Saša Jantolek: DŽEKIJEVE PRIČE

 
Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja:
od 02.03.2013. (u 19.00 sati)

Neke od priča interpretirati će akademski glumac Zoran Josić

Izložbu će u prisustvu autora predstaviti Eugen Borkovsky
Pogledajte galeriju radova!
Predgovor katalogu:
LEGIJA ZNANACA
…“Ja ne vidim da se ima mnogo od toga što je netko najviši oblik života“… Ogden Nash
Saša Jantolek predstavlja kolekciju neobičnih bića kojima je naselio prostor galerije. Ponuđen je bogat znakovni repertoar izveden raznolikim tehnološkim postupcima. Pregledavajući radove javljaju se mnoge asocijacije kojima može poteći interpretacija. Prisjećam se humornih stihova američkog pjesnika Ogden Nasha: „Čak u Tibet Živi lama, Nema tata, Nema mama…“. Kao i u tim pjesmama, lakoća prispodobljavanja zrači iz radova kojima smo okruženi. Pomalo neuglađeni likovi izvrgnuti su karikiranju na izuzetno šarmantan način. Na prenesen način predstavljen je raspon odnosa prema civilizacijskim i socijalnim aspektima života. Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer nosi sve karakteristike osmišljene cjeline. Pored likovnih radova tu je literarni i scenski dio. Imenujući ciklus „Džekijeve priče“ Jantolek krivnju za sve prebacuje na kućnog ljubimca.
Autor oblikovanju a kasnije predstavljanju prilazi kao kolekcioniranju. Stvoren je niz mikrosvjetova koji su, svaki za sebe, logično uvjerljivi. Sve likove autor postavlja u svojevrsni ekran, okvir. Taj izdvojeni ali nezatvoren prostor nastavlja, obrazlaže, podupire karakteristike lika. Prelazak iz dvije dimenzije u prostor autoru ne predstavlja problem. On bez suzdržavanja, na zadnjem planu rada, crtežom donosi oblike koji nadopunjuju trodimenzionalni asortiman. Prostori svih likova uklopljeni su u prostor bijele kocke. Bjelina galerijskog mira postaje trodimenzionalna skulptura u negativu. Izložbeni se prostor proširio u dom svih ovih bića u kojem smo mi, promatrači zapravo gosti. No, likovi pozivaju na uviđaj.
Kriza vrijednosti i sumnja u pravila, što karakterizira suvremenost, reflektiraju se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana artističkog predmeta. Autor odlučuje što će biti tema ili umjetnički materijal likovnog projekta. Poput Cornellovog kanarinca, nastalog sredinom prošlog stoljeća, Jantolek svoje čovjekolike figure zatvara u kutije. Ali, ne ograničava ih staklom. On likovima dodaje lokaciju provizorno ih ograđujući od ostatka svijeta. Kao da želi sačuvati njihovu privatnost i trenutak u kojem ih bilježi. Odnos mogućeg i bajkovitog umjetnik prelazi s lakoćom. On je čas u realnosti, čas u žaru maštarija. Veza između dojma simpatičnih ali pomalo zloćudnih figura i izgovorenog vapaja individualizacije očita je. Suživljavanje nagoni umjetnika da izabere sredstva i materijal kojim izgovara zamišljeno. Sceničnost uz bogatstvo detalja doprinosi dramaturgiji.
Jantolek je maštovit, radoznao i iskren. Njegova potreba za oblikovanjem naslanja se na eksperiment, nedosljednost, propitivanje smisla i oblika. Iako su likovi stilski i tehnički slično građeni, umjetnik uspijeva svakome iznjedriti šarmantnu osobnost i socijalnu karakterističnost. Autor polazi od interpretacije ideje oblika. Narativna figurativnost, spontani pristup oblikovanju i kolor karakteristike su ovih radova. Ponegdje nalazimo crtež ili urez: trodimenzionalnom obliku je dopuštena linija koja definira detalj i koja tako postaje bitni nosilac izražajnosti. Začudnost interpoliranih elemenata ujednačena je dojmom cijelog rada. Svi akteri opskrbljeni su atribucijama koje označavaju karakter. Kompozicije većine radova funkcionalne su i uvijek naglašavaju sadržaj. Jantolek uvijek oblikuje događaj, sekvencu u punini trenutka. Sve je u funkciji narativnosti radova. Ovo su kratke priče. Kao u stripu ili na freski.
  
