Roko Dobra – umjetnik iskonske snage i izvorne pjesničke riječi

Prelistavanje jedne knjige stihova uvijek je ozbiljan i odgovoran posao kojemu valja pristupiti s pažnjom, ljubavlju i požrtvovanjem. Pjesme su govorenje duše a za duše bližnjih, pa ako sam uspio i malko odškrinuti vrata što vode u svjetove Dobrine poezije, moj posao nije bio bez smisla.

Nije slučajno, što se zbirka Roka Dobre Zatočenik mora otvara invokacijom Riječi; asocira nas to na drevnog Homera i našeg Marula; prvi, poganin, saziva Muzu neka mu poje srdžbu „Ahileja, Peleju sina, pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada“; drugi, kršćanin spjevalac – Boga, neka mu ne uskrati milost da opjeva smiona djela biblijske junakinje Judite: „Zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost, / ne hti mi kratiti u tom punu milost“, dok Roko Dobra, pjesnik i intelektualac našeg doba, saziva dostojanstvo Riječi; neka se oplodi u izvornoj snazi svoga sjaja i nabrekne plodna, i kloni utabanih staza i omeđenih oaza; u bolu koji je rađa neka se, naga i čista, vine do one sudbonosne visine, tinovski rečeno, „gdje se pjesme gnijezde“, a stihom našeg pjesnika „gdje svjetlost pjesme nadvisuje vrijeme“. Takav je Roko Dobra, klasik izričajem, majstor u gradbi punih, čvrstih strofa, skladnih soneta, što je povlastica rijetkih odabranika i nerijetko tragičnih usamljenika. Pored ostalog, i po tom stvaralačkom moranju da gradi sonete, ima svoje posebno mjesto u svijetu suvremene hrvatske poezije.

Otočanin jadranskog otoka Žirja, čovjek školja, čija je narav bitno određena duhovnim vidokrugom beskraja; nebom i morem, gdje se magija beskonačnosti istodobno sluti i osjeća tako intimno i tako strahotno, kao opomena i izazov čovjekovoj odvažnosti, kao osobno dobro, ali i prokletstvo što muči i razdire, Roko je Dobra sudbinski određen njegovim strahotnim prostranstvom; ono je trajno stanje njegove duše, sila po sebi i sila u njemu, koja ga, kao pjesnika, bitno određuje, pokreće, usudno dozivlje, duhovno uznemiruje, stvaralački oplođuje. More je izvor njegovim nadahnućima i doživljajima, ispovijestima, poetskim slikama; stanište njegova duha, izvor njegovoj razapetosti u vječnoj borbi između života i groba, sklada i kaosa, svjetla i tame, obećanja i sanja:

evo me o more raspni me na valu

podno pustog neba u prisustvu groba

Zaljubljenik i zatočenik moćnog mora, jednako u pobjedama kao i u  porazima, Roko Dobra široko će se otvoriti svim njegovim izazovima i obećanjima, zagonetnim tajnama i slijepim silama, nepredvidljivim u nemilosti i milosrdnosti; strašću zaljubljenika i strahom ropskog podanika Roko će Dobra otvoriti sva svoja čula, neka ga prožme do dna bića, u totalitetu, neka se nastani u njemu svojim zlodusima i dobrim vjetrovima, zloslutnim tišinama i uraganima, ali neka ga ispuni tvoračkom energijom i snagom pjesme što liječi rane, oplođuje patnje i nadvisuje vrijeme pa i onda kad u paklu mora trune i tone, a nade su nijeme:

no gdje mi je snaga da se pjesmi nadam.

