Životna priča Samira Haddada, vlasnika hrvatskog modnog branda Image Haddad, i u doslovnom i u metaforičkom je smislu ponajprije filmska donosi Slobodna Dalmacija
Rođen je pedesetih u zapadnosirijskom gradu Homsu, odakle ga je na školovanje u bivšu Jugoslaviju dovela strast za filmskom umjetnošću. U Zagrebu završava odsjek montaže na studiju filmske režije, ženi se Zrinkom, te odlazi u Siriju gdje nekoliko godina radi na državnoj televiziji, no relativno brzo se suočava s limitima tamošnje slobode i pokapa svoje mladenačke ambicije.
Vraća se u Zagreb, asistira studijskom kolegi Branku Schmidtu u režiji filma “Sokol ga nije volio” i uspješno surađuje u još nekoliko filmskih drama, da bi se, naposljetku, nepovratno okrenuo modnom biznisu. Pionir je modernog pret-a-portera u Hrvata.
Njegovan, frapantno nalik na glumca Omara Sharifa, Samir Haddad ni u priči o aktualnoj kataklizmi u rodnoj Siriji ne zanemaruje visoke kriterije, bilo da je riječ o Assadovu političkom stilu ili o tamošnjim demokratskim uzusima. Nije sklon radikalnim političkim sudovima, no govoriti o dubini sirijske tragedije smatra svojom patriotskom i ljudskom dužnošću.
Kako biste ocijenili sadašnje stanje u Siriji?
– Situacija u Siriji je katastrofalna, čini se da ne postoji ni jedno dobro rješenje. Stanje u kojem se zemlja nalazi je loše, a intervencija izvana također nije dobra. Postoje, uglavnom, samo manje loša rješenja. Stanje jako podsjeća na situaciju u bivšoj Jugoslaviji početkom devedesetih, s tim da su posljedice puno gore: tamo se desilo puno više razaranja i civilnih stradanja nalik na Vukovar, Dubrovnik ili Sarajevo. Ne postoji ni jedan dio zemlje koji je lišen sukoba. Osim redovnih vojska i pobunjeničkih skupina, jako je puno i lovaca u mutnom, švercera oružja i kojekakvih “pasa rata”, a život običnih ljudi impregniran je strahom, jako je neisiguran i jeftin.
Vidite li skoro rješenje takvog stanja?
– Svijet kao da ne želi riješiti taj problem, kao da nekome paše da se Sirija razruši do kraja premda je riječ o kolijevci svjetske civilizacije. Ono što im je do jučer bila prednost, u svjetskom geopolitičkom rasporedu Sirijcima je danas postala otegotna okolnost. Previše je zainteresiranih strana, što očito blokira i Ujedinjene narode: zainteresirane su velike svjetske, ali i regionalne sile, te svaka od njih gleda kroz Siriju provući svoj interes.
Povrh toga, Siriji se dogodio i sklop nepovoljnih povijesnih okolnosti, redoslijed događaja u arapskome svijetu u zadnjih desetak godina kao da je neumitno vodio sirijskoj katastrofi. To je naprosto nesreća u kojoj se sve poklopilo i dovelo do najcrnjeg mogućeg scenarija za tu zemlju.
Ne vjerujete, dakle, u nekakvu globalnu urotu, da se Siriju vanjskom voljom dovelo u ovakvo stanje?
– To je Assad htio predstaviti kao istinu, ali ona ne stoji. U početku se prikazivao žrtvom svjetske zavjere, a sad priča kako je on brana teroristima iz Al-Qai’de i čuvar mira. A zapravo čitavo vrijeme želi samo jednu stvar: ostati na vlasti pod bilo koju cijenu. Očito ne čita povijest i ništa nije naučio iz iskustava svojih prethodnika.
Kako se Assad razvio u takvog despota?
