Roko Dobra – umjetnik iskonske snage i izvorne pjesničke riječi

Mladen Dorkin: Ogled* o zbirci sabranih (101) soneta

„Zatočenik mora“ Roka Dobre

Matica Zadrana, Zadar 2003. godine


(Mladen DORKIN (Preko, 1931.) osnovnu školu završio u Preku, Industrijsku školu, Tehničku školu i Prvu gimnaziju u Rijeci; Filozofski fakultet u Zagrebu; magisterij stekao u Centru za postdiplomski studij Sveučilišta u Zagrebu (Dubrovnik); doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; magisterij i doktorat stekao je kao srednjoškolski profesor; objavljivao je u mnogim časopisima i zbornicima svoje stručne i znanstvene radove; objavio je tri knjige: „Lirika na razmeđu stoljeća“, „Prosudbe o književnosti i knjigama“ i „U ozračju poezije i znanosti“. Dvadesetak godina radio na Ekonomskoj školi u Zadru, a od 1979. na Filozofskom fakultetu u Zadru predavao kolegij Metodika nastave književnosti. U znanstveno-nastavnom zvanju redovitog profesora umirovljen 2002. godine.)

Prelistavanje jedne knjige stihova uvijek je ozbiljan i odgovoran posao kojemu valja pristupiti s pažnjom, ljubavlju i požrtvovanjem. Pjesme su govorenje duše a za duše bližnjih, pa ako sam uspio i malko odškrinuti vrata što vode u svjetove Dobrine poezije, moj posao nije bio bez smisla.


Istodobno klasičan i moderan, duboko individualan i univerzalan, Roko Dobra nije zarobljenik ni trenutka, ni sredine, ni jezika u kojem živi, stvara i diše. Pjesme Roka Dobre prepoznatljivo su osobne, artistički otmjene, u prostorima suvremene hrvatske lirike za epigone i imitatore nedohvatljive, neponovljive; sirene koje poput Tinovih perla „novoga Slova“ mame, zavode i očaravaju svojom osobitom blagozvučnošću, gipkim i pitkim izričajem, krepošću riječi koje su Roku Dobri, kao i neumrlom Tinu, „živa i ljubljena bića, stvorovi božji koji imaju dušu i govore“; čarobnice kojima se pjesnik obraća kao Božanstvu, svjestan istine koliko je samo po njima i u njima stvaralac ljepote, pa i onda kada se javlja u ružnoći, bodlerovski grozomorna i kaotična, u znaku grdobe. Riječi:
 

utopi se moćna u virove snage
i nabrekni plodna i kloni se staza
jer tako se ide među zvijezde nage
gdje nestaju međe slučajnih oaza
i gdje svjetlost pjesme nadvisuje vrijeme
tamo riječi moja baci svoje sjeme!

Nije slučajno, što se zbirka Roka Dobre Zatočenik mora otvara invokacijom Riječi; asocira nas to na drevnog Homera i našeg Marula; prvi, poganin, saziva Muzu neka mu poje srdžbu „Ahileja, Peleju sina, pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada“; drugi, kršćanin spjevalac – Boga, neka mu ne uskrati milost da opjeva smiona djela biblijske junakinje Judite: „Zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost, / ne hti mi kratiti u tom punu milost“, dok Roko Dobra, pjesnik i intelektualac našeg doba, saziva dostojanstvo Riječi; neka se oplodi u izvornoj snazi svoga sjaja i nabrekne plodna, i kloni utabanih staza i omeđenih oaza; u bolu koji je rađa neka se, naga i čista, vine do one sudbonosne visine, tinovski rečeno, „gdje se pjesme gnijezde“, a stihom našeg pjesnika „gdje svjetlost pjesme nadvisuje vrijeme“. Takav je Roko Dobra, klasik izričajem, majstor u gradbi punih, čvrstih strofa, skladnih soneta, što je povlastica rijetkih odabranika i nerijetko tragičnih usamljenika. Pored ostalog, i po tom stvaralačkom moranju da gradi sonete, ima svoje posebno mjesto u svijetu suvremene hrvatske poezije.

Otočanin jadranskog otoka Žirja, čovjek školja, čija je narav bitno određena duhovnim vidokrugom beskraja; nebom i morem, gdje se magija beskonačnosti istodobno sluti i osjeća tako intimno i tako strahotno, kao opomena i izazov čovjekovoj odvažnosti, kao osobno dobro, ali i prokletstvo što muči i razdire, Roko je Dobra sudbinski određen njegovim strahotnim prostranstvom; ono je trajno stanje njegove duše, sila po sebi i sila u njemu, koja ga, kao pjesnika, bitno određuje, pokreće, usudno dozivlje, duhovno uznemiruje, stvaralački oplođuje. More je izvor njegovim nadahnućima i doživljajima, ispovijestima, poetskim slikama; stanište njegova duha, izvor njegovoj razapetosti u vječnoj borbi između života i groba, sklada i kaosa, svjetla i tame, obećanja i sanja:

evo me o more raspni me na valu

nek uz tvoju snagu i moja naraste
jedino ću tako do Jone na žalu
da me budi sunce i raduju laste

podno pustog neba u prisustvu groba

evo me vladaru svih mojih sto čula
o smiluj se bože na sputana roba
da ne trune više u umi rasula   

Zaljubljenik i zatočenik moćnog mora, jednako u pobjedama kao i u  porazima, Roko Dobra široko će se otvoriti svim njegovim izazovima i obećanjima, zagonetnim tajnama i slijepim silama, nepredvidljivim u nemilosti i milosrdnosti; strašću zaljubljenika i strahom ropskog podanika Roko će Dobra otvoriti sva svoja čula, neka ga prožme do dna bića, u totalitetu, neka se nastani u njemu svojim zlodusima i dobrim vjetrovima, zloslutnim tišinama i uraganima, ali neka ga ispuni tvoračkom energijom i snagom pjesme što liječi rane, oplođuje patnje i nadvisuje vrijeme pa i onda kad u paklu mora trune i tone, a nade su nijeme:

no gdje mi je snaga da se pjesmi nadam.

