj sin je taj kolač prvi put probao u vrtiću, jako mu se svidio, čak mi je donio i recept. Riječ je o jako finom i zdravom kolaču u koji se stavljaju rogač i jabuke. Upravo o tome se radi. Moje dijete je utjecalo na mene, ja sam pogledala kolač, shvatila da je odličan i redovito ga pečem. Dakle, djeca imaju velik utjecaj na svoje roditelje, mnogo veći nego odgajatelji, nastavnici ili uopće društvo. Roditelj će jednostavno poslušati svoje dijete. Tako da direktno učimo djecu, ali indirektno preko njih djelujemo na roditelje i to je taj dvostruki učinak.

Svakako je istina da djeca najbolje utječu na roditelje, no s obzirom na to da je kod nas u porastu pretilost kod djece, čini se da im često popuštaju i kada su u pitanju nezdrave prehrambene navike. Je li moguće da je to posljedica ekonomske situacije, pa kada im ne mogu priuštiti neke druge stvari, počaste ih fast foodom?
Za početak, Hrvatska je vrlo specifična kada je u pitanju debljina. Doduše, debljina je socijalno uvjetovana bolest, a najviše je problema u najnižim socioekonomskim razredima, očekivano. Međutim, suprotno očekivanjima, specifikum hrvatske djece je da najviše djece s debljinom dolazi iz obitelji s najvišim socioekonomskim statusom. To je nešto što planiramo istraživati iduće godine, jer nije primijećeno u drugim europskim zemljama. Imamo neke hipoteze o tome kako ti roditelji imaju malo vremena, daju im ono što stignu pripremiti, djeca jedu mnogo pekarskih proizvoda… znači jako puno stvari koje su pune praznih kalorija, no vidjet ćemo što će istraživanje pokazati. Naime, najgore su namirnice koje su energetski bogate, ali nutritivno prazne. Recimo, uobičajeni gazirani sok od pola litre ima deset žličica šećera. Dakle, kao da ste djetetu dali deset žličica šećera. Isto je i s grickalicama koje se pojedu. Svi smo ujutro u žurbi, ali treba se naviknuti napraviti nutritivno kvalitetan doručak. Nije riječ ni o kakvoj skupoj hrani. Žitarice ili neki mliječni proizvod i kriška tamnog kruha namazana s recimo pekmezom idealan su doručak. Također, kao piće, voda iz slavine je najzdravija.

Kako je u vašoj obitelji organiziran doručak? Stignete li svako jutro jesti?
Kod nas je zajutrak najnormalnija stvar i dan ne počinje bez toga. Tijekom tjedna si suprug i sin uzmu ono što im odgovara, a ja se bavim sobom i najmlađim. No, preko vikenda to nadoknadimo. Tada imamo vrlo konkretne doručke u kojima ima i proteina i ugljikohidrata i koji traju malo dulje. Najčešće nam je to i prigoda za malo razgovora i druženja. Često ispečem jaja, uvijek su na stolu voće, mliječni proizvodi. Zato i jest ideja da se preporuči jedan zajednički obvezni obrok učiteljice i djece. Opet se, vidite, vraćamo na isti model – isto ponašanje kod kuće i u školi. No, u ovom slučaju taj obrok ne mora biti nužno doručak, može i ručak, važno je da je tijekom prva četiri razreda dvadesetak minuta vrijeme kada učiteljica i učenici jedu zajedno. I to nije skupo. Doručak u školi košta tri kune, ručak šest. Ne mislim da je problem izdvajanje novca jer tijekom škole djeca ionako moraju jesti. Pitanje je samo kvalitetne hrane i dobre organizacije. Pilot-program pokazao je da 10 minuta vježbanja i 20 minuta hrane učiteljima ne remeti nastavni plan, a zapravo je na neki način i vrsta građanskog odgoja.

