robert budor 8

Robert budor “Prema jugu”
Mala dvorana Galerije Prica 
Samobor od 07.06. (u 20.00 sati) do 27.06.2013.

foto-galerija

Priroda je najočitija prisutnost Božanskog stvaranja na Zemlji. Interpretirati prirodu značilo bi stoga približiti se Božanskom djelovanju, pokušati prirodi ukrasti djelić njezine savršenosti, ali i ljepotom stvarati novu ljepotu. A za sliku krajobraza kažu pak da je najizravnija vizualizacija našeg odnosa spram Božanskog. Robert Budor tridesetak godina vjeran je toj prirodi, pronalazeći u njezinim „uzvišenim” dimenzijama trajno inspirativno polazište i razloge osobnog postojanja, potvrđujući novim ciklusom akrila umjetničku samosvojnost dosljednu vlastitom stvaralačkom iskustvu. Priroda i njezini fenomeni, iako zadržani u formalnim naznakama (poput naziva slika), snažni su podražaji na mentalne strukture autora koji u polju slike iniciraju vizualizacije posve druge vrste. Naime, krajolik otjelovljen u slici nije impresija vanjskog, već je ekspresija unutarnjeg. Pa iako poticaji egzistiraju u realnom svijetu, Budorovi krajobrazi meditativni su prostori vlastitog bivanja, mjesta jasnih metaforičkih konotacija i prostori posve apstraktnog djelovanja. Nastali u slojevitim prosijavanjima boje, kontemplativni u svojoj suzdržanosti, monokromna su polja s akcentima jasnih kolora, srebrne bjeline iz koje prosijava čista, zasljepljujuća svjetlost. Tematsko ishodište kojemu se Budor sada obraća i čije elemente bilježi u brojnim varijacijama je Dalmacija. Konkretan krajolik preobražen u magičnu geografiju univerzalnog čiju stvarnost iščitavamo u konfiguraciji protežnosti boje, kontrapunktiranju ekspresivnih naboja, akcentima lokalnog kolora: zemljano crvene, maslinasto zelene, sjajne bijele koje poput začina naglašavaju raspršenu interpretaciju ozračja, oblika i motiva. Budorova zaokupljenost fenomenima atmosfere i svjetlosti nikada nije bila jasnija i izravnija. Iako slika nije tek redukcija viđenog, već su njezina stvaralačka načela elementarnija i univerzalna, njezinoj gesti ishodište je prirodno. U ljepoti forme stoljetne masline, snazi vapnenačkog stijenja, blještavilu mediteranskog sunca, zavodljivom mirisu ružmarina i lavande Budor pronalazi potrebnu koncentraciju. Njegov krajobraz podrazumijeva emotivnu povezanost s motivom koja je u polje slike transponirana kao znak, procesualni trag i djelovanje u samoj slikarskoj materiji. Budorove slike aludiraju na tradiciju i poetike enformela i analitičkog slikarstva. U njima boja i potez formiraju likovnu priču, a plod su dugotrajnog promišljanja i sazrijevanja koji prethode samom izvršnom procesu koji nerijetko izgleda kao da je naprasno prekinut ostavljajući sliku nedovršenu i otvorenu daljnjem djelovanju. Autor kao da i ne želi dovršiti sliku, kao da prenosi dio njezine tvarnosti u sljedeću. Dijalog s prirodom nastavlja se u nedogled, nadilazeći i vrijeme i prostor. Budor iz iste kolorističke materije gradi i nebo i zemlju i stijenu i raslinje. Gradi elementarnom snagom, širokim aplikacijama boje kao temeljnog fonda premreženog raznosmjernim gestualnim silnicama, reducirajući oblik na mrlju, na koloristički znak koji je u neraskidivoj zavisnosti o naboju geste. Jer upravo ona mijenja predznak djela i pobuđuje asocijativnost forme. Iz svake partikule slike emanira stvaralačka napetost i trag izvedbe koja, ponavljajući se u motivu, nikada nije istovjetna. Slike isijavaju energijom neke unutarnje posvećenosti i sabranosti, jer napetost između realizacije slike kao strukturirane plohe i slobodnog govora boje razrješava se u ravnoteži racionalnog i emotivnog djelovanja. Do svoje sažete slike Budor ne dolazi intuitivno i na mah, već racionalno kontrolirajući metodologiju redukcije u samom polju slike. Uklanja suvišno, slijedeći osjećaj koji i njemu ostavlja priroda sama dopuštajući da platno ispuni bjelina – snažna, prosijavajuća svjetlost. Ona postaje neizostavnim dijelom površine slike, neodoljiva pikturalna emanacija koja dokazuje autorovu iznimnu osjetljivost na ekspresivnost materijala. Jer sve je u vrtlogu zasljepljujuća bijela kolora, slikovno polje postaje živa supstanca u kojoj ne postoji podjela na planove i dramatiku kontrasta. U spektru bijelog i izostanku klasične ikoničke podjele krajobraza na nebo, zemlju i horizont pronalazimo smisao Budorovog sažimanja. Iza prividno bezoblične tvari krije se bogata struktura slike tvorena gustoćom i dubinom boje, njezinom sposobnošću da reflektira akumuliranu svjetlost. Bijela se u Budora uvijek pojavljivala kao naglašena iznimka, kao trodimenzionalni, reljefni trag, sredstvo oživljavanja i mjesto taktilnih doživljaja. Ideal autonomije geste i materije kao stvarnosti likovnog djela. A Robert Budor kao slikar osebujne ekspresivne naracije i ovaj put, okrećući sada „prema jugu”, u prepoznatljivoj i njemu već karakterističnoj „bijeloj slici”, postiže domete iznimne umjetničke virtuoznosti.

Sanda Stanaćev Bajzek

robert budor 1

Robert Budor rođen je 1954. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo 1979. g. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Perića. Od 1979. do 1981. g. suradnik je Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Od tada do danas djeluje u statusu slobodnog umjetnika i redovito izlaže. Do sada je priredio više od trideset samostalnih izložbi i sudjelovao na mnogim skupnim izložbama. Uz slikanje se bavi i opremom knjiga, te kazališnim dizajnom. Dobitnik je 1. nagrade Pasionske baštine za 2008. godinu koja mu je dodijeljena u Muzeju Mimara u Zagrebu. Živi u Zagrebu.

 

robert budor 5