Roko Šikić: Slinavci, ne dirajte nam povijest!

Čekam da likovi s Markovog trga napokon shvate da njihove dvorske bitke i intrige ne interesiraju razočaran, nervozan i zabrinut narod
 
Podmetanja, ostavke, smjene i najave smjena jedina su događanja koja je ova vlada ponudila od dolaska u Banske dvore. Koliko god groteskno zvučalo, priznajem im da su od dolaska na vlast u jednom dijelu sasvim iskreni, a iskrenost je u politici prava rijetkost. Iskreni su kad nam poručuju da im je sasvim svejedno kako smo i što o njima mislimo, jer su sami sebi jedina briga i svrha. Za budućnost Hrvatske potpuno nezainteresirani likovi s Markova trga najavljuju i provode rezanja radničkih prava, ukidanje kolektivnih ugovora, otpuštanja viškova, povećanje cijena energenata, uvođenja novih i povećanja postojećih poreza, povećanja trošarina, provođenje stečaja, prodaju uspješnih poduzeća i jedine banke u većinskom državnom vlasništvu, dugogodišnje koncesije strateški važnih državnih resursa, a sve to nije kraj čitavom nizu aktivnosti koje bi svaka odgovorna vlast prepoznala kao politički suicid.
Oporba, mediji i javnost, u zemlji razvijene demokracije, ovakvu bi politiku osudili i zaustavili. U Hrvatskoj nije tako. Oporba šuti, mediji zabavljaju narod izmišljenim aferama koje predsjedniku vlade omogućavaju nastavak s onim što do sada jedino čini, kadroviranje unutar kruga koji je jedan od čelnih ljudi partije nazvao – slinavci.

Prvi među jednakima (prvi slinavac među slinavcima) pokazao je u ovih nekoliko mjeseci svu raskoš svoje bezličnosti, nezainteresiranosti i nesposobnosti.

Dio čitatelja bloga zamjera mi što u tekstovima rijetko izrijekom kritički dohvatim samog premijera, dok mi dio zamjera što prostor i vrijeme uopće trošim na likove s Markova trga, pa tako i na samodopadljivog Zokija.
 

Priznajem i jednima i drugima da su u pravu
Na te ljude nije vrijedno gubiti vrijeme, ali to treba konstatirati. Šutnja im donosi komfornu poziciju zavjetrine i zaštite od bijesa i zabrinutosti svjesnog i odgovornog domoljubnog dijela hrvatskog društva.

Jedan od političkih spinova je teza da je Milanović svoju navodnu demokratičnost dokazao podjelom ovlasti i odgovornosti sa svojim resornim ministrima. To jednostavno, ili kako bi Čačić i Pusička rekli, naprosto nije točno. Milanović izuzetno autokratski kadrovira, a ministri se odužuju preuzimanjem negativnosti koje uzrokuje vladanje kakvo Milanović prakticira.

Ne ću nabrajati podpredsjednike i ministre koji su na sebe preuzeli ulogu “loših momaka”, već ću na primjeru jednog ministra, njegovog plana i programa te posljedica provedbe planiranih mjera, ukazati na opasnost rada koji provodi Milanović sa svojom opasnom družinom.