Koliko se naše navike razlikuju od onih u EU?
Nismo naročito loši, među lošijima smo. Slični smo, po životnim navikama, svojim susjedima. Recimo, Skandinavci su bitno drukčiji, vrlo su ispravni. Glede doručka, 20 posto djece koja su krenula u prvi razred osnovne škole, svaki dan jede brzu hranu. Samo je u prosjeku 11 posto djevojčica i 18 posto dječaka svaki dan u pokretu. Ali zato jednak taj postotak djece provodi više od dva sata dnevno pred TV ekranom.

Rekli ste da ne treba stigmatizirazi fast foodove. Znači li to da se i u vašoj obitelji povremeno jede fast foof?
Nije dobro biti jako ekstreman. Loše je kad je fast food neki stil života, povremeno konzumiranje neće nikome naškoditi. Ne jedem u fast foodobvima zato jer mi to jednostavno nije ukusno. Napravim ja hamburger kod kuće, ali znam od čega je pa je kvalitetan. Važno je je da nam hrana nije nagrada za nešto. Hrani se ne smije davati emotivno značenje. Ona mora odgovarati isključivo na fiziološki podražaj gladil a kod nas je pridaje enormno emotivno značenje. Što god radimo, jedemo! Svako slavlje – jede se, tuguje se – jede se. Hrani ne smijemo pridavati psihosocijalno značenje. Ona ne smije biti ni nagrada ni kazna.
Jesmo li tako odgojeni?
• Kada sam ja bila dijete, umojoj obitelji to nije vrijedilo. Ja sam imala specifičnu situaciju. Kad sam napunila trinaest godina prestala sam jesti meso, ne iz uvjerenja, nego jer mi nije bilo ukusno. Moja mama do dan-danas na to ne obraća pozornost jer ona nije pridavala emotivno značenje hrani. I danas se iznenadim kada me pita jedem li meso. Naime, nije da ga baš izbjegavam, ali ga jedem relativno rijetko.

Dio zdravstvenog odgoja je i prevencija spolnih bolesti. Ovih dana gradom se prepričava slučaj make koja svoju djevojčicu od 14 godina ne želi cijepiti protiv HPV-a jer smatra da će tako kod nje potaknuti promiskuitetno ponašanje.
Sjećate se Lastana? Išlo je ovako: "Dragi Lastane, ostala sam trudna. Da rodim sad ili kad završim školu?" I onda se ljudi pitaju zašto nam treba edukacija ili zdravstveni odgoj?! Kad je u pitanju cjepivo, karcinom grlića maternice moguće je izbjeći najobičnimim cijepljenjem i ne vidim zašto bi netko bio protiv toga. Zašto bi se cijepili protiv hepatitisa B ili tuberkuloze ili čak i gripe, a protiv HPV-a ne. Usudila bih se reći da su pitanja koja se otvaraju otkako je krenuo zdravstveni odgoj, takva da sve više uviđam koliko nam je uistinu potreban. Naime, Andrija Štampar je 1918. godine rekao da nije dobro stupati u brak prije osamnaeste godine jer je to uočio kao javno-zdravstveni problem. Bavio se time jer je to prepoznao kao problem i možda su neki tada mislili kako je to banalno, ali on je imao jasne pokazatelje. Možda je, iz današnje perspektive, banalno pričati o temama pranja ruku, zubiju ili važnosti voća u prehrani, ali pokazatelji govore da nam je to potrebno. Možemo gurnuti glavu u pijesak i praviti se da to nije tako ili se možemo baviti, naoko, banalnim temama. Naime, samo su prekomjerena tjelesna masa i debljina etiološki faktori za svih pet kategorija najraširenijih bolesti današnjice. Kvalitetna ishrana i kretanje su ulog da se te bolesti prevenira.

Koliko vremena se imate posvetiti vježbanju, odlascima u teretanu?
Ja sam uvijek u pokretu, stalno se nečim bavim, ali nisam aktivna sportašica. Prije sam išla na pilates, sad s prijateljicom vježbam pod nadzorom. Kad je lijepo vrijeme izađemo van, kad je ružno, unutra smo. Jedna drugoj smo podrška.

