Roman naše generacije “Zebnja”

zebnja 3

zebnja 3

Ivan Michel Antolović upravo je objavo i predstavio svoj prvi roman Zebnja.Predstavljanje je održano u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu

Zaista je bilo ugodno svjedočiti predstavljanju u dupko ispunjenoj knjižnici uvjerljivo je roman predstavila Darija Žilić i nadahnuti autor – koji se pritom pokazao zanimljivim eto i književnikom. Roman je napisan s primjetnom darovitošću autora kao vještog znalca pisanja. Evo djelić od onog što je Darija Žilić kazala na predstavljanju: “Interesiralo me kako piše i kako čita ta novija generacija.Ovdje se vidi retroaktivna svijest. Postoji ta jedna ironija, autor kreće iz pozicije onoga koji zna i koji može sa suverenošću govoriti o svim tim likovima, a koji s jedne strane predstavljaju i arhetipove. Htio je tematizirati duhovnost, materijalizam, emocijonalnost i intelektualnost. Najviše mi se svidio zadnji dio; afirmacija Ivana, priče idealističke, pomalo onako kao Dostojevski u razmišljanju.”

Prožet je osjećajnošću i duhovnošću i karakteristikama koje krase i raspznaju talentiranog mladca autora Antolovića u kojem se vidi da je znanost autorova druga velika ljubav. Roman govori o četiri osobe koje u sadržaju sebe iskazuju primjetnom pokazljivošću kao likovi predstavljeni s određenim karakternim osobinama, kako tjelesnim i intelektnim, tako emocijskim i duhovnim. Ali i materijalnim – koji najviše iskazuje želju za novcem, uspjehom a kod žena i tjelesninm izgledom (estetikom), a intelektna htjenja za svepovezanim znanjem i inteligencijom. Emocijski dio predstavlja nadopunu intelektu putem intuicije i sociološko shvaćanje ljudskih bića. Duhovni aspekt opisuje svijet skriven od naših čula, povezan s Bogom i mistikom. Prožeti osjećajem zebnje, likovi se kroz radnju romana razvijaju do cilja koji obuhvaća sve četiri osobine. Taj je cilj predstavljen duhovnom osobinom: lik Ivan. Ipak u ključnim trenucima razvoja kad osobe moraju odlučiti hoće li i dalje koračati prema gore ili se strovaliti u dolinu, pojavljuje se Ethon Morayas; lik koji je već na vrhu planine. Ipak u romanu svi su očarani Ethonom, pa i ostali likovi u doživljavaju svoje svjetove na nov izazovan i intenzivan način.

Luke predstavlja tjelesni dio i priča započinje njegovim prvim danom u srednjoj školi, jer se nada da će mu se maštanja početi ostvarivati. „Hodao je. Uspravan i prepotentan. Naš Luke. Prsa su mu bila isturena od stalne želje za opisom kicoša; oni su uvijek imali velika i ispupčena prsa. Onaj kut između trbuha i prsa. Na sebi je imao kožnu jaknu, a ispod nje je na leđima izvirila kapuljača. To se često viđalo kod takve vrste dečki. Najčešće su hodali zabacujući koljena prema van, a naš je Luke imao i okserice. To mu se čak i sviđalo. Mislio je: ‘Kako ću im svima pokazati! Ovdje me nitko ne poznaje i mogu krenuti ispočetka.’ Išao je niz Šloserove. Mlada žena se osvrnula za njim. Samozadovoljno se osmjehnuo: ‘Tu će mi biti lakše! Osvojit ću ih tone.’ Dvije srednjoškolke, s torbama na leđima i potpuno obične, zahihotale su se kad su ga vidjele. ‘Da, da, samo vi maštajte o meni.’ Luke je odrastao uz filmove o velikim zavodnicima. Sanjao je o tome da bude visoki Tom Cruise iz Top Guna. Da, on je htio biti taj momak na motoru, kose zabačene unatrag od vjetra, u kožnoj jakni. A ni naočale nisu bile na odmet. Kako mu se sviđala ta slika! Osjećaj velike karizme koja obavija takve likove, pomalo tugaljive i usamljene junake. Usputno, uvijek bi mu se vrtjele melodije iz filmova; bili su to hitovi poput Take my breath away. Ni sam nije bio svjestan kad se razvila ta ljubav.

