Mala dvorana Galerije Prica, Trg Matice hrvatske 6, Pučko otvoreno učilište Samobor
izložbe lutaka
Mirjana Jelašac
Metafore na oprugice (Lutke iz predstave “Vrtna opera”)
od 07. 06. (u 20.00 sati) do 26. 06. 2011.
Metafore na oprugice
Lutke su didaktičko pomagalo; instrument egzorcizma; i još mnogo toga što je čovjek namijenio tim svojim pratilicama i sugovornicama od prapovijesti. Sam čin stvaranja lutke imitira Božje djelo; prijenos vlastite sudbine na nju pretvara njezino mrtvo tkivo u tvar sposobnu za bol – za stvarni udio u životu. Dijalog s lutkom primjerno je fiksiran u našoj literaturi odnosom Anice i njezine lutke u „Zlatnim dancima“ Jagode Truhelke. I u slikrstvu ima bezbroj primjera koji posvjedočuju lutkinu važnost. Najjednostavnija uloga lutaka bila je da budu magistrae vitae; okružene svojim umanjenim svijetom uvećavale su djevojčice do pravih kuharica, švelja, dadilja, da ne kažemo malih majčica. Za dječake je bila razvijena drugačija ikonografija. Ili su pak, umjesto poslova i dana, sudjelovanja u životu obitelji, lutke uvodile djecu u svijet nezajažljivih želja, nagoneći ih prema lagodnom blještavilu. I jedno i drugo „zanimanje“ lutke spada u svijet društvene manipulacije. Možda bi se moglo reći da lutkama djeca ulaze u stvarnost, dok odraslima one služe da iz stvarnosti pobjegnu. Naravno da je ta podjela vrlo gruba i da su prijelazne nijanse nebrojene. Teško je, uostalom, reći sa sigurnošću tko je odrastao a tko dijete. Sastavljeni smo u slojevima koji se komešaju i burkaju od površine do dubine. A lutka, obraćajući im se svima, uvijek je u stanju izazvati onu začuđenost i očaranost u kojoj dijete pobjeđuje.
Mirjana Jelašac gleda svijet tim očima začuđenosti i očaranosti. Ona odmah vidi drugo lice stvari, mogućnosti preobrazbe. Bistrina i brzina kojom prima poruke vidljivoga svijeta posve su iznimne. Obdarena je onim neobičnim darom koji Ivana Brlić Mažuranić bilježi u bajci o trgovcu Navu: sve što je lijepo i vrijedno zasvjetluca pred njegovim očima. Tako pred Mirjanom Jelašac mašu stvari koje bi htjele oživjeti, koje nude crte svoje naravi mjerene prema ljudskoj, koje bi htjele u svijet ne u svojoj nijemoj služnosti, nego na pozornicu. Za Mirjanu Jelašac sav svijet je pozornica: pozorna je na nj. U toj igri prepoznavanja, gdje se pažljivo čuva slika početne pozicije, beskrajnom i nježnom duhovitošću oprugice metafora čine četke nogama, cijevi se istežu u labuđe vratove, kantica skakuće kao žaba, mijehovi, vješalice i tko zna što još postaju tijela. Obrok metafora topi se kao jagoda u ustima. Iskustvo pretvorbe vučemo iz djetinjstva, kad su kuhače bile lutke oskudnih vremena; objet trouvé ima svoje mjesto u povijesti suvremene umjetnosti; iz one pak starije likovi Arcimbolda zauvijek će nas intrigirati i uveseljavati; pa ipak, uza svu tradiciju, Mirjana Jelašac je individualni talent. Kad čovjek pogleda njezinu ogradu kao plesnu grupu, kad shvati tu krajnju osjetljivost za ritmove i oblike, uvidi da se nalazi pred autentičnom umjetnicom koja je uistinu našla medij svojoj vokaciji.
Riječ je dosad bila o statičnoj dimenziji lutke, a lutka je Mirjane Jelašac „animirana“ (što ne znači samo da je predviđena za kretanje, nego da tom antropomorfnom crtom više dobiva i djelatniju dušu). I kad stoji, međutim, izložena kao malo remek-djelo metamorfoze, kojom Mirjana Jelašac svakom slučaju omogućuje da nađe svoj zakon, ona ispunjava funkciju koju smo ostavili za kraj. Ona je zastupnica sna, ona je prijestupnica u čarobnu zemlju proširenih, ili neograničenih mogućnosti. Lutke Mirjane Jelašac poučavaju nas slobodi.