gradi. Pripovijedajući o svojim likovima otkriva i svoj stav. Blizak je pučkom, osjetljiv za nepravdu i neshvaćanje okoline, prijemčiv za drugačijost i sjetu. Propitivanja o tome predaje svojim likovima. Autor zapravo na glas, vizualno komentira okolinu. On prezire građanske datosti. Sarkastični otklon govori o socijalnim reminiscencijama. Primjenjujući likovni postupak uz kist koristi igru a uz boju koristi nađene predmete. Proces postaje igra a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Igra može biti namjerna, spontana, neophodna ali uvijek svjedoči mijenu. Ona nam često otvara nove vizure i tjera ka hrabrosti poput one koje smo imali u djetinjstvu. Igra nas obuzima kako bismo poznato prepoznali u novom svjetlu. Spontanost igre u direktnoj je ovisnosti o stanju duha.     Ove kompozicije igraju se relativiziranjem realnog. Jantolek ne želi prikazati stvarnost oponašanjem, već djeluje u registrima doživljaja. Imenujući radove određujućim naslovima nudi gabarite doživljaja. To i nije loše budući da naslovi ne oduzimaju dojmljivost. Vedro oblikovanje, sklapanje, docrtavanje, bojanje, radost igre u dosluhu je s opažajem nesavršene okoline.
Likove koje uobličava autor prikazuje nezgrapnima. To čini eksploatirajući mogućnosti materije i u dosluhu s njome postiže identifikacijski odnos. Materija pamti osjećaje, dojmove i postupke izvedbe rada. Umjetnik ne poštuje dosljednost već kombinira oblikovanje, crtež ili oslikavanje kako mu to nalaže trenutak izgovora misli. Motivi su zaustavljeni u nekom znakovitom pokretu. Možda karikaturalno ali nikada zlobno, isplivale su osobine koje i sami imamo. To se odnosi i na fizičke i na karakterne oznake kako doživljavamo ljude i kako smo sami doživljeni. Vedar dojam koji izazivaju ovi radovi miješa se sa značenjskom porukom. Kao da se materijalizirao nemirni svijet mitova, snova.
Jantolek održava ravnotežu između sadržaja i spontanosti izvedbe. Ove su scene oslobođene herojskih, idealnih, aristokratskih ili spomeničkih konotacija. Socijalna i memorijska promišljanja ovdje su podignuta na razinu znaka. Univerzalnost je postignuta iskrenom neambicioznošću. Alter postmodernizam preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati. O načinu, materijalu i sredstvima odlučuje idejni tvorac koji više nije Bog već umjetnik, jedan od nas. Bog izvan nas ne postoji. Sumnja, dovođenje na upit, postaje način percepcije okoline. Uz edukaciju i percepciju stalnog tijeka i mijene svega oko nas i u nama, odustajemo od poslušnosti uobičajenim pravilima. Tako postajemo istovremeno buntovnici i kreatori. Ovaj niz radova govori o tome.
Ali, za sve je kriv pas Džeki!
Eugen Borkovsky

Saša Jantolek rođen je 24. siječnja 1968. godine u Rijeci . Samostalnim umjetničkim radom započinje 1990. godine. Izlagao na mnogobrojnim kolektivnim i samostalnim izložbama u domovini i inozemstvu. Nagrađivan nekoliko puta. Član je HDLU Rijeka , HDLU Istre i ULUPUH-a.