– Da bi se to shvatilo, treba zahvatiti dublje u povijest. Ja sam rođen u vrijeme kad je Sirija bila uzorna demokratska zemlja, kad je doista postojao parlament i kad su sve stranke sudjelovale u političkom životu. Za tadašnje standarde Bliskog Istoka Sirija je bila među prvima po međureligijskoj toleranciji: pedesetih je čak jedno vrijeme premijer bio kršćanin, Fares Khoury. To jako puno govori o tom narodu, jer kršćani, kojima i sam pripadam, uvjerljiva su manjina u Siriji.
Podjele i antagonizmi po vjerskoj liniji u današnjoj se Siriji namjerno potiču da se zamagle pravi problemi, narav većine naroda nije takva. Svi Sirijci danas jednako pate, bez obzira na pripadnosti.
Socijalistička Baath partija je 1963. preuzela vlast da bi nakon sedam godina otac sadašnjeg predsjednika Assada, tadašnji ministar obrane, napravio čistku i pozatvarao sve stranačke kolege, uključujući predsjednika, premijera i šefa generalštaba koji su kasnije istrunuli u zatvoru. Formirao je nacionalnu frontu koja je fingirala pluralizam, dok je sva vlast faktički bila u njegovim rukama i tajnim službama.
Sedamdesete su obilježile njegova represija i tortura. Sirijci su se morali opredijeliti: biti uz vlast ili šutjeti, a mnogi su emigrirali jer bi u protivnom završili u zatvoru. Osamdesetih su Muslimanska braća pokušala udar na starog Assada, ali se on s njima obračunao tako što je grad Hama, u kojem im je bilo uporište, gotovo sravnio sa zemljom, s više od 15 tisuća žrtava.
Vi ste se nakon studija u Zagrebu osamdesetih bili vratili u Siriju. Bio je to dosta hrabar potez?
– Čujte, meni je svaki odlazak u Siriju bio hrabar potez. Nikad nisam znao hoće li me zatvoriti: ne zato što sam opasan tip, nego zato što mislim svojom glavom i ne važem riječi dok govorim. Uvijek sam tamo odlazio s rizikom, jer se stari Assad obračunavao sa svima: bila je to prava policijska država u kojoj si mogao stradati jer si se slučajno našao u društvu s nekim tko je obilježen, ili samo zato što te netko prijavio da si nešto pogrešno rekao. Ako su te uzeli na zub, nije pomagalo čak ni članstvo u vladajućoj partiji. Takvo je stanje trajalo sve do 2000. godine, kad je mladi Assadov sin, predsjednik Bashar, došao na vlast.
Kako je prije toga izgledala Vaša televizijska karijera?
– Bio sam mlad, nadobudan, i mislio sam da me cijela Sirija čeka da dođem raditi. Realnost me, međutim, brzo prizemljila: godinu i pol dana sam čekao na posao, usprkos diplomi. Između ostalog, morao sam čekati i odobrenje obavještajne službe da sam podoban za rad na televiziji. Niti nakon zaposlenja nisam zadobio dublje povjerenje: režimu nije bilo bitno ni odakle si došao, ni što znaš raditi, jedini kriterij bila je poslušnost.
U svim sirijskim medijima u to vrijeme dominirao je strašan neukus u veličanju predsjednikova lika i djela, to mi je najviše smetalo. A sve je moglo poslužiti da vas eliminiraju ili drže po strani: tako sam četiri godine tamo primao plaću, a efektivno sam radio niti dva mjeseca. Brzo sam shvatio da tu nemam budućnosti. To je bio sistem kojim se upravljalo isključivo uz pomoć straha.
Što se promijenilo s dolaskom mladog Assada? Neko vrijeme su Sirijci prema njemu gajili varljivu nadu?
– Kad je mladi predsjednik 2000. godine obećao zaokret i kad je čak najavio skidanje očevih i svojih slika sa zidova, moram priznati da sam i ja bio pun nade u demokratizaciju Sirije. Iz današnje perspektive jasno je da je to bila obmana, no on je tada bio mlad, obrazovan, kulturan i nevojnički nastrojen. Ja sam se, ponesen, bio i osobno uključio u promoviranje Sirije u Hrvatskoj, nakon Predsjednikova poziva dijaspori da im se pomogne.