Prije dva mjeseca ministar obrazovanja, prosvjete i športa prvi put se obratio javnosti retorikom koja dolikuje njegovoj ulozi. Na konferenciji za medije najavio je niz promjena za školsku godinu koja je pred nama. Iako je najavljena i javna rasprava o toj temi, ministarstvo nas nije počastilo čak niti opširnijim pojašnjenjem točaka koje su predstavljene. U međuvremenu je završila prošla školska godina, malo se buke podiglo oko sadržaja državne mature, došli su ljeto i praznici, čeka nas jesen, nova školska godina, koje donosi promjena o kojima znamo vrlo malo, a o nekima ništa.
Pogledajmo 9 predstavljenih točaka, od kojih ću posebno izdvojiti jednu, o kojoj prilikom predstavljanja nije bilo izgovoreno ni riječi.
1. obvezna godina dana predškolskog odgoja
2. elektronički imenici gdje je to moguće
3. zdravstveni i građanski odgoj u osnovnim školama
4. novi gimnazijski programi
5. učenici se poslije 31.ožujka neće moći seliti iz jedne škole u drugu, osim ako je riječ o promjeni mjesta stanovanja
6. uvodi se licenciranje ravnatelja, a bit će doneseni i jasni kriteriji za odabir, kojih dosad nije bilo
7. elektronički upisi u srednje škole
8. programski ugovori za visoko školstvo
9. umirovljenje profesora starijih od 65 godina
Što od predstavljenih točaka Jovanović zaista namjerava uvesti već ove godine i dokle je ministarstvo kojemu je na čelu otišlo s pripremama, nije mi poznato, no već je letimičnim pregledom točaka jasno da neke od njih ni teoretski nije moguće provesti do jeseni. Iz formulacije jedne od točaka očito je da je uvrštena samo radi atraktivnosti, ali u biti ne postoji namjera njene realizacije. Točka o elektroničkim imenicima u svojem drugom dijelu završava riječima „gdje je to moguće“. Što spriječava provedbu? Tehnička opremljenost škola, nepostojanje računala i računalnih programa, ili bolje rečeno programa instaliranih u računala koja bi za tu svrhu škole morale već danas posjedovati. Tehničke karakteristike računala, načini zaštite podataka u njima, protokoli unosa podataka i njihove dostupnosti ovlaštenim osobama, mogućnosti zloupotrebe, hakiranja i mnogo toga što se tiče provedbe ovakvog prijedloga nije riješeno i ne može biti riješeno do jeseni.
Slično je s obveznim predškolskim odgojem koji se već u određenoj razini provodi u vrtićima, no za njegovo provođenje treba organizirati uvjete (prostor i nastavnike), što ne može biti prepušteno improvizaciji. Ako je nešto obvezno, mora biti obvezno za sve škole, a mnoge škole u Hrvatskoj već danas rade na samom rubu održivosti i ne mogu biti dodatno opterećene.
Jedina točka o kojoj se već vodi svojevrsna rasprava je uvođenje građanskog i zdravstvenog odgoja u osnovnim školama. Nitko ne dvoji treba li odgoj provesti, koplja se lome oko sadržaja programa, a ozbiljnost rasprave pokazuje koliko je teško i odgovorno uvesti i provesti promjene. Ta tema zaslužuje poseban tekst, a već je obrađivana na mnogim mjestima pa to preskočiti, ali naglasiti kao primjer da u promjene treba ići postepeno i dobro pripremljen. Odgoj i obrazovanje iznimno je odgovorno područje u kojem su improvizacije nedozvoljene.
Ne ću u ovom tekstu krenuti ni s analizom nečega što je u jednoj od točaka (možda dvije) nagovješteno, a zbog čega se u vrijeme HDZ-ove vladavine na noge digla cijela akademska zajednica. Pisane su deklaracije, organizirani okrugli stolovi, tribine, čak i štrajkovi, u zaštitu akademske zajednice stale su mnoge neovisne političke i društvene snage, a s deklaracijom i podrškom se oglasio i pokret Volim Hrvatsku, da bi u konačnici forsirani tzv. Fuksovi zakoni bili odbačeni. Programski ugovori za visoko školstvo (točka 8.), uz dodatak točke koja slijedi, a govori o obveznom umirovljenju profesora starijih od 65 godina, teme su koje nagovještavaju kako bi ova vlada već ove jeseni mogla provesti ono na čemu su Jaca i njezini ministri pokleknuli. Zoki, Ratko, Slavko i aktualni ministar Jovanović imaju svesrdnu podršku medija koja im nije potrebna, jer ih ionako ne brine što narod i birači misle o njihovom radu.
Tema koju ću izdvojiti kao izuzetno opasnu je točka 4. novi gimnazijski programi. Kao prvo, kako je uopće moguće mijenjati programe u trenutku kada udžbenici odlaze u tisak? Praktičan problem tiskanja udžbenika koji bi mogao rezultirati brzopletošću i površnošću, tek je vrh prijeteće sante.

Što Jovanović misli mijenjati? Koje predmete i koje sadržaje? Misli li djecu samo rasteretiti nepotrebnih informacija koje nadilaze pojmove opće kulture, a svakoj su informatički pismenoj osobi lako dostupne putem interneta? Misli li mijenjati nastavne programe matematike, fizike, glazbene i likovne kulture ili…ma znam koji su vam predmeti, jednako kao i meni, odmah pali na um – hrvatski jezik i povijest!
 
