Roko Dobra, vrhunski majstor hrvatskoga pjesništva


DOBRINE EPISTOLE

 
Roko Dobra, Epistole, Bošković,
Split, 2011.
 
Nije uobičajeno, bar ne u naše današnje vrijeme, da se knjigu naslovi nominacijom epistole, ako se znade što je epistola kao žanr, kada je ona nastala, što je svojom formom i sadržajem obuhvaćala. Epistola je, definicijski, u stvari pjesničko pismo čije su teme uglavnom bile filozofskoga, književnoga (teorijsko-poetičkoga), moralnoga, didaktičnoga  podrijetla.
 
Zacijelo su najpoznatije Ovidijeve Epistulae ex Ponto i Horacijeve Epistulae, među kojima je najznačajnija Ad Pisones, poznatija pod nazivom De arte poetica, s temom o aktualnim književnim pitanjima. Formalno su one mogle biti pisane proznim ili stišnim izrazom, kao primjerice Boileauova L’art poetique, i uopće tijekom 17. stoljeća kada je kao žanr procvjetala u francuskoj, engleskoj i njemačkoj književnosti. U starijoj hrvatskoj književnosti, u doba renesanse poslanica se posebno njegovala (Hektorović), da bi u 19. stoljeću polako gotovo zamrla.

Što je od definicijske odredbe žanra ostalo u Dobrinim poslanicama, umjesno je upitati se. Poslanice su jamačno podrazumijevale investiciju osobno-autorsku, gotovo privatnu, u odaslanoj epistoli kakvu svojemu drugu po zanimanju, prijatelju ili naprosto, istim književnim radom, odavanju priznanja i počasti.

To je nazočno i u Dobrinim poslanicama, ne samo u patosnim zanosima poetskom riječju, u koje riječi Dobra polaže snagu životne radosti i osmišljavanja, viši smisao koji nadilazi obično-zemno, dakle trajne umjetničke vrijednosti koje bi trebale ostati i kao određena kulturna memorija, i kao određena legitimacija supstancije koja se izražava dotičnim (hrvatskim) jezikom, i kao estetički efekt koji je neka vrsta koncentrata ,,moći" pjesništva.

Te investicije iskazivateljskog ja, pak, nisu lišene niti znatnije kritike (i polemike), u smislu poduke određenom autoru, poduke najprije glede poetičke, stilske, formalne i jezične sastavnice pjesničkih uradaka. One će u svojim preciznijim detaljima važiti kao neko pravilo, kao primjerice kad govori o tome kako bi trebao biti napisan sonet, s tezom naime da taj oblik treba ,,pjevati slikama, nikako pričati priču" (str. 96.). To se može primijeniti i na Dobrino sonetopisanje, jer je on upravo u obliku soneta vrhunski majstor hrvatskoga pjesništva. Dakle, već ovim dvjema karakteristikama, očito je, Dobrine poslanice slijede naputak žanrovskoga određenja. One se odlikuju i vrsnim esejističkim stilom, kakva je inače u današnjega mlađega naraštaja kritičara teško susresti, stilom koji uz empatijsku osobinu nudi i sjaj iskaznoga, leksičkoga blaga hrvatskoga jezika, pokazujući na taj način da je taj jezik podoban i za onakve stilske mogućnosti kakve mu se, kao što rekoh, danas gotovo kao namjerno uskraćuju, ,,namjerno" jer su izraz zanemarivanja njegovanja lijepoga jezika i njegova izričajna bogatstva. Iz Dobrinih nakana izbija možda neka nostalgija i melankolija za onim jezičnim naslijeđem koje kao da nestaje iz našega horizonta, ali je upravo zato Dobrin stilski iskaz argumentiraniji i dobrodošao, jer upućuje na ono skoro odbjeglo iz mogućnosti jezika kao ,,kuće bitka" (Heidegger).

Inače je knjiga strukturirana na taj način da uz, većinu, epistola u povodu kakve zbirke pjesama, uglavnom svojih poznanika i prijatelja, opet najviše iz zadarskoga književnoga kruga, i opet najčešće na dijalektalnom idiomu konkretnoga pjesnika, Dobra pri kraju knjige, može se reći od napisa o Tomislavu Marijanu Bilosniću (str. 152.) do kraja knjige, izim posljednjeg pisma Mate Sušca upućena samome Dobri, a intonirana prijateljski i supatnički s malo gorčine, zapravo slijede klasični prikazi pjesništva koji imaju analitičnije kritičke ambicije.

lako su ti sudovi i ocjene argumentirani obično na jednoj zbirci dotična pjesnika, te opaske imaju namjeru općega suda o pjesništvu dotičnika, jer govore o poetici, stilu, izrazu, stihu, dakle motivsko-tematskoj i formalno-morfološkoj razini pjesmina uradka. One dokazuju da Dobra posjeduje i znatnu znanstvenu upućenost, posebice semantičkoga obuhvata pjesmina uradka, iz kojega ,,izvlači", uz ,,pomoć" navedenoga osobnoga investiranja iskaziteljskog ja, ne samo značajke pjesničkoga iskaza, nego i prije navedene estetičke empatije koje suosjećajnim aktima postižu svoj zaseban efekt. U svrhu znanstvene potkrijepe svojih sudova Dobra se ne ustručava citirati i mišljenja kakva drugog kritika koji je izrekao umjereni sud o dotičnom pjesništvu, bilo argumentirane pohvale ili također argumentirana nedostatka.