A stvaralačke snage ne nedostaje kod Roka Dobre; ona je izvorna, silovita i bogata, u njegovoj stvaralačkoj ličnosti mnogostruka i neiscrpna; navire iz razjarene i snažne pjesnikove nutrine, iz pobune i grča, jada i tjeskobe; iz dna duše nesmirene pred čudom nemilosrdnog mora, mitski strahotnog, za stradanje čovjeka ravnodušnog, hladnog, bešćutnog. Jest, pjesnik se može raspjevati samo u onome što ga istinski, iskonski uzbuđuje, što djeluje na srce zbog čega može i mora patiti ili radovati se. Poezija Roka Dobre pjesma je patnje, boli, krvi, nagona, duševnih nemira i kriza, strahova, mračnih, grozničavih, maštovitih vizija; na planu izričaja prapočetnog iskonskog nagona prema personifikaciji i simbolskom doživljavanju svijeta pa se mitsko more oglašava kao krvoločni tigar, nalik krvoločnoj hijeni; pučina divlja i svemoćna, prostranstvo u transu;

čujem more vatru duha u daljini kako tutnji

Pa ipak, kao i svaka velika umjetnost, iskonska, autentična, i poezija Roka Dobre nije oslobođena sunčanih staza života i poezije sna. Iz spleta njegovih duševnih plima i oseka, nada i beznađa, straha, želja i težnja, rađaju se u prostorima njegovih stihova prometejski znaci prkosa i bunta u obrani smisla života, stvaralačkog duha; ono nagonsko, stvaralačko moranje da se u „odsustvu sunca, u bezumlju noći“, brodolomu bića, dok nebo nad glavom kranjčevićevski bezdušno zijeva, smiono krene, uz snagu volje i svjetlost nade, u daljine najplemenitijeg ljudskog smisla: „po Ljepotu – sve do Lorce i Granade“. Kroz potpunu žrtvu svoga stvaralačkog bića, nagonskom predanju Riječi, Roko Dobra dolazi do snage i veličine ljudskog duha i stvaralačkog trenutka – sjaja poezije u kojoj se prepoznatljivo osjeća i stapa priroda pjesnikove mediteranske duše s rafiniranim duhom europske kulture. Roko Dobra tako intenzivno osjeća izražajnu snagu riječi; on je strastveno, nagonski ćuti i sluti u smislu, boji, zvuku; u ritmu stiha, punoći rima, magiji simbola, i onoj čudesnoj čari koprene kojom Roko Dobra, istinski pjesnik, obavija opjevane motive, stvari i pojave.

Svaka velika umjetnost ima svoj glas po kojem se prepoznaje, po kojem je ona svoja, neponovljiva i neuhvatljiva. Naglasimo još jednom „svemoć mora i kamena“ Roko Dobra doživljava tako strastveno, tako bogato, uzbuđeno i duboko daje glas njegov u rvanju s vječnim i svemoćnim silama snažan i silovit, prodoran i strasan, kranjčevićevski glasan i moćan, no u prostorima Dobrinih sonetnih struktura akustički obuzdan i stišan, primjereno klasičnoj poetici jasnoće, čistoće i sklada, logikom jedne krajnje stilski štedljive forme, čvrste i pregnantne, discipliniran i smiren; blagozvučnošću i tečnošću izraza, stiha i ritma, oplemenjen, kristaliziran. U vječnom žrvnju tamnih i pomamnih sila prirode, okrutnog mora što ga surovo lomi i drobi, melje i ždere i okrutnog svijeta prepunog zloće i grijeha, što se kupa u bespuću stida, u bezumlju pada pred kojim se pjesniku srce kida, kako pjeva u pjesmi Svijet po meni, bodlerovski jezovitoj, mračnoj

svijete u mom mozgu sa vatrama zloće

nahero si sazdan na bespuću stida

Roko se Dobra, svemu tome usprkos, i zloći i grubosti svijeta, neće odreći života, kranjčevićevskim pjevom rečeno: svjetlosti pravde i vidjela; u podtekstu njegovih sadržajima tamnih i potresnih soneta, u kojima drama jedne bolno preosjetljive duše nema kraja, vidljiv je naglašeni vapaj za svjetlom Oriona, sunčanom stranom života, sjajem zvijezda, čarolijom sna Garcia Lorce; naglašena čežnja za ljubljenim bićem, i svetim mirom visina „gdje anđeli snatre // radosni duh voda i zlato maslina“; bajkovitim djetinjstvom, zavičajnim slikama, dragim uspomenama, čeznutljivim, ljupkim i toplim  