Stignete li s obitelji povremeno otići na Sljeme?
Da, stignemo se nekako organizirati. Sad je problem stariji sin koji je u pubertetu pa bi više boravio s vršnjacima nego s roditeljima.

Često vas uspoređuju s Michelle Obamom. Laskaju li vam te usporedbe ili vam smetaju?
Važno mi je pojasniti neke stvari. Ona je prva dama Amerike i stalno se nekako nameće poveznica između nas dvije, no to je u osnovi teško. Michelle je po struci pravnica koja trenutačno ima radno mjesto prve dame, to joj piše u radnoj knjižici. Ja radim u HZJZ-u i kao viša asistentica na Medicinskom fakultetu. Ona ima budžet i ljude koji se bave promišljanjem o aktualnim problemima, a njezin je posao protokolaran. Ona i njezin tim odlučuju što je tema koju prva dama treba popularizirati. Trenutačno je to pitanje debljine i to je njezin izbor, tako mi je sama rekla. Mislim da ona sjajno senzibilizira javnost za to pitanje i to je projekt kojim se trenutačno bavi. Za razliku od nje, igrom slučaja to je posao za koji ja dobivam plaću. Ne bavim se problemom debljine kao supruga premijera, nego kao stručnjakinja. Bavim se epidemiologijom debljine i promicanjem pravilne prehrane, to je moj posao. Dakle, bavila sam se time daleko prije nego što je moj suprug postao premijer. Možda će neki projekt biti takav da ću se njime baviti kao premijerova supruga, primjerice pitanje autizma koje se otvara. Kad smo zadnji put bili u Americi, bila sam na Svjetskom forumu o autizmu, a bila sam pozvana kao supruga premijera jer je takav protokol. Pripremila sam se i iznijela im podatke o Hrvatskoj, a ako se mi odlučimo uključiti u tu globalnu akciju, onda ću to raditi kao supruga premijera.

Uspoređuju vas i zbog modnih kombinacija, a kritičari se slažu da obje imate stila.
Hvala vam. Nisam o tome puno razmišljala, ne kupujem modne magazine jer nemam tu naviku. Slijedim neki svoj stil, kupujem ono što mi se sviđa ili sašijem. Zapravo imam dobru krojačicu i s njom se lako dogovorim o svemu.

Što mislite kakav bi trebao biti poslovni outfit?
Apsolutno mislim da nam treba dress code, vrlo sam konzervativna po tom pitanju. Treba nam, čak i pisani, i to od osnovne škole nadalje. Ne mislim da moramo uvesti kute, ali duboki dekoltei, bretele, gola leđa i slično, nikako nisu za posao. Mislim da i djeci treba ta pravila usađivati od početka. Baš mi se jučer dogodilo da mi je kolega došao na ispit u trenirci. U jednom trenu nisam mogla izdržati i pitala sam ga: "Oprostite, znate li da ste vi u trenirci? Mislite li da je OK tako doći na ispit?" Odgovorio mi je: "Nigdje ne piše da ne smijem." Kažem ja njemu: "Mislite li da je to pristojno?" On misli da je, ne vidi u tome nikakav problem. A dobro je naučio, nisam imala primjedbi na to, samo mi je bilo uistinu neobično vidjeti ga u trenirci. Ne mislim da je trebao odjenuti odijelo, ali hlače i majica bili bi u redu. Eto, čini mi se kao da se opet vraćamo na početak razgovora i da su nam zdravstveni i građanski odgoj uistinu nužni.

Je li vašim sinovima činjenica da im je tata premijer ipak svojevrsno opterećenje?
Znamo da je to teret, ali trudimo se da suprugove obveze minimalno utječu na naš privatni i obiteljski život.

Izvor: 21stoljece.hr