A stvaralačke snage ne nedostaje kod Roka Dobre; ona je izvorna, silovita i bogata, u njegovoj stvaralačkoj ličnosti mnogostruka i neiscrpna; navire iz razjarene i snažne pjesnikove nutrine, iz pobune i grča, jada i tjeskobe; iz dna duše nesmirene pred čudom nemilosrdnog mora, mitski strahotnog, za stradanje čovjeka ravnodušnog, hladnog, bešćutnog. Jest, pjesnik se može raspjevati samo u onome što ga istinski, iskonski uzbuđuje, što djeluje na srce zbog čega može i mora patiti ili radovati se. Poezija Roka Dobre pjesma je patnje, boli, krvi, nagona, duševnih nemira i kriza, strahova, mračnih, grozničavih, maštovitih vizija; na planu izričaja prapočetnog iskonskog nagona prema personifikaciji i simbolskom doživljavanju svijeta pa se mitsko more oglašava kao krvoločni tigar, nalik krvoločnoj hijeni; pučina divlja i svemoćna, prostranstvo u transu;

valovi su zvijeri, vjetrovi bestidno vjerni bezumnim zlodusima; ima nečeg danteovskog u tim vizijama, sablasnog, sutonskog; Matoš bi rekao: sve je mračno, hladno; nema spasonosne biblijske trublje da najavi uskrsnuće, osim vidovite spoznaje pjesnika da mu se tek u pjesmama ostvaruju slutnje:

čujem more vatru duha u daljini kako tutnji

od iskona ja se jao ostvarujem u zloj slutnji

Pa ipak, kao i svaka velika umjetnost, iskonska, autentična, i poezija Roka Dobre nije oslobođena sunčanih staza života i poezije sna. Iz spleta njegovih duševnih plima i oseka, nada i beznađa, straha, želja i težnja, rađaju se u prostorima njegovih stihova prometejski znaci prkosa i bunta u obrani smisla života, stvaralačkog duha; ono nagonsko, stvaralačko moranje da se u „odsustvu sunca, u bezumlju noći“, brodolomu bića, dok nebo nad glavom kranjčevićevski bezdušno zijeva, smiono krene, uz snagu volje i svjetlost nade, u daljine najplemenitijeg ljudskog smisla: „po Ljepotu – sve do Lorce i Granade“. Kroz potpunu žrtvu svoga stvaralačkog bića, nagonskom predanju Riječi, Roko Dobra dolazi do snage i veličine ljudskog duha i stvaralačkog trenutka – sjaja poezije u kojoj se prepoznatljivo osjeća i stapa priroda pjesnikove mediteranske duše s rafiniranim duhom europske kulture. Roko Dobra tako intenzivno osjeća izražajnu snagu riječi; on je strastveno, nagonski ćuti i sluti u smislu, boji, zvuku; u ritmu stiha, punoći rima, magiji simbola, i onoj čudesnoj čari koprene kojom Roko Dobra, istinski pjesnik, obavija opjevane motive, stvari i pojave.

Svaka velika umjetnost ima svoj glas po kojem se prepoznaje, po kojem je ona svoja, neponovljiva i neuhvatljiva. Naglasimo još jednom „svemoć mora i kamena“ Roko Dobra doživljava tako strastveno, tako bogato, uzbuđeno i duboko daje glas njegov u rvanju s vječnim i svemoćnim silama snažan i silovit, prodoran i strasan, kranjčevićevski glasan i moćan, no u prostorima Dobrinih sonetnih struktura akustički obuzdan i stišan, primjereno klasičnoj poetici jasnoće, čistoće i sklada, logikom jedne krajnje stilski štedljive forme, čvrste i pregnantne, discipliniran i smiren; blagozvučnošću i tečnošću izraza, stiha i ritma, oplemenjen, kristaliziran. U vječnom žrvnju tamnih i pomamnih sila prirode, okrutnog mora što ga surovo lomi i drobi, melje i ždere i okrutnog svijeta prepunog zloće i grijeha, što se kupa u bespuću stida, u bezumlju pada pred kojim se pjesniku srce kida, kako pjeva u pjesmi Svijet po meni, bodlerovski jezovitoj, mračnoj

svijete u mom mozgu sa vatrama zloće

ćutim tvoje nokte i tamu tvog grijeha
kužan si i ružan i gorko ti voće
ceriš se jer ne znaš za plotune smijeha

nahero si sazdan na bespuću stida

i tako se sramno od iskona vladaš
gledajuć te sada srce mi se kida
kako u bezumlje strmoglavce padaš

