Filmom ‘Fine mrtve djevojke’ redatelj Dalibor Matanić prije deset godina porvrdio je status dečka ‘koji obećava’- Sada je priču o lezbijskom paru adaptirao u predstavu, čija se premijera s nestrpljenjem očekuje 11. siječnja u Gavelli
Fine mrtve djevojke" jedan je od onih filmova koji su prije deset godina bili hrabar ugriz u građansko tkivo tada optimistične Hrvatske. Priču o lezbijskom paru Dalibor Matanić snimio je prema scenariju koji je napisao s Matom Matišićem, i time potvrdio status "dečka koji obećava’" zaslužen dugometražnim prvijencem "Blagajnica hoće ići na more". "Djevojke" su slijedili "Sto minuta slave", "Volim te", "Kino Lika", "Majka asfalta" i "Ćaća", ali i kazališni zov kojem filmski redatelj nije mogao odoljeti.
Nakon debitiranja u riječkom HNK s predstavom "Sjajno mjesto za nesreću", Matanić je ponovno u teatru – u Dramskom kazalištu Gavella za 11. siječnja priprema "Fine mrtve djevojke". Umjesto Olge Pakalović, Nine Violić, Krešimira Mikića, Inge Appelt i Ivice Vidovića, iste ali ipak deset godina starije likove sada igraju Ivana Roščić, Nataša Janjić, Živko Anočić, Biserka Ipša, Darko Milas, Franjo Dijak, Filip Šovagović i drugi. Ni priča ne prati film doslovno, jer su se Matanić i Matišić zaigrali, ponovno s nakanom da "Fine mrtve djevojke" budu i nešto više od nesretne priče dviju lezbijki.
Koliko i što se promijenilo u onim aspektima društva u koji su dotaknule filmske ‘Djevojke’?
Deset godina nakon izlaska filma čovjek očekuje da će se stvari ipak unaprijediti, ali unaprijeđuju se samo verbalno i politikanski. I danas smo u društvu gdje se svaka reakcija zarpavo zasniva na sitnim političkim poenima i trenutnim inspiracijama kakvog humora. Barem je u Zagrebu donekle tako, već u splitu je to slučaj u manjoj mjeri – za taj grad, nažalost, sve je manje nade. mnogo je više manifestacija oko tog problema, nazovimo ga homofobijom, nego što ima konkretnih i učinkovitijih radnji. Glavni je problem duboko u ljude ugrađena netolerancija, i to ne samo prema seksulanim manjinama ili alternativnim oblicima seksualnosti nego prema svemu i svima.
Koliko je to utjecalo na razliku između filma i predstave?
Ako je film bio crn, predstava je siva i u njoj nitko nije siguran niti zaštićen. Krenuli smo od nekih idealističkih opaski koje su ljudi homoseksualnog opredjeljenja imali nakon filma, na primjer: zašto ne završava vjenčanjem, zašto nema hepienda…? Prije deset godina odgovarao sam na to jednostavnom činjenicom da nismo u takvoj zemlji i u takvom društvu gdje bi sretan kraj tkave priče bio moguć. No, Mate Matišić dobro ukazuje da se naslov odnosi na sve žene u predstavi, a ne samo na ove dvije glavne lezbijke, jer iza svih ženskihlikova stoji uništena obitelj ili propali brak. Dakle, proširili smo priču izvan homoseksualne zajednice i odnosa okoline prema njoj i bavili smo se pojmom mržnje u društvu uopće i problemom obitelji koja u ovakvom formatu nepovratno odlazi u prošlost.
Ne vjerujete u obitelj?
Sigurno ne vjerujem u tradicionalni model obitelji, pokazao sam to u filmu ”Majka asfalta”. Smatram da to takozvano katoličko načelo svete obitelji kao jedinke društva u današnje vrijeme ne funkcionira. Nisam kvalificiran niti se prema tome određujem u smislu da bih se mogao odlučiti je li to dobro ili loše, ali tvrdim da danas tako stoje stvari s obzirom na to da je individualizam gadno stupio na scenu.
S obzirom na sve što se događa oko školskog programa i uvođenja seksualnosti u njih, čini se da ste poprilično aktualni…
Nismo krenuli iz aktualnosti, tako je ispalo, i to me čak sada malo i smeta. Aktualnost me smeta jer je sad postala moda napadati Crkvu, a ja se staromodnostima i pogreškama u koracima u regiji kao najstarijem obliku političkog organiziranja već poprilično dugo bavim, U današnjem vremenu Crkva jednoastavno više nije ta koja ima moć da ljudima pomogne.
Homoseksualna tema iz filma pala je u drugi plan. Je li zato što je gej tematika ionako postala srednjostrujaška?
Ako su te dvije lezbijke postavljene kao nevin čimbenik u tadašnje doba, na koje je nasrtala okolina, sad počinjemo propitivati cijelo društvo, i okolinu i njih same. Zato kažem da nitko nije zaštićen niti siguran. I one su na cesti, jer su i njihovi stavovoi, motivi, kodovi ponašanja stavljeni u ravnopravan odnos prema svima ostalima, najprije stanarima kuće u koje su se uselile, ali i s cijelim društvom.
Je li predstava ispričana retrospektivno, kao i film?
Da, ali s bitno nadograđenim likovima. Likovi koji su za film bili dovoljni, sad su u kazalištu produbljeni, dobili su neke različite linije radnje i dubinu. Tijekom deset godina, koliko nas dijeli od likova iz filma, problemi su se dublje zataškali, a frustracije narasle, pa sad kad provale, provale mnogo snažnije.
Znači li to da je predstava krvavija od filma?
Ne bih rekao krvavija, ali gorča. Taj okus ostavljaju ljudi koji su danas još usamljeniji, još tužniji i još gori ljudi. Mate Matišić je pokušao sve to nadopisati da izgleda zabavno, ali na kraju mislim da ostaje bolan osjećaj.
Koliko je različit prijevod književnosti u kazalište u odnosu na film i kazalište?
Predstava u Rijeci, prema Karakaševu romanu, pomogla mi je jer je bila temeljac za teatarski rad. Ovdje sam, pak, na domaćem terenu, i medij pritom gotovo uopće nije bitan. Prijevod, ili jezik s kojim sad operiram, do kraja je moj jezik, pa u njemu mogu napraviti i korak dalje. Vidjet ćemo…
Kako su glumci iz Gavelle reagirali na tvoj redateljski postupak?
Svi glumci koji su unutra u dva i pol mjeseca proba shvatili su da smo Mate i ja modificirali tekst prema njima, kako bismo likove približili ljudima, ljudima koji su slučajno i glumci, dakle izvođači. To nije komad o dvije cure, nego o svim likovima, svi su stalno prisutni na pozornici i, filmski rečeno, svi su u prvom planu. To je predstava o društvu, a ne o dvije lezbijke. Sve je to uvelike i Matišićeva zasluga, on se pobrinuo oko toga.
No, s druge strane predstava nije spektakularna nego gotovo komorna?
Ogoljena je! Likovi su dio aktivne scenografije, ljudi ovdje kao da su zidovi, ali živi zidovi koji govore. Neka to ostane metafora s pravim značenjem s kojom će se gledatelji suočiti kad dođu u kazalište. Naime, i publika je tu jedan od likova!
Kakve reakcije očekuješ? Strahuješ li od usporedbe filma i predstave?
Nisam baš nenavikao na reakcije! Privatne ili javne. Ali čini mi se da bi predstavu mogla voljeti mlađa publika, jer kako sam rekao, lik u predstavi, pa bi bilo dobro da se netko prepozna, a netko i promijeni.
Izvor: 21stoljece.hr