išao si stazom sunca; u tebi je ona sjala

U svojim pjesmama neće se odreći sjaja Oriona, i tako dragog mu i  bajkovitog uštapa, premda je „osakaćen za san mjeseca u kosi“; i. sunca zavičajnog, Nazorova izvora zdravlja i snage, pa i onda kada grubo strada; dubljeg smisla postojanja svog pjesničkog i ljudskog bitka; u svojim vratolomnim vizijama zaći će duboko, spustiti se i u bezdan svoga bića, zaroniti u ponore, u korijenje, na izvore svoga beskonačkog Ja, sve do ljudskog dna u slutnji i potrazi svoga sna:

jer moramo doseć nebo svoga uma

Poezija Roka Dobre otkriva čovjeka snažnog duha koji u svojim mukama i patnjama traga za ljepotom svijeta, iskrom smisla u besmislenoj surovosti života, čovjeka i kozmosa. Neće poput mitskog Orfeja  ukrotiti  divlje  sile,  pomahnitale „vode kobne kada s uma siđu“, kao u sonetu Vode; pa sve živo nose i plave; dave travke, kolju mrave, guše cvrkut u snovima grana, dok ruke vape i zvone katedrale, kako pjeva pjesnik. To je istodobno poetski i veličanstveno i strahotno; biblijsko nadahnuće, kranjčevićevski impresivna vizija stradanja ljudstva, kod Kranjčevića dana u širokim zahvatima epsko-lirskog stiha, kod Roka Dobre u čvrstoj strukturi šekspirskog soneta, lirskog dvanaesterca. Zatrudnjele vode sve plave i sve redom život gase, a u sveopćem mraku umiranja, poput biblijskog Noe, pjesnik nadživljuje apokalipsu sveopćeg potopa; i tako raste do simbola života, stvaralaštva, nepobjedivosti; smrt biva pobijeđena ljepotom ljudskog smisla – svjetlošću pjesme nad mrakom nereda, kaosa i besmisla.

Tako Roko Dobra u strofama svojim ljudski i pjesnički izgara do grozničavih stanja; svjestan svoje nadarenosti i visokih ideala, on je na crti svoga stvaralaštva patnjom Joba razapet između sna i jave, neba i zemlje, istine i varke; mozgom i srcem, a poezija je uvijek simbioza uma i srca, čezne da sazda divan dvorac na goleti duha, dizdarovski da se nade u svijetu bajki, „iza sedam gora“, i još dalje, i još dublje s onu stranu uma; da prodre do ujevićevskih vidika koji su preko onoga što se vidi, u mistiku bitka, metafiziku daljina gdje se svjetlost života otima tami groba. Tako uronjen u sebe, u svoje tjeskobe i težnje, nemoći i htijenja, ahasferski vječno u znaku kretanja i postojanja, vratolomnih brodoloma i putovanja, u sudarima i stapanjima sa stostrukim sobom u sebi i svijetom izvan sebe; uvijek više u prostorima tame, u pejsažu duševne tuge, manje u sjaju mjesečine i čarolijama duge, Roko je Dobra podario i obogatio suvremeni hrvatski poetski prostor za jedan moćan, autentičan, prepoznatljiv glas kako bogatstvom sadržaja, tako i blistavošću izričaja i ljepotom svojih čvrstih a blagozvučnih soneta koji su u znaku najbolje europske i hrvatske sonetne tradicije od Petrarke i Shakespearea, Prešema i Baudelairea do neumrlih hrvatskih sonetista, Matoša i Tina, igrom sudbine Rabbija i discipulusa. U njima intenzivno živi i široko diše jedna snažna pjesnička individualnost, istinski umjetnik riječi koji se u sudarima sila u sebi i izvan sebe kida i lomi, ljubi i trpi, raduje i žalosti; postojan u boli i patnji, vjeran slobodi duha, svjetlosti i ljepoti.