Roko se Dobra, svemu tome usprkos, i zloći i grubosti svijeta, neće odreći života, kranjčevićevskim pjevom rečeno: svjetlosti pravde i vidjela; u podtekstu njegovih sadržajima tamnih i potresnih soneta, u kojima drama jedne bolno preosjetljive duše nema kraja, vidljiv je naglašeni vapaj za svjetlom Oriona, sunčanom stranom života, sjajem zvijezda, čarolijom sna Garcia Lorce; naglašena čežnja za ljubljenim bićem, i svetim mirom visina „gdje anđeli snatre // radosni duh voda i zlato maslina“; bajkovitim djetinjstvom, zavičajnim slikama, dragim uspomenama, čeznutljivim, ljupkim i toplim  

išao si stazom sunca; u tebi je ona sjala

suhim zlatom sna predivna na noćištu hladne jave
pa je plavet Božjeg neba iz zjena ti obasjala
opustjelu djedovinu nakon strepnje, nakon strave
gdje će stablo maslinovo iz pepela opet nići
i gdje će se sretni galeb u visine opet dići

U svojim pjesmama neće se odreći sjaja Oriona, i tako dragog mu i  bajkovitog uštapa, premda je „osakaćen za san mjeseca u kosi“; i. sunca zavičajnog, Nazorova izvora zdravlja i snage, pa i onda kada grubo strada; dubljeg smisla postojanja svog pjesničkog i ljudskog bitka; u svojim vratolomnim vizijama zaći će duboko, spustiti se i u bezdan svoga bića, zaroniti u ponore, u korijenje, na izvore svoga beskonačkog Ja, sve do ljudskog dna u slutnji i potrazi svoga sna:

jer moramo doseć nebo svoga uma

samo mu do vrha valja znati ići
a utrta puta kroz neprohodnost šuma
kadri nismo naći, zato treba sići
duboko u ponor u korijenje sna gdje
se svjetlost rada i gdje je pokoj dna

Poezija Roka Dobre otkriva čovjeka snažnog duha koji u svojim mukama i patnjama traga za ljepotom svijeta, iskrom smisla u besmislenoj surovosti života, čovjeka i kozmosa. Neće poput mitskog Orfeja  ukrotiti  divlje  sile,  pomahnitale „vode kobne kada s uma siđu“, kao u sonetu Vode; pa sve živo nose i plave; dave travke, kolju mrave, guše cvrkut u snovima grana, dok ruke vape i zvone katedrale, kako pjeva pjesnik. To je istodobno poetski i veličanstveno i strahotno; biblijsko nadahnuće, kranjčevićevski impresivna vizija stradanja ljudstva, kod Kranjčevića dana u širokim zahvatima epsko-lirskog stiha, kod Roka Dobre u čvrstoj strukturi šekspirskog soneta, lirskog dvanaesterca. Zatrudnjele vode sve plave i sve redom život gase, a u sveopćem mraku umiranja, poput biblijskog Noe, pjesnik nadživljuje apokalipsu sveopćeg potopa; i tako raste do simbola života, stvaralaštva, nepobjedivosti; smrt biva pobijeđena ljepotom ljudskog smisla – svjetlošću pjesme nad mrakom nereda, kaosa i besmisla.

Tako Roko Dobra u strofama svojim ljudski i pjesnički izgara do grozničavih stanja; svjestan svoje nadarenosti i visokih ideala, on je na crti svoga stvaralaštva patnjom Joba razapet između sna i jave, neba i zemlje, istine i varke; mozgom i srcem, a poezija je uvijek simbioza uma i srca, čezne da sazda divan dvorac na goleti duha, dizdarovski da se nade u svijetu bajki, „iza sedam gora“, i još dalje, i još dublje s onu stranu uma; da prodre do ujevićevskih vidika koji su preko onoga što se vidi, u mistiku bitka, metafiziku daljina gdje se svjetlost života otima tami groba. Tako uronjen u sebe, u svoje tjeskobe i težnje, nemoći i htijenja, ahasferski vječno u znaku kretanja i postojanja, vratolomnih brodoloma i putovanja, u sudarima i stapanjima sa stostrukim sobom u sebi i svijetom izvan sebe; uvijek više u prostorima tame, u pejsažu duševne tuge, manje u sjaju mjesečine i čarolijama duge, Roko je Dobra podario i obogatio suvremeni hrvatski poetski prostor za jedan moćan, autentičan, prepoznatljiv glas kako bogatstvom sadržaja, tako i blistavošću izričaja i ljepotom svojih čvrstih a blagozvučnih soneta koji su u znaku najbolje europske i hrvatske sonetne tradicije od Petrarke i Shakespearea, Prešema i Baudelairea do neumrlih hrvatskih sonetista, Matoša i Tina, igrom sudbine Rabbija i discipulusa. U njima intenzivno živi i široko diše jedna snažna pjesnička individualnost, istinski umjetnik riječi koji se u sudarima sila u sebi i izvan sebe kida i lomi, ljubi i trpi, raduje i žalosti; postojan u boli i patnji, vjeran slobodi duha, svjetlosti i ljepoti.

