Na sjeveru Norveške, Švedske, Finske i Rusije živi narod osebujnih karakteristika. To su Laponci ili Sami, njih oko 70.000, raštrkanih na površini od oko čak milijun i sto tisuća četvornih kilometara! Taj autohtoni narod ima dugu povijest, bogatu narodnu baštinu i živi na specifičan način
Sami sami sebe smatraju “Indijancima sjevera”, a njihov je narod jedan od najstarijih naroda Europe. Kultura im se razvijala pod utjecajem činjenice da su se prvobitno bavili lovom i ribolovom, a kasnije, u 16. stoljeću, postaju nomadi i uzgajaju vlastita stada sobova.
Sami su se oduvijek naseljavali na velika područja i bavili su se pretežno lovom i ribolovom. Obitelji su imale veliko područje za lov oko svoje naseobine. Veze s drugim ljudima bile su rijetke iako su imali smisla za društveni način razmišljanja kada se radilo o podjeli područja za lov među obiteljima. Ta raštrkanost Sama vjerojatno je najveći razlog što ne postoji jedna Sami kultura i jedan jezik već više njih. Kulture su bile formirane kako pod utjecajem različite okoline i životnih uvjeta, tako i zbog utjecaja ostalih kultura. U Švedskoj i Norveškoj to je bila germanska kultura, u Finskoj finska, a na poluotoku Kola ruska i karelska kultura.
Na sjevernim prostranstvma ruskog poluotoka Kole te manjim dijelom na sjeveroistoku Finske i Norveške žive tri skupine. Na krajnjem sjeveroistoku Kole nalaze se terski Sami – to je malobrojna skupina koja izumire. Na Koli živi najviše kildinskih Samija koji su u nekoliko sela uspjeli sačuvati stara obilježja i jezik. Čak imaju i nekoliko škola u kojima se uči i specifični kildinski jezik. Imaj karakteritična narodna kola. Zapadnije od njih živi skupina skoltskih Samija. Njih je vrlo malo, ali im je očuvana narodna baština s ugroženim jezikom koji se uči u nekoliko škola.
Na sjeveru Finske, Švedske i Norveške još žive tri skupine. Najmalobrojniji su inarijski Sami koji održavaju živu narodnu tradiciju (glavno sjedište naselje Inari). Na samom sjeveru Norveške, uz fjordove, živi malobrojna skupina pomorskih Samija. Na njihovu teritoriju nalazi se i znameniti sjeverni morski rt Nordkapp, a gotovo su ih asimilirali Norvežani. U sjevernoj Finskoj i dijelom Norveškoj živi jedna od najpoznatijih laponskih skupina davvijski Sami. Sačuvana je narodna tradicija i jezik, postoje samijske škole, izdaju se knjige, časopisi i udžbenici, djeluju posebne radijske postaje i slično.
U sjevernoj i srednjoj Švedskoj i Norveškoj razlikujemo još najmanje četiri skupine. Na sjeveru Švedske, u kraju gromadnog gorja s velikim rudnim bogatstvima, žive lulejski Sami. Oni su razmjeno dobro sačuvali svoj jezik, dobri su obrtnici (posebno drvodjelci), imaju razrađen obrazovni sustav, nakladničku i informativnu djelatnost i druge kulturne djelatnosti. Pitejski Sami nastanjuju izduženi prostor oko Botničkog zaljeva na Baltičkom moru (i velike luke Luleå), pa sve do norveških obala prema južnim Lofotima na Sjevernom moru. To je i dalje polunomadski narod koji polako izumire. Prema srednjoj Švedskoj i Norveškoj živi manja skupina umejskih Samija koji su održali raznoliku narodnu tradiciju, ali im je jezik već posve ugrožen iako neke školske sate imaju na svom jeziku. Konačno, na granici Norveške i Švedske prema jugu živi skupina aarjelskih Samija koji imaju svoje škole na norveškoj strani, a u Švedskoj su gotovo asimilirani. Izdaju i svoje publikacije, uz sudjelovanje u obrazovnom sustavu na vlastitom jeziku.