zebnja 2

Prvi dan škole. Novopečeni high school boy. Nije li to najbolje razdoblje života? Spustio se niz Šloserove i nastavio Starom Vlaškom. Htio je ići pješke i osjetiti sunce na svom licu. To prženje nove slave koja se sprema za njega. Život koji je oduvijek sanjao. Nastavio je do Trga bana Jelačića. I prije je ovuda prolazio. Sjetio se, prvi put je to bilo s osnovnom školom. Tad mu je sve bilo sivo, sad se sve činilo zlatno. Na nebu pokoji oblak bacao je sjenu na Manduševac. Sve je bilo energično, vrvjelo je ljudima. Svi su nekamo žurili, nitko nikoga ne gleda u oči. Svi kao da su smušeni. Na tren mu zasmeta. Odvrati si pozornost: ‘Najvažnije je da ja gledam prema gore. Oni mi ni ne trebaju.’ Pokušao se koncentrirati na energiju ulice i toplinu sunca. Okusi slast u svojim ustima.

Luke je bio mladić iz Požege i tamo je bio bogataš. U Zagrebu bi se reklo da je srednja klasa. Kako je i pred roditeljima pokazivao ambicioznost, oni su odlučili kupiti mu stan na Šalati. Razmišljali su zdravo seljački, baš kako i spada: ‘Nekretninama cijena ne pada.’ Bio je ponosan na to, već je saznao da Šalata nije loš kvart. Kako bi uopće i mogla biti? Tako je blizu centra. ‘Ipak je lakše ući u visoko društvo ako imaš ok prebivalište’, mislio je. Nasmijao se kad je shvatio kako je to dobro sročio. Otac mu je bio diplomirani ekonomist i u mladosti je igrao nogomet, a majka nikad uspio seoski model. U Požegi, oni su bili savršen par. Već vidite i zašto: ljepota i izvrsnost naše hrvatske javnosti. Vjerojatno ljudi uopće nisu loši, a mi tako. To je zbog javnog mnijenja, kako bi se reklo.

I mali Luke nosio je u sebi slične osobine. Udubimo se u osjećaj televizijskog uspjeha i znat ćemo čemu je težio. U Požegi mu je to ponekad smetalo. Ovdje u Zagrebu dao si je oduška da to ostvari. Išao je Ilicom i gledao u izloge: Nike, Adidas, Levi’s, Gerry Weber, Di Caprio. Dojam se popravio – ovdje je sve izgledalo glamuroznije. Postade mu toplije oko srca. Onda poče pogledom tražiti zgodne ljude. Tipovi su mu bili zanimljivi zbog imitacije, a žene zbog samoostvarenja. Uglavnom je mislio: ‘Uh, kako je ružna’ ili ‘Tako si dobra!’ Na kraju je naizmjence promatrao ljude i izloge. Krvna slika se poboljšala.

Noseći u sebi sjaj ekonomista, estetiku športaša i uspjeh kod žena, nije li u Zagrebu možda ipak ušao u preveliku gužvu? Nije li i Zagreb sve opisano? Što je uopće Zagreb?

Luke to nije znao. Došlo je do ispunjenja uvjeta rezonancije, a on na mjesto koje je bilo pogodno da se spomenute osobine razbuktaju i počnu titrati moćno. Amplituda raste u beskonačnost, a karakteristike ličnosti jasne i pretjerane. Uh, ne zna koliko njih titra slično kao on? Svejedno, sebi je bio poseban. Kako i ne bi? Evo priče iz Požege:”

U nizu godina svoja maštanja povezana sa ženama i ostvari, ali shvati da takav način nije održiv. Cijelo to razdoblje on traži „nešto što će uvijek biti tu i zbog čega će moći biti sretan”. Na kraju, stari način odumire i pojavi se nov, koji je cijelo vrijeme bio u njemu i čekao procvat.