Sveobuhvatan i slojevit u svojoj doživljajnosti svega slućenog, sanjanog i viđenog, jednako žedan sebe i svijeta izvan sebe, on će do kraja zaroniti u bezdan svoga bića; otkriti sebe u dobru i u zlu, u prokletstvu tijela punog snage i mukama nemoći, usamljenosti i strave; živeći sebe u totalitetu, u bajkovitom nocturnu svoga bića, a opet Dobrina poezija neće ostati nijema i gluha za patnje ljudstva od biblijskih vremena, Kristovih suza i Veronikina rupca, do današnjih dana, vriska Hirošime, suvremenih bolova i rana. Dijeleći s velikim Tinom spoznaju da je krv izvor dobra i zla u čovjeku, Roko će Dobra u sonetu Zloduh dramatično izraziti i podcrtati mračno, bestijalno, ljudoždersko stanje nečovjeka u čovjeku; pad čovjeka u bespuću, u beznađu vlastite krvi; krležijanski je strahotna vizija smrti gdje -zloduh-kiklop „korakom strojnim po kostima hoda“, a u lice svemira, kolijevci   božanskog   čovjekova   duha,   postojbini   pjesnika, hajneovskom  grimasom jezik  plazi;  nečovjek  u  čovjeku, civilizacijskoj životinji koju je Krleža tako pregnantno formulirao u spodobi „gorile koji telefonira“, svevremenska je, univerzalna tema literature, i umjetnosti uopće; od davnih, mitskih Homerovih vremena u kojima se Homerovo čudovište zloslutno nadvilo nad nesretnim Odisejevim ljudima pa sve do slijepih, iracionalnih, čovjeku nenaklonjenih sila Joyceova i Kafkina svijeta, a tu je i naš Krleža, i Marinković.
Čovjek kao potencijalno animalno biće temeljna je preokupacija literature svih vremena, ali ono što je u epskim prostorima, stihovanim i proznim, široko zahvaćeno, Roko je Dobra, primjereno svojoj lirskoj naravi, lucidno zahvatio i izrazio u jednom jedinom sonetu, osmislio u jednom dahu; to je fascinantno, dato samo nadarenima; i tako umjesto zaleta u visine, nerijetko će se Dobra svojim pjesmama naći na domaku beznađa i mraka, tinovski crne dubine, u prostorima tmine: „silazim s pjesmom u prostore tmine“.
More je, kao što rekosmo, velika i temeljna metafora pjesnikove poezije bilo da se oglašava kao tema za sebe, samosvojno, kao stanje i slika pjesnikove duše, simbol Dobrina stvaralačkog bića, bilo usputno, u kontekstu pjesnikovih doživljaja vezanih za njemu bliske prijatelje; u oživljavanju uspomena na drage mu ljude izuzetnih podviga i djela, kista i pera; u metaforičnom slikanju njihovih portreta, poetskom oživljavanju njihova misaonog svijeta, gdje je svaki sonet u svojoj istini i ljepoti pjesma za sebe, a istodobno i pjesma o pjesniku; a tu su i njegovi sonetni vijenci, ljupka Zadarska ogrlica i dramatično uzburkana, tamna i gorka pjesnička riječ Nakon brodoloma, i uz njih dvije ogrlice ljuvene, dva sonetna vijenca duboko intimne prirode, vezana za nikada utrnutu ljubav što muči i razdire: Izazvan sjenama i Silazak u sebe, oba u ozračju renesansno-petrarkističkoga duha, vječnog i nikada istrošivog petrarkizma, sa srhom modemosti i bolnim nemirom osobnog tragizma.  
Soneti u ciklusu Bliskosti, posvećeni prijateljima poezije i dobre kapljice, muzi Erato i bogu Bakhu, plod su iskrenog pjesnikova uzbuđenja i zanosa, divnog Dobrina čovjekoljublja; poetski nadahnute spoznaje o dragim ljudima kojima se naš pjesnik nosi kao osobnim dobrom. Iznjedreni su iz najdublje ljudske i stvaralačke potrebe da sebi srodne duše obgrli i zagrli svojim rimama, oživotvori u svojim metaforama, ovjekovječi u krvotoku ritma svoga stiha; neka budu pjesma u pjesmi pjesnika, druga i prijatelja, besmrtni u ljepoti postojanja, što zanosi i opaja; vječni kao more, nalik neumrloj ptici, orlu – caru visina, beskraju plaveti i svjetlosti daljina; žuborenju mora, i letu galebova;

i nikada pusti i nikada sami

s morem ćemo trajat u vječnoj mu biti
gdje nas neće budit oluje ni krici  

Stvoriteljski duh svemoćja moćno zrači iz Dobrinih stihova posvećenim prijateljima; u pjesmama pjesnika svenazočnih, a nevidljivih. Paul Valery impresionira svojim promišljanjima o nadvremenskoj vrijednosti umjetnina o kojima se sve relevantno može reći bez povijesnih i biografskih podataka, što nije upitno kad je riječ o estetskoj magiji riječi, ali bez znaka i imena onih kojima su pjesme Roka Dobre posvećene, naš bi doživljaj bio oskudniji, siromašniji, za jedno poglavlje ljudskih radosti i tragika uskraćeniji, jer pjesma nije samo ono što u sebi nosi već i sve ono bogatstvo naše doživljajnosti što je mi pridodajemo, uzbuđeni i razbuđeni u svojim emocijama, mislima, asocijacijama u susretu s njenim ljepotama. A taj susret s pjesničkim dušama koje intenzivno osjećaju, mudro sude i snivaju uvijek je poseban doživljaj, mio i drag.