i nikada pusti i nikada sami

Stvoriteljski duh svemoćja moćno zrači iz Dobrinih stihova posvećenim prijateljima; u pjesmama pjesnika svenazočnih, a nevidljivih. Paul Valery impresionira svojim promišljanjima o nadvremenskoj vrijednosti umjetnina o kojima se sve relevantno može reći bez povijesnih i biografskih podataka, što nije upitno kad je riječ o estetskoj magiji riječi, ali bez znaka i imena onih kojima su pjesme Roka Dobre posvećene, naš bi doživljaj bio oskudniji, siromašniji, za jedno poglavlje ljudskih radosti i tragika uskraćeniji, jer pjesma nije samo ono što u sebi nosi već i sve ono bogatstvo naše doživljajnosti što je mi pridodajemo, uzbuđeni i razbuđeni u svojim emocijama, mislima, asocijacijama u susretu s njenim ljepotama. A taj susret s pjesničkim dušama koje intenzivno osjećaju, mudro sude i snivaju uvijek je poseban doživljaj, mio i drag.

Vraćam se opet mitskom Dobrinu moru što obilato plavi njegove stihove i strofe, a da se nikada neće preliti preko reda i sklada, čvrstih simetrija i proporcija majstorski građenih pjesničkih soneta; u njima bijesne oluje i orkani, nevere njegove otočke duše, ali i tišine caruju kad „ispod modrih zvijezda more morski sniva“, kao u divnom sonetu Duša akvarela, posvećen njemu dragim prijateljima, zanesenim morem kao što je i sâm pjesnik. Likovni senzibilitet u poeziji Roka Dobre konstanta je njegove poezije pa se nerijetko pero pjesnika vidrićevski zna preobraziti u kist, a kako je sonet posvećen slikaru, to se stvaralački dogodilo na poseban način. To je jedinstvena i neponovljiva slika, u preljevima boja i zvukova, u suglasju motiva prozračna, svježa i čista, u kojoj duša morskog akvarela „dragošću dršće i strašću doziva“, ushitom vala šumi i diše ime dragih prijatelja:

ispod modrih zvijezda more morski sniva

Dah zastaje pred ovom čarolijom, punom mistike, unutarnjeg života, u tajanstvu noći nedokučivih, neizrecivih ljepota. Jest, more je movens svih Dobrinih misaonih, ljudskih i stvaralačkih nemira; beskrajno i vječito proželo je sveukupno biće i žiće pjesnika, rasnog, iskonskog Jadranca i Mediteranca; more je postalo vlastitom pučinom njegove duše; tajnovita, iracionalna stvarnost, snaga svih njegovih zanosa i nadahnuća koja ne poznaje granice u otkrivanju čuda, što se zove poezija Roka Dobre; u žilama svojim pjesnik osjeća njegove plime i oseke, u nervima struje i vjetrove, u zagrljaju otočke hridi, što u vizijama pjesnika rastu i plamte ponad sinjeg mora, streme u visine, suncem obasjane dostatne same sebi, Roko Dobra iščitava skamenjenu vječnost čovjeka i kamena; pa nek smo tek trenutak u životu, treptaj oka ispod zvijezda, tek osušene kosti, u zagrljaju mora i kamena mi smo dio univerzuma, vječni u njegovoj snazi, trajni u njegovoj ljepoti.

