T. M. Bilosnić: Osamljeno drvo, A lonely tree (afrički haiku), 3000 GODINA ZA DAR, Zadar, 2012.
Piše: dr.sc. Igor Šipić
Ne žalite pjesnika koji haiku pjesme zbrojeno naslovi Osamljeno drvo! Samoća je strast, i žar, i nadahnuće, žudnja jednaka noći strasnih ljubavnika da bi se ostvario zamašaj, kret i put u prostor-vremenu, e da bismo preispitali sebe nad pustinjom života. Zato vjerujte stablu koje raste osamljeno, jer uvući vas neće u sve „šuplje“ doktrine kojima se podržava život a polaze iz njih anakronizmi suptilnih tehnologija što su preuzele radnu aktivnost čovjeka, kako se i pjesnik ustobočio nad pustinjom da bi „pustinju“ svjedočio. Nemojte ga žaliti, ali vjerujte mu, osamljenom, dok nadrasta toliku ravnicu, kako i jantar mudrost snošenja pustoši na kraljičinu vratu.
Foto iznad: Šipić, Vidmarović, Lovrić i Bilosnić
Devide i Bilosnić
Možda time kozmika šalje kozmici svoju poruku, možda i Tomislav Marijan Bilosnić, provoditelj vjere samoće, čiji zazivi antipodski probijaju zemljinu koru i odlaze u nepoznatu distancu, i ne želi drugo do poručiti joj kako se mora pokrenuti sama u sebi da bi se ogledala u stvarnosti afričkog (u naravi hrvatskog) haiku dozivlja. Jesmo li svi mi Afrika – osamljeno drvo, višestoljetna murva usred nam očinskih dvora, inačice samoći, mi ljudi, mi stabla, mi kontinenti, mi kore – pokušajte se dozvati iz tog bezdana očitavajući to implicitno drvo sveglobalne magistrature. Nakanimo li se pozabaviti njime ne zaboravimo riječi kojom svaka osamljenost probija svoj himen odlazeći u krv i suze današnjice.
Usnulo sunce:
tko li je taj što ljubi
promrzle grane.
Ljepota djevičanstva nisu samo samoće podzemlja, nego i tolika tvarnost i predmetnost, pojmovnik pustinje s tolikosti ravni bez dodira, uvijek u sumnji i slutnji, u neprovjerljivosti poetskog znakovlja. Ljubimo li mi svoga Tvorca time što živimo samoću? Vjerojatno, da, jer u svakoj grančici dobra na zemlji prepoznajemo kozmičku kob rugobe života. Zato nas pokatkad ljepota poezije obezglavi u njegovu traženju pa, dirnemo li u moć riječi, zapravo kreiramo svoju daleku smrtnost. U tom smislu samoća je poetski cilj, humano ili amorfno, uljudbenim Tomislavljevim vokabularom, nagonjen iz svakodnevnice, pristao najvišim razinama svijesti. Kao u dobru zanosu, kad sve su udaljenosti poznate, a cesta uporno se nastavlja dalje.
Tomislav Marijan Bilosnić – Osamljeno drvo-A Lonely Tree-afrički haiku
Ovim stilski uravnoteženim, opremljenošću umirujuće-umiljatim, dvojezičnim izdanjem (engl.), volumena stodvadesetjedne haiku pjesme, Bilosnić nas ipak ne može uvjeriti u sebe sâmoga, jer samoća nije neodraz u ogledalu; stablo će rasti i kad je tamo gdje svaka prošlost prelazi u suholist. Kao što i zvona u svom vjekovno mjesnom stajanju zovu na vjeru, pjesnik je ispunio svoju zadaću probijanjem duhovne žutoće saharskog pijeska – odgovornosti pred drugima, da bi se prodrlo u svemoć krljušti svijeta. Nakon čudotvorne Afrike, još se jednom ljepotom i poetskom umješnošću ponovio (i obnovio) u svireposti trenutka:
Krečući u svijet
vidim usred podneva
crnu Afriku.
Tomislav Marijan Bilosnić
Afrički haiku / Haiku from Africa
1.
U ljetnoj prašini
ni lukava zmija
ne skriva trag.
2.
Pomislim li na Nil,
više me ne muči ni
žeđ u pustinji.
3.
Kriška naranče
položena na dlanu.
Gle mjeseca.
4.
Crtež stopala
nasred poda kolibe
sliči voljenoj.
5.
Žednoj savani
i kiša tvojih očiju
bit će dovoljna.
6.
Strvinar traži
u razigranom stadu
ranjeno janje.
7.
Čim se povuku
krokodili s obale –
cvatu lopoči.
8.
Na krzno lava
bez straha navaljuje
svako dijete.
9.
Na dnu rijeke
gnjurac vidjevši nebo
zaroni na mah.