Sada više nisu bili brucoši. Mogli su gledati neka druga uplašena lica kao zamjenu za svoja, savršena zrcaljenja. Luke se djelomično oporavio na Rabu. Njegova raspoloženja i dalje su bila vrlo promjenjiva. U mislima i duši shvatio je kako će odustati od faksa. Na njegovo iznenađenje, ta ga je misao usrećivala. Ostajale su mu mogućnosti privatnih fakulteta, rad putem očeve veze ili čak kojekakvi zanati. Žene su mu se i dalje gadile, a pri svakom ljetnom povraćanju kao da je izbacio po jednu iz sjećanja.

zebnja 1

Kad je stigla sredina desetog mjeseca, roditeljima je priopćio svoju odluku. Otac je bio potpuno bijesan, a majka se tješila mogućnostima privatnih fakulteta. U višku slobodnog vremena ponovo je počeo crtati. Pri svakom nadolasku lošeg i nestabilnog stanja pribjegao bi svom omiljenom hobiju. On ga je potpuno smirivao. Počeo je maštati o slikarstvu; raznim tehnikama koje bi mogao primjenjivati. Njegov stan sve više je sličio na boemsku rupu češkog slikara. Ispočetka je s umjetnošću bježao od svoje lelujave iluzije. Na kraju joj je odlazio kako bi ga nahranila i kako bi se ostvario u djelovanju. Od neprihvaćenog dječačića pa dječaka koji je prkosio svijetu svojim mainstream željama i ostvarenjima do mladića koji je svoju utjehu našao u umjetnosti.

Sjedio je u svojoj sobi u stanu na Šalati, a iz dnevnog boravka dopirao je smrad uljanih boja. Za njega je to sad već postao miris. Ustane i ode do zrcala. Zastane i osvrne se na krevet iza sebe. Žene. ‘Koliko njih je posjetilo ovo mjesto, a sada sam sâm.’ Obuzme ga bijes i tuga:

Divim se zagrebačkim i riječkim zavodnicima,

Kad znam da hvatali su žene na visokoj nozi.

Pričam o njima, a ne kužim, koliko sam jadan.

Moja glavna težnja je curica za koju u gradu pričaju da ima najbolje sise.

Na kraju, takve nikad ne dostignem.

Uhvati ih neki ljepuškasti kepec kojem sam se prije divio.

Njegove glavne osobine redom su; upornost kod žena ili brod sa zalihom.

Ne da mi se.

Ja želim biti cool, živim iz dana u dan.

Malo se slickam pa sudarim u zid,

Al tamo gdje svi me vide.

Ne da mi se,

Kad idemo van, ne znam ni zašto idem.

Kažu: idemo se zabavit’, a ja jedino sanjam da uvalim jezik nekoj zgodnoj curki.

Prepoznat ćeš me, nikad ne plešem, ali zato votka i Marlboro uvijek su u ruci.

Alkoholičari u dvadeset petoj, luzeri u devetnaestoj, ljepotice u sedamnaestoj i gangsteri u dvadesetoj. To je moje društvo.

U školi bio sam prosječan, ali naginjo sam lošem jer to je bilo cool.

Prodavao sam spiku, a drugi mislili su da sam cool.

U biti, tako sam jadan.

Najviši cilj bio mi je provozat se Ilicom, preko puta kupit sladoled i uletiti u Crnu sobu Saloon.

Sad, da nisam već bio na Ekonomiji vanredno, to bi bio moj cilj. Što misliš, gdje sam sad?

Živim za ljeto; Zrće je moja destinacija, al’ eto, Hvar nikako da dosanjam.

Ionako, moja filozofija je jednostavna; prva zgodna – na nju pristajem.

Jebiga, nikad mi roditelji nisu spomenuli dušu.

Na kraju, ja se bavim nečim. Bez detalja o tome.

Možda sam došao i do koke.

A možda sam našao neku bogatu i napravio joj dijete.

Jebiga, to je moj život.

Za par godina već vidim, postao sam Kukac, i to onaj Kafkin. Kuća – Poso moj je slogan. Ja sam dobio škembu i obješene sise, a ona još i salastu guzu. Al kažeš, živim za decu. Nemojte molim vas. Jebiga, mi smo mainstream.

I kad prođe dinastija, jedino što mogu, dić’ glavu koliko ide, jer voljeti ih ipak ne mogu.

Pogleda se u zrcalo, riječi koje su izlazile kao da su bili crni oblaci skrivajući njegove bijele zube. Kao da je zaista vidio to crnilo. Krive slike i želje. Pogledom je krenuo prema nosu pa do očiju. Opet tamno, nosio je podočnjake melankoličnog junaka. Samog i izgubljenog. Kult ličnosti iz romantike zaživio je u njemu. Vrati se na nos… i osjeti miris uljanih boja. Crnilo iz usta nestade. Pogleda i oči, sjale su drugačije. To više nije bio on. Zebnja i tiha sreća, prepozna lik Ethona u crtama svoga lica:

‘Kist i olovka; to je ono što nikad neću izgubiti!’