O prošlosti Sama ne znamo mnogo. Arheolozi su zaključili da su se Sami u Skandinaviju doselili s prostora Urala na kraju ledenog doba, prateći krda divljih sobova koja su se povlačila na sjever, usporedno s povlačenjem leda. Još otad Sami prate sobove. Tisuće godina bavili su se samo lovom na te velike jelene, i to uz pomoć kopalja, toljaga i zamki. Promjena se zbila oko 400. godine p.n.e. kada se u sjevernoj Europi pogoršala klima, a to ih je navelo da se prihvate pripitomljavanja sobova. Naime, lovom više nisu mogli osigurati dovoljno hrane. Tako su od lovaca nastali pastiri. Svaka obiteljska skupina, zvana site, pripitomila je vlastito stado sobova s kojim je putovala u potrazi za ispašom, slijedeći promjene godišnjih doba. Godišnji kalendar Sama ravna se prema seobama sobova – tako godina ima čak osam umjesto četiri godišnja doba!
U proljeće, ljeto, jesen i zimu Sami žive manje-više na jednome mjestu. No, u međurazdobljima neprekidno su u pokretu. Prva godišnja seoba počinje početkom proljeća – u svibnju! Obićno se zajedno seli nekoliko obitelji i njihovih stada. Tako si mogu bolje pomagati na dugom putu jer svaka skupina prosječno vodi čak 1500 sobova! Kada stado zastane radi odmora, obitelji postavljaju šatore koji su načinjeni od gruboga navoštenog platna. Svaki posjetitelj i putnik može ući u šator bez poziva jer naći zaklon na Arktiku često je pitanje života i smrti.
Ni na jednome mjestu Sami ne borave dugo jer se ženkama sobova žuri. Njihov su cilj planine na sjeveru Laponije gdje se tele. Čim tamo stignu, otele se, a stado tada treba još bolje čuvati jer su polarnom vuku, glavnom neprijatelju sobova, telad najdraži plijen. Kada otopli, Sami sagrade drvene platforme, zvane luovo, na kojima ostavljaju tešku zimsku krznenu odjeću i dio putnih zaliha. Stvari mogu potpuno bezbrižno ostaviti jer je među Samima krađa gotovo nepoznat pojam. Kada telad ojača, krenu još dalje na sjever gdje imaju svoje kolibe u kojima provode ljeto. To su građevine od busenja i debela sloja mahovine koja se kao toplinski izolator slaže preko drvenih greda prepletenih brezovom korom.
Dolaskom ljeta dan postaje sve dulji sve dok ne počne trajati puna 24 sata. Dana bez noći u ljetnim mjesecima može biti i 60-ak. Sunce nikad ne zalazi već samo dotakne horizont i opet se u svom sjaju izdiže polako. Polarna noć ondje traje gotovo mjesec dana – od sredine prosinca do početka siječnja.
To ‘ponoćno sunce’ dobro dođe Samima jer je ljeto kratko, a oni imaju mnogo posla: beru jestive biljke te love i suše ribe. Ipak, većina poslova vezana je uz sobove jer od njih Sami žive. Od njih dobivaju većinu hrane, a za odjeću je najbitnija sobova koža. Od kože prave i jake i udobne čizme koje su vječno pokretnim Samima toliko važne da se pri susretima pozdravljaju i pitaju: ‘Kako vaše noge?’.
Arktičko je ljeto kratko i kada se počne približavati njegov kraj, sobovi postanu nemirni, a to je znak za povratak na jug. Stada se vraćaju istim putem kojim su i došla. Nakon dolaska u južne nizine Laponci sobove zatvaraju u korale gdje uz pomoć lasa razdvajaju obiteljska stada. Kada je odabir završen, Sami se sele u stalna zimska boravišta. Tada idu i u gradove, na tržnice, gdje prodaju sobove, rukotvorine te se opskrbljuju za zimske dane. Priređuju utrke sobovskih saonica, a zima je i doba za ženidbu, stoga se tada po cijeloj Laponiji razliježe zvuk zvona. Tako taj plemeniti nomadski narod, odan životu predaka, čeka da im novo godišnje doba donese poziv visokih planina. Kada mu se velika stada sobova ponovno odazovu, slijedit će ih i njihovi gospodari.
Izvor: Wikipedia/Nordicpoint