Željka Čorak
Sjećanje je kazalište prošlosti, kaže Gaston Bachelard. I moje kad god se vratim kazališnim doživljajima koje mi je darežljivo donio dragi prijatelj Lutonjica Toporko, rođen u krilu najveće i najdraže hrvatske umjetnice riječi Ivane Brlić Mažuranić, a u susretima s kazalištem lutaka Mirjane Jelašac. Svoje ime s razlogom je Lutonjica dao u nasljeđe upravo tome kazalištu, koje rado putuje diljem stalnih i onih svečanijih, festivalskih pozornica ususret djeci svih uzrasta, i još radije se uz lutanja vraća kući vlastitoj publici što ju je stekao u 28 godina svoga radišnoga života, a vraća joj se često s pregrštom nagrada i priznanja. Dok traje Toporkova predstava nerijetko se doživi trenutak neprolaznosti. Odrasli ga primaju u nostalgičnom, djeca u živom prolazu kroz djetinjstvo s prvim najsvježijim susretima, u kojima je rosa imala sjaj bisera, svjetlost magičnu snagu, svaki zamijećeni oblik prizivao iz samoga sebe još bezbroj maštovitih inačica, Trenutak je to koji se vraća, uvijek posve nov, u neposrednom sada.” Budućnost niče samo u potpunoj prisutnosti u trenutku.” .Kada tako govori Bela Hamvas možda ne misli samo na uronjenost u društvenu klimu i odnos prema onome ono što zovu stanjem duha određenoga vremena i sredine nego i na naše misli i osjećaje o svemu što nas ispunja i okružuje, sposobnost opredjeljenja za svjetlost i viđenje koje se ne gasi.
Bio jednom jedan vrt, u koji je naša noga stupila dok je još bila posve mala. Široko otvorenih očiju, napregnutih čula, začuđeno je dijete zurilo u mrave, uzbuđeno razaznavalo zvukove i šumove, osluškivalo glasić ptice, kap vode u padu na tlo, predajući se tišini, koja navješćuje nešto mnogo više od nas i od svega spoznatljivoga. Pokopan duboko u duši, taj trenutak na neslućeni poticaj ponovno iskrsava, uvijek preobražen i nov. Iz njega se pletu nove priče. Šiblje, lišće, cvjetovi odbačeni kućanski alati, zaboravljene plastične cijevi umjetničkom maštom i rukom Mirjane Jelašac dobivaju u lutkarskoj predstavi situacijom ili zapletom, glumom i animacijom, glazbom i tišinom iznutra osvijetljena lica i tijela kraljeva i kraljica. vladara i podanika, izgubljenih i ponovno nađenih ljubavi. Sveukupnoga pulsiranja života koji opija kao uglazbljena radost.
Kreatorica lutaka, autorica tekstova scenskih bajki i znakovitih dijaloških minijatura iz svakodnevna života, glumica – lutkarica, pedagoginja, odgojiteljica, suradnica stručnih pedagoških publikacija, neprofesionalna glazbenica, pokretačica kazališnih zbivanja za najmlađe i još beskrajno mnogo toga Mirjana Jelašac u svojem kazalištu lutaka živi mnogostrukim životom. Neiscrpno domišljata, suptilna do nedohvatljivosti, ona je umjetnica koja djeci i svima koji su u nekom djeliću sebe znali to ostati, zajedno sa svojim vjernim suradnicima neiscrpno dariva blagost i ljepotu. I što više dariva, to više ima, crpeći iz izvora koji stremi visinama. Oblaci i sjene njene su igračke, nježnost i humor oblika i zbivanja njegovo su disanje i trag.
Marija Grgičević
Mirjana Jelašac rođena je 1950. godine u Novoj Gradiški. Diplomirala predškolski odgoj u Zagrebu. Osnivačica je (1987.) i voditeljica Lutkarskog kazališta Lutonjica Toporko. Objavila knjigu „Tajna je u lutki“. Izlagala na više samostalnih i skupnih izložaba. Članica je ULUPUH-a od 1987. Od 1975. godine živi u Samoboru. Zaposlena u Dječjem vrtiću.
Akademija-Art.hr
04.06.2011.