Vraćam se opet mitskom Dobrinu moru što obilato plavi njegove stihove i strofe, a da se nikada neće preliti preko reda i sklada, čvrstih simetrija i proporcija majstorski građenih pjesničkih soneta; u njima bijesne oluje i orkani, nevere njegove otočke duše, ali i tišine caruju kad „ispod modrih zvijezda more morski sniva“, kao u divnom sonetu Duša akvarela, posvećen njemu dragim prijateljima, zanesenim morem kao što je i sâm pjesnik. Likovni senzibilitet u poeziji Roka Dobre konstanta je njegove poezije pa se nerijetko pero pjesnika vidrićevski zna preobraziti u kist, a kako je sonet posvećen slikaru, to se stvaralački dogodilo na poseban način. To je jedinstvena i neponovljiva slika, u preljevima boja i zvukova, u suglasju motiva prozračna, svježa i čista, u kojoj duša morskog akvarela „dragošću dršće i strašću doziva“, ushitom vala šumi i diše ime dragih prijatelja:

ispod modrih zvijezda more morski sniva

ritmom krvotoka romore mu rime
i dragošću dršće i strašću doziva
žuđen ushit vala šumi vaše ime
iskrenošću diše duša akvarela
vedri odraz neba u beskraj se prosu
kao žitko srebro noć je uzavrela
uštap joj na grudi toči srebm-rosu

Dah zastaje pred ovom čarolijom, punom mistike, unutarnjeg života, u tajanstvu noći nedokučivih, neizrecivih ljepota. Jest, more je movens svih Dobrinih misaonih, ljudskih i stvaralačkih nemira; beskrajno i vječito proželo je sveukupno biće i žiće pjesnika, rasnog, iskonskog Jadranca i Mediteranca; more je postalo vlastitom pučinom njegove duše; tajnovita, iracionalna stvarnost, snaga svih njegovih zanosa i nadahnuća koja ne poznaje granice u otkrivanju čuda, što se zove poezija Roka Dobre; u žilama svojim pjesnik osjeća njegove plime i oseke, u nervima struje i vjetrove, u zagrljaju otočke hridi, što u vizijama pjesnika rastu i plamte ponad sinjeg mora, streme u visine, suncem obasjane dostatne same sebi, Roko Dobra iščitava skamenjenu vječnost čovjeka i kamena; pa nek smo tek trenutak u životu, treptaj oka ispod zvijezda, tek osušene kosti, u zagrljaju mora i kamena mi smo dio univerzuma, vječni u njegovoj snazi, trajni u njegovoj ljepoti.

I Zadarska ogrlica, dragulj zbirke, bitno je obilježena Dobrinim morem, što već u drugoj strofi razdragano hrli Gradu: „noseć ladu zlatnu i njezino breme // a sunce prosiplje svoje jedro sjeme“. Pjesnik njegovim stanjima i tajanstvima. U doživljajnosti pjesnika Grad je očovječen, vječno živ i mlad; on naprosto misli i osjeća u metaforičkim kategorijama mora u svoj svojoj prošlosti i sadašnjosti, u svim povijesnim burama i olujama, poput bajoslovne Feniks ptice, vječno se preporađa, uskrsava, iz pepela obnavlja; „ispod svoga neba“, širinom svoga duha, uvijek pravedan i dostojanstven, uvijek u rastu, vertikali svojih bijelih zvonika; s golubom na dlanu – simbolom mira, odolijevao je svim povijesnim udesima: i Rimu, i Bizantu, i Mlecima; silnicima i tiranima svih boja i vrsta; nadživio je sile pakla, „luciferski podle poput zlih pirata“, da bi se poslije svih muka, pustoši i rana, i grobova brojnih, moćno objavio i oglasio krunom pobjednika; široko otvorenih vrata, bez bedema, u ljepoti sunčanog dana; ideja slobode, temeljno nadahnuće Dobrina pjesmotvora, visoko je uzdignuta, i u žaru zanosa jarko osvijetljena:

sad ti srce ptica otkucava vrijeme

na suncu Donata cvrčak troši strune
žuriš doseć podne kad uzavri tjeme
i kada znoj kaplje pod težinom krune

Poezija Roka Dobre poezija je jakih emocija, plodna mislima i barokno raskošna slikama. U Dobrinoj Zadarskoj ogrlici opjevano je prometejstvo Grada, koji je u viziji pjesnika ljubljeno, živo biće; pjesnik je uzvisio njegovu samosvijest, gordost, snagu, nesavitljivost, smjelost i nepokolebljivost; dostojanstvo u patnji koje postaje etikom pjesmotvora; istodobno idejna i estetska kategorija, iz koje široko zrači pravednost, miroljubivost, slobodarstvo milenijskog Grada nad silama ropstva i zla; kompozicijski koncipirana na kontrastu nepomirljivih sila: života i smrti, svjetla i tame, dobra i zla, Zadarska je ogrlica moćno osvijetljena ljepotama života; snaga ljudskog duha i magija stvaralaštva caruje nad utvarama i avetima mraka pa primjereno toj spoznaji u prostorima pjesnikova sonetnog vijenca prepleće se poezija njegova srca s bremenitom poviješću voljenog mu Zadra; njegovim tragedijama kao i kulturnim i književnim dosezima, a sve je to organski isprepleteno, doživljeno i proživljeno, živo, kod Roka Dobre stopljeno u moćnu i jedinstvenu ekspresiju ritma i smisla; u čudesnu, izvornu viziju koja svojim povijesno i estetski prepoznatljivim znacima i simbolima razbuđuje u čitatelju rojeve asocijacija, sjećanja i prisjećanja; generira slike i uspomene, budi svijest o velikim razdobljima zadarske prošlosti, hrvatskog znaka i imena. Tako će se u tkivu Dobrine Ogrlice naći i vapaj Čikina križića, i „Vekenegin plamsaj molitve u tami“; i spomen na Kolomana i starca Benedikta, i „na Krševana svetog u čudesnoj priči“, i škrinju Šimunovu, što kao „sunce blista“, simbol neprocjenjivog blaga, što se zove Zlato i srebro Zadra, koje će ljepotom svoga izvornog sjaja zablistati i u esejistički nadahnutoj riječi velikog Krleže, a tu je i neizostavni Zoranić slavni, „blistava umijeća“ i Baraković, pjesnik Vile Slovinke, simboli hrvatstva u gradu kojega su tuđinci svojatali za sebe i rado za njim posezali. Zadarska ogrlica plod je čiste stvaralačke snage jednog talenta koji se nosi milenijskim gradom na javi i u snu, ali tu je i ukus, i znanje, i stvaralačka svježina, majstorstvo u gradnji soneta, i široka kultura pjesnika koji dobro poznaje predmet o kojem pjeva. Razlistavaju se pred nama motivi, preobražavaju u slike, u simbole, raznovrsnog smisla i izvora; oglašavaju se pokoljenja i vjekovi, prohujale vojne, i zlotvori „s prijetnjom edikta“, ali ono što je posebno lijepo u sonetima njegova vijenca, jest snaga lirskog, magija poezije obavijena koprenom starine, što se rađa iz velike ljubavi, iz čista srca; ljepota u mistici Te Deuma i svečanosti večernjih zvona, molitvi Ave Maria…