Ako će ih mijenjati, što će mijenjati? 
Prilikom ukidanja Vijeća za normu hrvatskog jezika, Jovanović je to tijelo nazvao nepotrebnim i nefunkcionalnim političkim tijelom te najavio da će Institut za hrvatski jezik uskoro morati dugoročno riješiti “goruće pitanje” hrvatskog pravopisa. Što je pri tom ministar mislio nikada do kraja nismo doznali, no strahujem da bi srednjoškolci i njihovi profesori uskoro mogli doznati. Pitanje standarda hrvatskog jezika, u manirima bivše Yu i još uvijek žive EU (premda ne u punoj snazi), moglo bi biti riješeno dekretom.
Hrvatski jezik je vruća tema, a što se onda može reći za povijest? Što i po kojem ključu će se mijenjati, a mijenjati će se sigurno jednog dana. Sasvim sam svjestan da će ova tema razbuktati strasti kod čitatelja, bez obzira na svjetonazore, osobna životna iskustva i obiteljska sjećanja i predanja. Mišljenja sam da bi bilo poželjno več i u današnjem učenju povijesti učiniti reviziju onoga što se o povijesti učilo u vrijeme komunističkog jednoumlja i indoktrinacije. Nije mi namjera relativizirati krivicu gubitničke strane 2.sv. rata, zlodjela ideologa rasnih zakona i provođenja genocida, Adolfa Hitlera, čovjeka koji je Hrvatskoj i čitavom svijetu donio najveće zlo u novijoj povijesti, jednako kao i odgovornost za njihovo prihvaćanje i provođenje na području tadašnje NDH. Ne mogu i ne ću prešutjeti sustavno prikrivanje odgovornosti za zločine počinjene i na pobjedničkoj strani. Žalim zbog toga što do sada nitko od onih koji su od hrvatskog naroda i za to dobili povjerenje i ovlasti, nije imao snage na čistac staviti povijesne nepravde i zablude, od kojih su neke sistematski stvarane, a neke sustavno prikrivane. Očito nije bilo hrabrosti i volje suočiti se s temom koja je toliko važna da je ugrađena u sam Ustav Republike Hrvatske, gdje joj je povijesno gledano i mjesto. Bez namjere da ovaj tekst pretvorim u raspravu o hrvatskoj povijesti, navest ću da smatram kako u današnjim udžbenicima nije kvalitetno obrađeno ni razdoblje koje je prethodilo zbivanjima oko kojih se lomi najviše koplja. Povijesni kontekst raspada Austro-ugarskog carstva, ilirskog pokreta, stvaranja država koje su prethodile Jugoslaviji, ali i neka druga događanja iz starije hrvatske povijesti mogla su i morala proći nove razine stručne analize, kako bi se kod naše mladosti, koja iz tih udžbenika uči, stvorio puni osjećaj nacionalne svijesti. Stvaranje nacionalne svijesti kroz ideološki obojan obrazovni proces nekadašnje SFRJ sistematski je onemogućavano, moderirano i zatomljavano. Njegovanje antifašizma, osuda zločina počinjenih u vrijeme i od strane službene politike NDH, te stvaranje osjećaja i teze o postojanju genocidnosti hrvatskog naroda ne mogu se i ne smiju stavljati pod znak jednakosti, a dugo vremena je upravo tako činjeno. Sukladno tome, program povijesti morao je doživjeti određene izmjene s kojima bi generacijama koje se školuju u suverenoj i ideološkim predrasudama rasterećenoj Hrvatskoj bilo omogućeno šire poimanje događanja koja su prethodila stvaranju suverene Hrvatske 90-ih godina.
Posebna tema su događanja nakon proglašenja osamostaljenja, Domovinski rat, sam tijek zbivanja, heroji Domovinskog rata, ali i počinjeni zločini.

S pravom se pribojavam da je ministar Jovanović mislio upravo na te promjene nastavnog programa, ali zasigurno ne s aspekta s kojeg bih ja mijenjao taj program. Imajmo u vidu tendencije i namjere brisanja međudržavnih granica kao jednu od temeljnih odrednica EU, sadržajnog ujednačavanja nastavnih programa, izbjegavanja vrućih tema i sve sile pritisaka s kojima se tema Domovinskog rata gura u drugi plan današnjeg političkog, a time i pedagoškog trenutka. Ne zaboravimo sramotne, još uvijek nepravomoćne presude hrvatskim generalima u kojima se veličanstvena akcija Oluja tretira i naziva udruženim zločinačkim pothvatom. Može li itko, ma koliko god on dobronamjeran i optimističan bio, u najavi promjena srednjoškolskih programa ne prepoznati opasnost brisanja Oluje iz nastavnog programa?


