Robert budor “Prema jugu”
Mala dvorana Galerije Prica
Samobor od 07.06. (u 20.00 sati) do 27.06.2013.
Priroda je najočitija prisutnost Božanskog stvaranja na Zemlji. Interpretirati prirodu značilo bi stoga približiti se Božanskom djelovanju, pokušati prirodi ukrasti djelić njezine savršenosti, ali i ljepotom stvarati novu ljepotu. A za sliku krajobraza kažu pak da je najizravnija vizualizacija našeg odnosa spram Božanskog. Robert Budor tridesetak godina vjeran je toj prirodi, pronalazeći u njezinim „uzvišenim” dimenzijama trajno inspirativno polazište i razloge osobnog postojanja, potvrđujući novim ciklusom akrila umjetničku samosvojnost dosljednu vlastitom stvaralačkom iskustvu. Priroda i njezini fenomeni, iako zadržani u formalnim naznakama (poput naziva slika), snažni su podražaji na mentalne strukture autora koji u polju slike iniciraju vizualizacije posve druge vrste. Naime, krajolik otjelovljen u slici nije impresija vanjskog, već je ekspresija unutarnjeg. Pa iako poticaji egzistiraju u realnom svijetu, Budorovi krajobrazi meditativni su prostori vlastitog bivanja, mjesta jasnih metaforičkih konotacija i prostori posve apstraktnog djelovanja. Nastali u slojevitim prosijavanjima boje, kontemplativni u svojoj suzdržanosti, monokromna su polja s akcentima jasnih kolora, srebrne bjeline iz koje prosijava čista, zasljepljujuća svjetlost. Tematsko ishodište kojemu se Budor sada obraća i čije elemente bilježi u brojnim varijacijama je Dalmacija. Konkretan krajolik preobražen u magičnu geografiju univerzalnog čiju stvarnost iščitavamo u konfiguraciji protežnosti boje, kontrapunktiranju ekspresivnih naboja, akcentima lokalnog kolora: zemljano crvene, maslinasto zelene, sjajne bijele koje poput začina naglašavaju raspršenu interpretaciju ozračja, oblika i motiva. Budorova zaokupljenost fenomenima atmosfere i svjetlosti nikada nije bila jasnija i izravnija. Iako slika nije tek redukcija viđenog, već su njezina stvaralačka načela elementarnija i univerzalna, njezinoj gesti ishodište je prirodno. U ljepoti forme stoljetne masline, snazi vapnenačkog stijenja, blještavilu mediteranskog sunca, zavodljivom mirisu ružmarina i lavande Budor pronalazi potrebnu koncentraciju. Njegov krajobraz podrazumijeva emotivnu povezanost s motivom koja je u polje slike transponirana kao znak, procesualni trag i djelovanje u samoj slikarskoj materiji. Budorove slike aludiraju na tradiciju i poetike enformela i analitičkog slikarstva. U njima boja i potez formiraju likovnu priču, a plod su dugotrajnog promišljanja i sazrijevanja koji prethode samom izvršnom procesu koji nerijetko izgleda kao da je naprasno prekinut ostavljajući sliku nedovršenu i otvorenu daljnjem djelovanju. Autor kao da i ne želi dovršiti sliku, kao da prenosi dio njezine tvarnosti u sljedeću. Dijalog s prirodom nastavlja se u nedogled, nadilazeći i vrijeme i prostor. Budor iz iste kolorističke materije gradi i nebo i zemlju i stijenu i raslinje. Gradi elementarnom snagom, širokim aplikacijama boje kao temeljnog fonda premreženog raznosmjernim gestualnim silnicama, reducirajući oblik na mrlju, na koloristički znak koji je u neraskidivoj zavisnosti o naboju geste. Jer upravo ona mijenja predznak djela i pobuđuje asocijativnost forme. Iz svake partikule slike emanira stvaralačka napetost i trag izvedbe koja, ponavljajući se u motivu, nikada nije istovjetna. Slike isijavaju energijom neke unutarnje posvećenosti i sabranosti, jer napetost između realizacije slike kao strukturirane plohe i slobodnog govora boje razrješava se u ravnoteži racionalnog i emotivnog djelovanja. Do svoje sažete slike Budor ne dolazi intuitivno i na mah, već racionalno kontrolirajući metodologiju redukcije u samom polju slike. Uklanja suvišno, slijedeći osjećaj koji i njemu ostavlja priroda sama dopuštajući da platno ispuni bjelina – snažna, prosijavajuća svjetlost. Ona postaje neizostavnim dijelom površine slike, neodoljiva pikturalna emanacija koja dokazuje autorovu iznimnu osjetljivost na ekspresivnost materijala. Jer sve je u vrtlogu zasljepljujuća bijela kolora, slikovno polje postaje živa supstanca u kojoj ne postoji podjela na planove i dramatiku kontrasta. U spektru bijelog i izostanku klasične ikoničke podjele krajobraza na nebo, zemlju i horizont pronalazimo smisao Budorovog sažimanja. Iza prividno bezoblične tvari krije se bogata struktura slike tvorena gustoćom i dubinom boje, njezinom sposobnošću da reflektira akumuliranu svjetlost. Bijela se u Budora uvijek pojavljivala kao naglašena iznimka, kao trodimenzionalni, reljefni trag, sredstvo oživljavanja i mjesto taktilnih doživljaja. Ideal autonomije geste i materije kao stvarnosti likovnog djela. A Robert Budor kao slikar osebujne ekspresivne naracije i ovaj put, okrećući sada „prema jugu”, u prepoznatljivoj i njemu već karakterističnoj „bijeloj slici”, postiže domete iznimne umjetničke virtuoznosti.
Sanda Stanaćev Bajzek
Robert Budor rođen je 1954. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo 1979. g. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Perića. Od 1979. do 1981. g. suradnik je Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Od tada do danas djeluje u statusu slobodnog umjetnika i redovito izlaže. Do sada je priredio više od trideset samostalnih izložbi i sudjelovao na mnogim skupnim izložbama. Uz slikanje se bavi i opremom knjiga, te kazališnim dizajnom. Dobitnik je 1. nagrade Pasionske baštine za 2008. godinu koja mu je dodijeljena u Muzeju Mimara u Zagrebu. Živi u Zagrebu.