Čvrstoćom svojih stihova, klasičnom strukturom soneta, kao što rekosmo, zbirka Roka Dobre Zatočenik mora doista je u znaku slavne sonetne europske tradicije od trubadursko-petrarkističkih renesansnih vremena preko francuskih simbolista Baudelairea i Verlainea do hrvatskih modernista i postmodernista Matoša i Tina. Roko je Dobra istinski stvaralac, on ima glasa i sluha za ljepotu; stihovi su mu gibljivi i podatni, spontani i zanosni, slikoviti; natopljeni melodijama ritma i smisla; u slogu skladni, odmjereni; primjereno klasičnoj umjetničkoj formi, sažeti i savršeni; sigurnost Dobrina stiha i čvrstoća njegovih strofa učvršćuje vjeru našu u smisao i vječnu draž jedne bogate, rekao bih, poetski aristokratske tradicije u svijetu poezije, koja se i danas oglašava stvaralački svježa kad se u nju uključe istinski stvaraoci kakav je Roko Dobra, što poeziju njegovu nesumnjivo izdvaja u ovom vremenu lutanja i sveopće tjeskobe, poplavi slobodnog stiha, nerijetko na crti stihotvorstva i žonglerstva, praznog artizma.

Artist u Matoševu značenju tog pojma, umjetnik slova i riječi kojemu pjesnički izričaj nije sredstvo objektivnog iskaza već subjektivni glas dubokih nemira, duševnih stanja što se gibaju i kreću od bodlerovski grozomomih strahova i strepnji do svijetlih melodija u neodoljivoj čežnji da se izađe iz mraka, iz ropstva bola, da se nađe na obalama spasa, Roko će se Dobra u svojim ljubavnim ogrlicama, sonetnim vijencima Izazvan sjenama i Silazak u sebe, oglasiti kao pjesnik ranjena srca, duboke, strasne tuge, vapaja i krika; htio je biti poet radosnih soneta, anđela svoga ozarit ljepotom svoga srca, „grla punog pjesme, glasa punog zlata“, i visoko ga dići u carstvo modrine i vedrine, „medu bijela jata“. Jer, Roku je Dobri kao i Petrarki voljena žena duh i svjetlo, zvijezda, sunce koje živi; mitska Afrodita, što prečista bljesne iz morske pjene, božica ljubavi i ljepote; no umjesto blaženstva i sreće, vedre, vesele pjesme, oglasilo se zlo što razdvaja, „cma tuga među ljiljanima“, ljutih zmija leglo, klupko ljudskih jala i zala; glas vapijućeg ispod tamna neba; čemerna pjesma patnika, usamljenika i prognanika koji je svjestan svoga duševnog stanja na dnu mraka; i tjeskobe što pritišće i vuče u ponore „najdubljih mora“, čame, jada i spleena, dok voljena žena, Zvijezda, očiju njegovih modrina, uz odar pjesnikovih pregaranja, zanosa i snova svoj san sniva. Koliko bolne jadikovke i osobne tragike, tinovski potresne u gorkoj spoznaji-svjedočenju sebe u porazu uma i srca, pogaženih ideala i nedosanjanih ognjišta

i samo sam onaj koji trnje gazi

i samo sam onaj koji se ne penje
i samo sam onaj što dublje silazi
i samo sam onaj što pod križem stenje
i vrijeme sam mòra i skrhanih sanja
i svjedok pustoši satrta ognjišta
na kom su pepeo i sva moja tkanja
jer ako te nemam ni ja nemam ništa
možda izvor, Bože, naslutim do kraja
ali varljiv klokot dušu ne napaja

Ljubav se u poeziji Roka Dobre objavljuje kao vrlina i beznadna patnja. Nema nijednog duševnog, emotivnog stanja duše i srca što ga pjesnikova ljubavna lirika ne bi poznavala. Vječni sanjar, patnik, strasan u čežnji i težnji da se vine do sjaja svoje Zvijezde, tinovski rečeno ljubljenog djeteta, on je u svojoj ljubavnoj poeziji dramatično uznemiren i razapet, u svojim ljubavnim jadima kobno razdiran između varke i jave, uzleta i pada, zanosa i kajanja; grijeha i iskupljenja, nježnosti i grubosti, nade i poraza, uzvišenja i poniženja, ekstaze i otrežnjenja. Pa ipak, kolikogod bila dramatično potresna, u poplavi emocija, ljubavna poezija Roka Dobre nije oslobođena i doze trubadurske spiritualnosti, i diskretne vjerske mistike i na svoj način bodlerovske erotike, gdje se ljubav javlja kao otrov i naslada, strast krvi, pa se pod perom pjesnika rađaju, kao izraz užasnih duševnih stanja, jezovite slike u znaku vampira, rospija, najstrašnijih zmija, da bi se istodobno kao nekim čudom objavila u novom svjetlu, estetski snažno u vedrini, čistoći i svježini radosnih motiva; u vatri puti, vrela i čista poput Petrarkine Dijane „kada bljesnu gola usred mrzlih voda“, otkrila u karakterističnom detalju, kraćoj slici, ali dovoljno da oglasi svu svoju dragost ljepote, i uzavrelu snagu:

jer osjatih vatru tvoje vrele puti

i srnu tvog struka i pticu tvog glasa
pa ipak ti kažem: ne muči me! šuti!

