Saša Jantolek: Nije li sve to zapravo djetinjstvo?

Kad pišem osvrte na likovna djela, gotovo nikada ne čitam ono što je kritičar ili likovni znalac o umjetniku i njegovom stvaranju napisao. Obično upoznam čovjeka, posjetim ga u njegovom prostoru, pogledam slike, poslušam ga i doživim njegov rad. I to je nekakav temelj za ono što ću pisati. Nisu mi potrebne tuđe riječi, stručni termini, naučene fraze i suvišna retorička „kićenja“ iz pera onih koji se trse da im u katalozima bude istaknuto ime. Barem ne u slučaju Saše Jantoleka, slikara i umjetnika po rođenju. Poštujem svako obrazovanje i stručnost akademika i profesora, no kad je o umjetnosti riječ, onda radije prihvaćam samoukog, talentiranog i prirodnog umjetnika. Onoga tko je iznjedrio svoj stil i nametnuo se na nemilosrdnom tržištu svega i svačega. Najveće priznanje slikaru je kada prepoznamo njegovo djelo po osebujnosti umjetničkog izražavanja svojstveno samo njemu. Kada kažemo: ovo je Saša Jantolek!

Tko je Saša Jantolek u mojim očima? To je bivši poštar (Bukowski je radio u pošti prije nego je postao slavan) koji je sa ilustracije i stripa dospio na slikarsko platno i tu nas oduševljava već nekoliko godina. Glupo je reći da ove slike podsjećaju na ovoga ili onoga slikara, još je glupije pomisliti da je Sašu netko učio slikati, a najbesmislenije je zaključiti da ova djela slika netko drugi. U ovim se okvirima ogleda Saša Jantolek, vlasnik i voditelj galerije u Kastvu, umjetnik primorskih motiva, mediteranskih snova, mornara i mora, brodova i otoka, oblaka i ljudi koji „iskaču“ i slika tražeći nastavak u našem realnom svijetu. Ti likovi, koji su djelomično u slici, odnosno jednim dijelom izvan nje, zapravo su Sašina umjetnička potraga i možebitna realizacija u stvarnome svijetu. Sve to leži na podlozi mora, habitusa primorskog čovjeka kojemu je more kolijevka, a otok izolacija kojeg prati pogled nostalgičnog mornara što vapi za starim vremenima dugih plovidbi i rijetkih povrataka. Tu je i sat čije su kazaljke zaustavljene u vremenu koje umjetnik vjerojatno smatra najljepšim trenucima njegova života. Nije li sve to zapravo djetinjstvo?

Zaključimo ovo kvalitetom. Slike odišu radom, trudom, prredanošću, silinom stvaranja, upornošću, kontinuitetom… One su teški namazi majstorske ruke, čvrste drvene instalacije namjenjene trajanju, priče s mora otisnute na papir, platno, drvo, energični špricevi akvarela po zavjesi plavog neba Kvarnera.

Saša je optimist, on je dječak s brkovima i bradom, u čizmama sanjara koji tumara Istrom i Kvarnerom sakupljajući predmete, riječi, doživljaje, boje, vjetar, kišu, energiju sunca i pejzaže Mediterana u kalup svoga Kastva kojemu je prepustio dušu i dao svoje hrapave slikarske ruke koje nastavljaju stvarati snove…

Akademija-Art.hr
11.06.2011.