Sam sam napravio nekoliko zapaženih reportaža o Siriji, pomagao sam novinarima da odu u Siriju koja je bila dosta medijski zapostavljena, a pokušavao sam pomoći da se dvije zemlje povežu i na gospodarskom planu. Međutim, vrijeme je pokazalo da se ništa suštinski nije promijenilo u Siriji. Znali su da pravim razliku između vođe i domovine, a to taj režim ne prašta, pa su me zaobišli prilikom Assadova posjeta Hrvatskoj, što s obzirom na neispunjena obećanja o promjenama danas smatram priznanjem i komplimentom.
Je li Vas, onda, iznenadio današnji brutalni rasplet?
– Nije me iznenadio, premda nisam znao da će biti baš ovako krvavo. Bilo je šanse da se stvar razvije drukčije, ali je ona propuštena. Previranja su tamo počela kao nastavak arapskoga proljeća, ljudi su s ceste tražili tek slobodu i dostojanstvo. Vikali su “sirijski narod je jedan” i tražili ukidanje izvanrednog stanja koje je na snazi bilo od 1967. i u ime kojeg se upadalo u kuće i hapsilo bez dokaza.
Kako su demonstracije postajale sve masovnije, Assad se uplašio i povećao teror, umjesto da je ukinuo izvanredno stanje i obećao izbore u razumnom roku. Da je to napravio, danas bi bio mir. On je, međutim, jednu od najvećih vojnih sila na Bliskom istoku izveo na ulice i tu je njegova najveća odgovornost kao državnika i čovjeka. Pucao je na demonstrante i ubacivao svoje agente među narod koji je prosvjedovao kako bi poticao kaos i nesigurnost. Ta je situacija bila pravi raj za fundamentaliste i Al-Qa’idu.
Jesu li članovi Vaše obitelji još u Siriji?
– Većina moje obitelji izbjegla je iz svojih domova. Nitko nije uključen u sukobe, a u ratnoj zoni još mi je samo starija sestra. Zbog nje sam imao dvojbi trebam li se uopće upuštati u javne istupe ove vrste, ali jako osjećam i svoju moralnu obvezu da upozorim na neodrživost i težinu tamošnjih prilika.
Gajite li optimizam na dugi rok dok razmišljate o Siriji?
– Najpreča je potreba da oružje utihne, ali na tome se dovoljno ne radi. Na vijestima se stalno govori o kemijskom oružju, kao da sustavno razaranje i ubijanje koje traje 2 i pol godine, i koje je ostavilo više od 100 tisuća žrtava nije dovoljno da potakne svjetsku zajednicu da stavi ne samo kemijsko oružje pod kontrolu nego i samog Assada i njegove suradnike. Kolebanje oko vojne intervencije ohrabrilo je Assada na ponovno bombardiranje Damaska.
Dugoročno rješenje u Siriji nipošto ne vidim u okviru izbora između Assada i fundamentalista, nego u potpori demokratskog svijeta trećoj snazi, onoj koja se sada ne vidi od snaga režima i njima suprotstavljenih ekstremista. Tamo postoji i veliki broj slobodnomislećih intelektualaca koji žele demokratsku, višestranačku i moderno uređenu državu koja svim građanima jamči jednaka prava.
Činjenica je da su neke regionalne sile ograničile svoju pomoć na islamiste i fundamentaliste te nehotice zapravo pomažu Assadu, jer se onda i Zapadu, u strahu od islamističke oporbe, Assad često pričinja kao manje zlo. Demokratski svijet mora što prije dati podršku umjerenim opcijama u Siriji i aktivno pomoći njihovo ujedinjenje. Osim što svakodnevno proizvode veliku ljudsku nesreću, Assad i fundamentalistički ekstremisti jedni druge zapravo hrane i održavaju na životu. (Foto: Nenad Dugi/CROPIX D.K./slobodnadalmacija.hr)