Ljubav je pjesnika jača od smrti i grijeha; oplođena pjesmom živi za vječnost i biva vječnost, nadvremenska, kao i pjesma nadstvama vrijednost; vesela ili tužna, uvijek nosi karakter utopije i magiju čarolije:

ej, čime te nisam sve tad zamijenio

mišljah zvijezda da si azurna beskraja
a ja sam tek smrtnik što je zanijemio
zagledan u raskoš nebeskoga raja;

u sferama njegova stvaralačkog duha nedostižni ideal nikada dohvatljiv, nikada ostvarljiv, nikada dosanjan i dodirljiv, trag božanskog u čovjeku, i što bi čovjek i naš život u gruboj i surovoj javi da nema tih velikih sanjara u svijetu poezije što duhom svojim cesarićevski visoko lebde iznad zemnih stvari, poput oblaka pjesnikova što krvari ljepotu. Baudelaire bi rekao: Dan bez noći, život bez sna. Sanjajmo, dakle, poruka je velikog pjesnika.

Istinska je umjetnost uvijek bajkovita i tajnovita; u svojim unutrašnjim kozmičkim prostorima tamna i duboka, nesaglediva; metaflzička dimenzija njena je bitna karakteristika; ima svoje svjetove, svoje zakonitosti, svoje plime i oseke i svoj jezik i svoju gramatiku; svoje vrtove, pejsaže, perivoje; živi po sebi, buja i raste ritmom svoga krvotoka, otkucajima srca svoga tvorca. I poezija Roka Dobre duboko je autonomna; originalna svojim svijetom motiva i slika, izvorna ritmom doživljaja i sugestivnom snagom izričaja. Poezija istančanog senzibiliteta, bujne imaginacije, nabreklih emocija, bogata uznemirenim mislima pjesnika koji u sveopćoj disharmoniji svijeta, stvari i pojava čezne za skladom postojanja bilo u davno „odbjeglim snima“ bilo da se izađe iz ponora bezdana vlastitog bića:
 

hej izađi više iz mrkline ove // vani život sunce možda tebe zove.

Složena i slojevita, maštovita i bajkovita, prezasićena metaforikom, iracionalna, sva na crti jave i sna, poezija Roka Dobre izmiče racionalnoj analizi, klasičnoj interpretaciji. Tko da iščita i odgonetne sve ono bogatstvo Dobrinih maštovitih slika, simbola, alegorija, raščlani bogatstvo njegova duha, definira nijanse njegovih boja, zvukova, čulnih senzacija! Sve to izmiče konačnim definicijama, kao što izmiče i sâm život što ga živimo razapeti između materije i duha, čula i intelekta, krvi i uma, života i groba; zvjezdanog neba nad nama i moralnog zakona u nama, trajno upitni i trajno bespomoćni. Jer, nade su naše krhke, kao i znanje, a želje tek snovi da bismo do kraja prodrli u tajnu smrti, čudo života i besmrtnost ljepota.