Naime, Dobrine su epistole ekstatične, u najboljem smislu riječi, jer se usmjeruju na, pjesništvom, provocirane osjetilne stimule koji konstituiraju temelj estetičkog, pa tako i njegove ,,moći" ukusa, a koje su zbog izvorne pozicije čuđenja nerijetko na granici plemenita patosa i neke ushićene začudnosti, jer prizivlju ,,izvornu“ čistoću osjetilnosti, isključene iz trošnoga vremena i povijesti. U današnje vrijeme one jamačno mogu izgledati naivne i ,,starinske", ali nas trenomice osupljuju jezično-izražajnom ljepotnošću, te na taj način mimetiziraju osnovnu namjeru samoga Dobre, s onu stranu čak predmeta tematiziranja njegovih epistola, te imaju, kako rekoh, samostalnu vrijednost. No, to, kao što naglasih, ne isključuje i u samim epistolama znatniju i oštriju kritičku notu i uputu dotičniku. To znači da, unatoč prijateljstvu i dobronamjernosti, Dobra nije laskavac iliti prigodni ,,netalasajući opažač“ hrvatskoga pjesništva rodnoga i zavičajnoga književnog areala.

U tom smislu nije teško razabrati da su Dobrini favoriti, ako tako smijem reći, nekolicina pjesnika čiji ga je pjesnički ostvaraj inspirirao na hvalospjevne epistole, ili pak kritičke prikaze. Ti prikazi, kao i epistole, nisu samo puke laudacije, jer ipak ne ostaju        bez objektivnijih i kritički analitičnijih argumentacija. Te bih pjesnike rasporedio u dvije grupacije: prvu jamačno čine Senka Paleka-Martinović, Slavko Govorčin, Igor Šipić, Tomislav Marijan Bilosnić, a drugu, malo veći izbor, Ante Sikirić, Ivan Vidović, Miljenko Mandžo, Mile Klarić, Nadomir Šutra, Ivan Dobra Žirjanin, Ivana Kale, u čemu bismo se i mi mogli složiti. Posebice tu mislim na antologijske pjesme Govorčina maloiškoga čakavskoga idioma, neke uglazbljene za klapsko pjevanje (Sušna zikva na školju), Sipićeve također čakavske majstorije, umnogome filozofične što je dokazom da se i na ne-standardu mogu izreći neke spoznajne i mudrosne istine, Bilosnićevu književnu energiju i raznovrsnost, koja graniči s enciklopedizmom, te manje poznatu poetesu Paleka-Martinović, koja svojim ljubavnim pjesmama ,,sintetizira" ljubavni pjev od Sapfe do Vesne Parun, pokazujući da se određeni tematski odabir, koji izgleda potrošen, može pjesnički realizirati u još vazda nepotrošenom pjesničkom iskazu, ukoliko je tema doživljena i proživljena, te imaginacijski sublimirana, a jezično konkretizirana.

Možemo završiti ove naše ,,povodne" riječi parafrazirajući pisca predgovora, T. M. Bilosnića, jer bi tako uradio i sam Dobra. Naime, Bilosnić upozorava da te Dobrine epistole nastaju u vrijeme kada je hrvatska, posebno novinska, kritika gotovo izdahnula, što je nažalost istina; da one stoga djeluju poput labuđeg pjeva, te da je u njima malo konvencionalnoga, hladnoga i secirajućega, misli se pritom jamačno na kritičarovu analitičku ,,okrutnost", a ponajvećma ,,porodiljski ushićenog“, jer, nadodajmo, i sâm Roko Dobra, kao čitač i kao motritelj, slično ekstatično doživljuje pjesničku riječ, posebice u njenim estetičkim vršcima, kao trajnom testamentu hrvatske pjesničke baštine, navlastito zavičajnoga, zadarskoga kruga prema kojemu se ,,oficijelna i zvanična" kritika nerijetko maćehinski ponaša, kako ona književno-znanstvena tako i ona književnopovijesna.

Cvjetko MILANJA
(Objavljeno u 1. – siječanjskom – br. „Republike“ 2012.)

Akademija-Art