Pustili smo ga u struju svijeta i poželjeli da i dalje živi u našem sjećanju mišića i iskustvu sa ženama.
U svom licu je prepoznao Ethona; naš savršeni unutarnji glas, u romanu opisan kao stvarni lik.

Ostali se likovi slijedno uključuju u zajedničku radnju, da bi na kraju Ivan postao glavni lik. Svi su likovi (izim Nikše koji predstavlja intelektni), obilježeni jednim karakterističnim ženskim likom preko ljubavne veze.

Ivan predstavlja duhovni dio.

„Poneki bi Ivana okarakterizirali kao čudnog, imajući ‘na prvu’, vjerojatno, pravo. Svatko je na svoj način čudan, a na nama ostaje hoće li nam se određena specifičnost svidjeti. Volio je promatrati procese oko sebe dublje nego uobičajeno i pitati se što se krije ‘iza’ stvari. Nije li sve kazališna predstava, a mi samo glumci koji se trebaju prilagoditi Bogu? Ivan je dolazio iz stare i velike zagrebačke obitelji s Cmroka. Imao je dvije sestre i dva brata. Među njima najstariji, često bi bio najodgovorniji i najmudriji. Gotovo svi njegovi preci bili su istaknuti ljudi; mislioci, profesori, liječnici, književnici i pokoji političar. Gledajući svoje roditelje, naslijedio je ideal velike ljubavi. Sanjao je o inspirativnoj ljubavi prema jednoj, za njega određenoj, prekrasnoj ženi. Posjedovao je neko aristokratsko držanje, imao je sanjarski pogled i mnogi bi u njegovu društvu osjećali ‘gušt’. Bio je dobra osoba s velikim idealima. Njegova bliža okolina prepoznavala bi njegovu nadarenost i često ga poticala. Tako je u svojoj ranoj mladosti često osjećao odgovornost da ne iznevjeri svoju okolinu, da iskoristi svoje sadašnje stanje za katapultirani razvoj. Ivanu ništa nije nedostajalo – bio je bogat, imao je super obitelj i dobro zdravlje. Dođe prirodno da se pozabaviš suptilnijim stvarima.

Premda su sve te osobine pozitivne, psiholozi možda vide prijetnje za osobe s takvim osobinama. Teško je podnosio neumjerenu kritiku iz izvora mržnje, nije se lako navikavao da se prema njemu ne odnose kao prema princu, teško bi nalazio prijatelje s jednakim idealima. Bio je pomalo asocijalan, tip koji si gubi na važnosti kad previše govori i često sam sebi dovoljan. Već je u ranoj mladosti naišao na rečenicu: ‘Umro sam moćan i usamljen!’ i kao da je znao da se tiče i njega. U osnovnoj školi nije volio čitati lektiru. Dijalekti su mu bili izrazito odbojni. Posjedovali su knjižnicu u svojoj velikoj otmjenoj kući i Ivan je već kao dječak s dvanaest godina školske knjige mijenjao s knjigama o antičkoj povijesti, metafizici i mistici. Taj ga je svijet, pomalo nasljedno, jako zanimao. Svijet bez kraja, kao igra vječite djece. Kao mali pitao se što bi bilo da ništa ne postoji. Ta ga je misao uznemiravala. Ponekad bi imao vizije koje su doduše s godinama sve više splašnjavale. Najdraža među njima: vizija svemoćnog konjanika – kao da je imao posebnu poruku za njega.”

Kakav ti je Ivan?, upita Emilija. Bira je nakratko šutio.

Čudan na prvu… ugodan na drugu… dubok. Kao… kao da tip ima nešto veliko iza sebe. Neko pokriće zbog kojeg si može dopustiti da bude čudan. Nekako, na drag način, bahat. Da nisam rekao dubok, vjerojatno bi mislio da je neki tatin sin.’ Osjećao je da se dobro osvrnuo. Činilo se da se Emilija slagala.

Je… nekako kad kažeš, vidim te neke stvari. Meni je drag i tih, a nije kao dijete. Možda bih ga tako opisala. Šutke su se vozili dalje. Misli su bile takve da ih nije bilo potrebno dijeliti.”