Tema o kojoj pišem izuzetno je važna i ne žalim ni slova ispisanog u ovom poduljem tekstu, a jednako tako ni minute vašeg utrošenog vremena da ga pročitate. Namjera mi je navesti vas na razmišljanje kamo je zaplovio ovaj hrvatski brod, tko njime upravlja, koje su im namjere? Da li taj brod zaista nalikuje Titanicu ili je možda ipak riječ o Noinoj Arci iz koje će jednog dana, nakon sveopćeg potopa kojim nam se prijeti, preživljavanjem nekih od nas biti stvorena Hrvatska kakvu sam oduvijek sanjao i kakvu danas još uvijek sanjam za svoju djecu?
Želio bih na kraju ovog poduljeg teksta pozvati svjesne čimbenike hrvatskog društva, posebno domoljubno osviješten dio, da učinimo jedan velik korak kako bismo preduhitrili i zaustavili promjene nastavnog programa koje nam kad-tad slijede. Iskoristimo mogućnosti koje imamo danas, iskoristimo razinu demokracije kakvu još uvijek imamo, a sasvim je izvjesno da su tendencije njezinog ograničavanja sve prisutnije.

Iskoristimo domoljubnu svijesti koju baštinimo od predaka i koju smo dužni predati naraštajima koji dolaze. Okupimo tihu, ali prisutnu intelektualnu zajednicu i žurno, odmah i sada, izradimo povijesne udžbenike kakve hrvatska mladost zaslužuje.

Ne čekajmo ministra Jovanovića, Fuksa, Primorca ili nekog novog „gospodara proračuna“ da odvoji novac za njegovu izradu.

Ne čekajmo deklariranu pomirbu, jer moral i svijest ne traže da se mirimo sami sa sobom kako bismo povijesti, ali i budućnosti pogledali u oči. Mi Hrvati ponosan smo narod, spremni ispričati se za svoje pogreške, pružiti ruku pomirbe svakome tko se iskreno želi miriti. Za pomirbu ne treba prikrivanje istine, već upravo suprotno, jasno prihvaćanje pogrešaka i zabluda, te iskreno odricanje od njih.
Za povijesni udžbenik o kojem pišem ne treba objava registra branitelja i rasprava tko je kojeg dana bio na kojem dijelu bojišnice. Treba nam zajednički ponos na te povijesne dane, a svako slovo tog dijela udžbenika mora sjati ponosom. Ne treba kriti ni pogreške i zločine, jer svaka nevina žrtva zaslužuje pijetet.


Udžbenik iz kojeg će naša djeca učiti o Domovinskom ratu mora odisati ponosom, mora ukazivati na to kako se svoja zemlja voli i brani, mora biti utemeljen na istini iz koje će djeca crpiti ponos prema braniteljima koji su u zalog postojanja naše Domovine ugradili svoje živote, ali i naučiti ih da osveta, zabluda i svirepost ne daje ploda već samo izaziva netrpeljivost i mržnju.
Povijesni udžbenik o kojem pišem treba nam svima, zato da očevi više nikada ne moraju šaptom prenositi povijest svojoj djeci.

Možda jednog dana nekome padne na pamet dekretima opet intervenirati u povijest.
Možda im padne na pamet zabraniti ovaj povijesni udžbenik o kojem pišem.

Možda čak i hrvatska povijest u nekom periodu postojanja hrvatskog naroda postane zabranjena tema. Bez obzira na to hoćemo li hrvatsku povijest predavati i učiti u školama, crkvama ili ćemo ju opet šaptom prenositi djeci iza zatvorenih škura u svojim domovima, važno je da taj udžbenik, ovakav kakvim sam ga opisao postoji.


Ništa i nitko ne može zaustaviti hrvatski narod da se ponosi svojom poviješću i vjeruje u svoju budućnost.
Tekst ću završiti pjesmom koje nema u čitankama iz hrvatskog jezika, a sigurno je ne će biti ni nakon Jovanovićeve intervencije u nastavni pogram. Pjesma odiše iskrenim domoljubljem, a to joj se stavlja kao krimen. Domoljublje je teret koji svaki ponosni Hrvat i Hrvatica moraju nositi na svojim plećima, a nose ga s lakoćom i radošću.
 
HRVATSKA
Ni brda nisu,
Ni doline, ni rijeke, ni more,
Ni oblaci nisu,
Ni kiša, ni snijeg nije
Moja Hrvatska…
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
I ono u riječi mnogo dublje od riječi;
I ono dublje s Hrvatskom me veže,
S Hrvatskom Hrvata,
S patnjama njinim,
Sa smijehom i nadom,
S ljudima me veže,
Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.
I kud god idem sa mnom je Hrvatska
Drago Ivanišević, Trst, 1907. – Zagreb, 1981.
 

Foto: Dnevno.hr
Izvor: Vecernji.hr

Akademija-Art