Ljepota Dobrine poezije bitno je određena snagom pjesnikova talenta i elementom zavičajnog mora koje je u pjesnikovoj doživljajnosti istodobno mitski veličajno i strahotno, ali tu je i domaća književna tradicija kojoj poezija Roka Dobre jezikom organski pripada, i, kao i uvijek, kad se dogodi velika poezija, tu je i tradicija šireg civilizacijskoga kruga europske kulture, njezina judejsko-kršćanska supstanca kojom smo rođenjem, odgojem i življenjem bitno duhovno ozračeni i prepoznatljivi. U tom kontekstu poezija njegova bremenito je složena; diskretno a moćno korespondira s hrvatskom književnom tradicijom od „betega Ljuvenoga“ Petra Zoranića i vilā naših renesansnih trubadura preko Preradovićeve lađe kojoj se pjesnik prepustio u svom beznadu, u viziji Roka Dobre arka kojom bol kormilari i prkosi na bespućima strahotnog mora, „gdje je teže živjet negoli umrijeti“, pa sve do Kranjčevićeve kozmičke lirike i mraka Matoševe More i živih odjeka Tinove poezije bola, tamne i duboke; a sve je to kod Roka Dobre kreativno stopljeno, u doživljajnosti njegovoj preobraženo u duboko osobni izričaj, u jezgri njegove poezije oplođeno kao dragocjeno bogatstvo njegova pjeva, kao iskonska, smislena veza s ljepotama prohujalih stoljeća bez kojih se ne može ni zamisliti velika, istinska poezija. Veliki je pjesnik uvijek križište prošlosti i sadašnjosti, piše Ivo Frangeš, a nerijetko i vidovit predznak budućnosti, no o tome neka budućnost kaže riječ.
Gledan u svjetlu umjetnosti i književnopovijesne kauzalnosti uopće, snagu i europski domašaj Dobrine poezije nalazimo, prije svega, u briljantno artistički oblikovanim sonetima koji kod njega nisu tek forma, konstrukcija jedne drevne forme, već čista melodija njegovih uznemirenih misli i emocija; doživljaj se pjesnika spontano i poetski izvorno raspjevao u toj klasičnoj formi koja je punoćom pjesnikova glasa dostojna kantilena Matoševa i Tinova sonetnog sklada. A tu je i mnoštvo drugih suzvučja, odjeka i suglasja koji Dobrinu poeziju europski prepoznatljivo određuju i oživotvoruju. Krasi je petrarkizam, ljubavno nastrojenje koje traje jednako u europskoj kao i u hrvatskoj književnosti do dana današnjega; i bodlerizam kao latentno stanje uznemirene moderne duše, i, usko uz taj nemir, tragični osjećaj usamljenosti, patnja, čama; srce što krvari u jadu spleena, gorčini užasa, paklu sotonizma.
Poznavalac modeme poezije od Rimbauda i Baudelairea pa do našeg neumrlog Tina Ujevića i živućeg Slavka Mihalića neće se oteti dojmu kako je i Dobrina poezija natopljena remboovskom alkemijom slova. Bitno obilježena „kletim savezom riječi“, drskim sudarima i neočekivanim suglasjima, nejasnoćom koja nije porok već kvaliteta modeme poezije, lirika Roka Dobre u znaku je modernog europskog izričaja, ali kao i uvijek kad je riječ o istinskim umjetnicima, sve je to stvaralački preuzeto, sve je to u dubokom skladu s prirodom njegove mediteranske duše, nervom i temperamentom pjesnika koji prepoznatljivo gradi svoj jezik, živi u svojim svjetovima i sazvježđima, simbolima i sinestezijama. U tom kontekstu nije zanemariva i blagozvučnost Dobrine lirike koja nas živo asocira na Verlaineovu poeziju i poetiku: glazba iznad svega što se tako dojmljivo i tako sugestivno oglašava u melodioznosti Dobrina ritma i stiha. Izražajno bogatstvo hrvatskog jezika u poeziji njegovoj verlenovski se snažno objavilo u muzikalnosti i sugestivnosti njegova pjesničkog izričaja, u Dobrinim tečnim i raspjevanim sonetima, stihovima i strofama. U doživljavanju i oživljavanju ljubavnih uspomena, intimnih duševnih stanja, nepovratno minulih lijepih dana, ugaslih da bi mogli trajati u prisjećanjima, u sjenama, u srcu pjesnikove tihe sjete nad iščezlim sjajem intimne sreće, poezija Roka Dobre nosi u sebi nečeg lamartinovskog u povezivanju čovjeka i krajolika, pjesnikove duše i prirode, u okrilju koje se ljubav pjesnika objavila i pjesmom oplodila kao životna sudbina pjesnika, božanska milost, poklonjeni dar, da bi, kao sve veliko i lijepo, u životu brzo nestalo, kratko trajalo, iščezlo kao čarolija duge i varka sna.
Ti povratci na izvore ljudskih zanosa, sreće, ushićenja, ti povratci u poeziji Roka Dobre svojevrsna su konstanta koja bitno obilježava pjesnikove duhovne uzlete i padove; na vječnom paralelizmu nekada i sad bogato se rađa cijela skala pjesnikovih duševnih raspoloženja i emotivnih stanja usko vezanih za sliku pejzaža, pa gubitkom ljubavne sreće krajolik se kod Roka Dobre preobražava u prozu života i grubost dana. Nestankom skladnog trenutka i toplog kutka u srodstvu s maslinom, i žalom srebrnim, i školjkama, i bajkovitim uštapom, sveprisutnim motivom u njegovoj poeziji, čarobnim svjetlom u snu pjesnika, nestaje i romantika pejzaža, ljepota krajolika; ostaje samo bol i samoća, i poovska jeka da voljenog bića više nema;

uz nanose pijeska sasvim nove stvari

prekrivaju vali i dosadne kiše
zakašnjeli galeb ni za čim ne mari
jedino krik raste s tužnih ishodišta
žednog kaplje zdravlja s vječnih izvorišta  

Nije pjesnikov doživljaj zaobišlo ni dragocjeno blago drevnih mitova, a tu je i Biblija, istodobno religiozna knjiga i „književno djelo“, kako reče Jure Kaštelan, „izvorne i neprolazne umjetničke snage“, izvor nadahnuća tolikim umjetnicima: slikarima, kiparima, glazbenicima i pjesnicima svih vremena, pa, eto, na njezinu nepresušnom, vječno živom izvoru, našao se i naš pjesnik koji se u patnjama svojim snaži i nosi poput Tina bremenitim križem samoga Krista: i samo sam onaj što pod križem stenje.

Takva kakva jest, oživotvorena izvornim dahom zavičajnog mora, stvaralački prožeta duhom europske kulture i literature, slojevita i silovita, autentična i duboka, istodobno neponovljivo individualna i univerzalna, estetski blistava i moćna, znak trajnog i neugasivog života, poezija Roka Dobre bit će uvijek izazov i radost ljudima duha i pera, ali i onima koji nisu od pera, a ljube poeziju, dobrotu i ljepotu.

___________________________________________________________

* Inače, ovaj je ogled bio objavljen u „Zadarskoj smotri“ 1-3 / 2003., u „Dubrovniku“ 4 / 2004. i u autorovoj knjizi  „U ozračju poezije i znanosti“, u izdanju Matice hrvatske Zadar, 2008. godine.