Ivanov susret s Ethonom:

„U ljetnom semestru upisao je izborni predmet – filozofiju moderne znanosti. U njega je polagao velike nade i bio je vrlo uzbuđen kada je ulazio u veliku dvoranu. Zrak je bio svjež, prostorija tamna. Profesor je čudno promatrao svakoga tko bi ušao, a i ostale kolege djelovale su uzbuđeno. Čini se da je bio takav dan zebnje. Svi su se smjestili tek u produženoj akademskoj četvrti. Ivan je došao pomalo nabrušen, kritički i nadmoćno nastrojen.

‘Mnogi od vas možda su upisali ovaj predmet jer ih zanima tehnologija. Vas ću morati razočarati jer ćemo se ovdje baviti poveznicama između nove znanosti, koja se ostvaruje u tehnologiji, i antičke znanosti – filozofije. Naposljetku će svatko od vas, nadam se, dvije točke u razdobljima moći sjediniti u jedno.’ Ivan nakratko frkne. Bio je nezadovoljan jer mu se opet činilo da će morati učiti napamet i povezivati nebitne stvari. ‘Albert Einstein svima je vjerojatno poznat kao jedan od najvećih znanstvenih genija. Možemo se pitati zašto, a na to postoji bezbroj odgovora. Ja vas želim usmjeriti na jedno: tvrdnju da je svoje tri glavne postavke izvukao iz antičke filozofije, oblikujući ih u nov jezik znanosti. Stare ideje preoblikovane novim jezikom imaju ogromnu moć.’ Frknuo je i drugi put, ovaj put jače. Ivan je mrzio Einsteina i smatrao ga umjetnom tvorevinom duha tog vremena koji je krao ideje od žene, a sada, čini se, i iz antičke filozofije. Počeo ga je živcirati profesor. Mladić pokraj njega pogledao ga je smijući mu se. Pogledom ga je pitao: ‘Što je?’

‘Opet isto, učimo bezvezne stvari. Samo analize prošlosti i pamćenje podjela i nekih poveznica. Daj mi nešto iskonsko. Nešto po čemu ću ja moći stvorit slično. Nešto što je svim velikim zajedničko.’ Rekao je to potpuno nabusito isprva se ne obazirući na susjeda. Osvrne se na njega… Ovaj je bio zlatan! Tup! Odmah mu postane žao što se postavio tako nadmoćno.

‘Profesor je dobar predavač i želi ti usmjeriti pozornost na procese kojima kolektivi možeš podariti istinu. Naposljetku, vrlo je bitno razumjeti kakva je kolektiva jer si i ti uronjen u nju. Onda se protiv lošega možeš lakše boriti, kao što se možeš i izdići iz nje. Einstein je, bez ulaženja u njegove izvore, kolektivi podario E = mc² – veliku istinu o tome da je materija samo oblik energije pa onda i informacije. Shvaćaš li smisao ovoga? Moglo bi se danima govoriti… Stoga, sve je relativno, a referenca materije je vjerojatno kolektiva. Ako uspiješ stvoriti svoju vlastitu referencu, stvorit ćeš i novu istinu. Darovat ćeš ju čovječanstvu. Postoji mnoštvo načina na koje se mijenjaju reference, a Einstein, kao i drugi znanstvenici, vlada jednim od njih.’ Ivan se potpuno izbezumio. Isprva nije shvaćao nijednu riječ, samo su mu ostale odzvanjati u ušima. Ostatak sata pozorno je slušao. Kad je završio, pogledao je na vratima listu polaznika. Nadao se naći svog susjeda. Prošao je pogledom, a jedno je ime odudaralo: Ethon Morayas!”

„Kada bi se kretao u bjednijoj okolini, ponekad bi osjećao bijes. ‘Tko ste vi? I kako se usuđujete svoje sjeme bijede sijati u srcima drugih ljudi?!’ Ponekad bi ga takva događanja toliko pogodila da se cijeli dan morao oporavljati.

Jednom prilikom zapitao je Ethona što misli o takvim događajima. Čim su ove misli napustile njegova usta, posramio se samoga sebe.

‘Ne misliš li da si sličan njima ako dopuštaš da bijeda utječe na tebe? Ako tvrdiš da osjećaš veličanstvenost neba, prirodno je da si senzibilan, ali opet: ne možeš li napraviti da te veličanstvenost hrani više od bijede? Zar ne upravljaš time?! I budi oprezan; iz tvojih riječi ne izvire ljubav. A bez ljubavi, teško je spoznati istinu. U toj bitki bez ljubavi oni mogu biti jednako u pravu kao i ti!’ Ivan je gledao u pod, posramljen. Očekivano se i ostvarilo. Ethon je točno znao što se događa u mladom studentu!

Stavio je ruku na njegovo rame. Pun razumijevanja.

Ivan osjeti snagu. Sve se oko njega žarilo. Bilo je tako promjenjivo. Kao da je neka vanjska sila vladala okolnim zrakom. Ethon kao da nije bio prisutan. Ipak, iz njega počnu izlaziti riječi, kao iz kamena: ‘Doći će trenutak… Prva faza svakako je čistoća. Trpimo i ustrajemo u svojim idealima da bi na kraju ‘probili’ u zlato. Onda dobijemo dar. I mijenjamo se. Postupno postajemo senzibilni, naše svjetovne sposobnosti rastu. Naša intuicija je na razini. Osjećamo blizinu, ali samo povremeno. Kad sazrijemo, osjetimo da je doba za iskorak. Želimo probiti u drugu, višu dimenziju! Tu nailazimo na Sveto Trojstvo! Pozorno slušaj!

Od mladosti u sebi osjećaš ogromnu snagu. Ona je zakopana, ali vratiš li se u svoje rano djetinjstvo, sjetit ćeš se. Ta snaga nema granica kad njome naučiš upravljati. Tvoje namjere pritom moraju biti prožete ljubavlju, a tvoje slike jasnije od stvarnosti. Hajdemo do druge točke; osjećaš li svoje Više Ja u sebi?! Možeš li ga pozvati kad god poželiš? Vjerujete li si međusobno? Povjerenje!!!

I zadnje! Tvoja moć, ona s tvojim vježbama raste samo onoliko koliko si blizu Bogu! Upamti to!'”

„A Ethon, on je uvijek tu. S nama svugdje i zauvijek!” A ovom rečenicom knjiga završava.

Linkovi :

https://docs.google.com/file/d/0B2knVRx0C8HnSzEybkxMNThDOWc/edit?usp=sharing

https://docs.google.com/file/d/0B2knVRx0C8HnT1BNRmQ2MTg1NGM/edit?usp=sharing

https://docs.google.com/file/d/0B2knVRx0C8HnNEc4S2JzS240dlk/edit?usp=sharing

Naslovnica: https://docs.google.com/file/d/0B2knVRx0C8HnVXMzcEc2bjNya2s/edit?usp=sharing

Prva ilustracija(autor sam ilustirao):https://docs.google.com/file/d/0B2knVRx0C8HnbGZvYXFFSmpLd1E/edit?usp=sharing

Govor Darije Žilić s predstavljanja romana Zebnja: 

{youtube}fxRE2X5Pci0|500|400|0{/youtube}

Ivan Michel Antolović (rođen je 1988.) od dječačke dobi pokazuje sklonost prema pisanoj riječi umjetnosti i filozofiji. Kao izniman učenik iskazuje se na prijemnom ispitu za polaznika Škole primijenjene umjetnosti i obrt u Zagrebu 2003. godine, a pritom osvaja prvo mjesto osvojeno s najviše mogućim brojem bodova. Ujedno je kao talentirani violinost šest godina odlazio na satove violine. Nakon završene srednje škole upisao je Fakultet elektrotehnike i računarstva na Sveučilištu u Zagrebu. Zapravo Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu je završio 2012. godine kao najbolji student profila dobitnik je Brončane plakete Josip Lončar. Iste godine na matičnom fakultetu upisuje doktorski studij. Trenutno je djelatan u struci i od početka ove godine nastoji doktorati na Tehničkom sveučilištu Delft, u Nizozemskoj. U državi u kojoj nastoji svoju kreativnost iskazati i u znanosti – konstruirnjem nove kamere supervisoke dobne i prostorne rezolucije s pikselima koji broje fotone, a kojoj vrjemni (klimatsko meteorološki) uvjeti ne će biti ni kod snimanja smetnja. Nakon što ga inženjerska ograničenost počne ograničavati vraća se izražavanju u umjetnosti. Prisjeća se svojih ranih zapisanih pričica i pjesmica koje su mu otvarale inspiraciju u kojima je nalazio spoznaje i znatiželju za kritičkim osvrtanjem – tako je počeo pisati roman.

Ivan Raos