I Zadarska ogrlica, dragulj zbirke, bitno je obilježena Dobrinim morem, što već u drugoj strofi razdragano hrli Gradu: „noseć ladu zlatnu i njezino breme // a sunce prosiplje svoje jedro sjeme“. Pjesnik njegovim stanjima i tajanstvima. U doživljajnosti pjesnika Grad je očovječen, vječno živ i mlad; on naprosto misli i osjeća u metaforičkim kategorijama mora u svoj svojoj prošlosti i sadašnjosti, u svim povijesnim burama i olujama, poput bajoslovne Feniks ptice, vječno se preporađa, uskrsava, iz pepela obnavlja; „ispod svoga neba“, širinom svoga duha, uvijek pravedan i dostojanstven, uvijek u rastu, vertikali svojih bijelih zvonika; s golubom na dlanu – simbolom mira, odolijevao je svim povijesnim udesima: i Rimu, i Bizantu, i Mlecima; silnicima i tiranima svih boja i vrsta; nadživio je sile pakla, „luciferski podle poput zlih pirata“, da bi se poslije svih muka, pustoši i rana, i grobova brojnih, moćno objavio i oglasio krunom pobjednika; široko otvorenih vrata, bez bedema, u ljepoti sunčanog dana; ideja slobode, temeljno nadahnuće Dobrina pjesmotvora, visoko je uzdignuta, i u žaru zanosa jarko osvijetljena:

sad ti srce ptica otkucava vrijeme

Poezija Roka Dobre poezija je jakih emocija, plodna mislima i barokno raskošna slikama. U Dobrinoj Zadarskoj ogrlici opjevano je prometejstvo Grada, koji je u viziji pjesnika ljubljeno, živo biće; pjesnik je uzvisio njegovu samosvijest, gordost, snagu, nesavitljivost, smjelost i nepokolebljivost; dostojanstvo u patnji koje postaje etikom pjesmotvora; istodobno idejna i estetska kategorija, iz koje široko zrači pravednost, miroljubivost, slobodarstvo milenijskog Grada nad silama ropstva i zla; kompozicijski koncipirana na kontrastu nepomirljivih sila: života i smrti, svjetla i tame, dobra i zla, Zadarska je ogrlica moćno osvijetljena ljepotama života; snaga ljudskog duha i magija stvaralaštva caruje nad utvarama i avetima mraka pa primjereno toj spoznaji u prostorima pjesnikova sonetnog vijenca prepleće se poezija njegova srca s bremenitom poviješću voljenog mu Zadra; njegovim tragedijama kao i kulturnim i književnim dosezima, a sve je to organski isprepleteno, doživljeno i proživljeno, živo, kod Roka Dobre stopljeno u moćnu i jedinstvenu ekspresiju ritma i smisla; u čudesnu, izvornu viziju koja svojim povijesno i estetski prepoznatljivim znacima i simbolima razbuđuje u čitatelju rojeve asocijacija, sjećanja i prisjećanja; generira slike i uspomene, budi svijest o velikim razdobljima zadarske prošlosti, hrvatskog znaka i imena. Tako će se u tkivu Dobrine Ogrlice naći i vapaj Čikina križića, i „Vekenegin plamsaj molitve u tami“; i spomen na Kolomana i starca Benedikta, i „na Krševana svetog u čudesnoj priči“, i škrinju Šimunovu, što kao „sunce blista“, simbol neprocjenjivog blaga, što se zove Zlato i srebro Zadra, koje će ljepotom svoga izvornog sjaja zablistati i u esejistički nadahnutoj riječi velikog Krleže, a tu je i neizostavni Zoranić slavni, „blistava umijeća“ i Baraković, pjesnik Vile Slovinke, simboli hrvatstva u gradu kojega su tuđinci svojatali za sebe i rado za njim posezali. Zadarska ogrlica plod je čiste stvaralačke snage jednog talenta koji se nosi milenijskim gradom na javi i u snu, ali tu je i ukus, i znanje, i stvaralačka svježina, majstorstvo u gradnji soneta, i široka kultura pjesnika koji dobro poznaje predmet o kojem pjeva. Razlistavaju se pred nama motivi, preobražavaju u slike, u simbole, raznovrsnog smisla i izvora; oglašavaju se pokoljenja i vjekovi, prohujale vojne, i zlotvori „s prijetnjom edikta“, ali ono što je posebno lijepo u sonetima njegova vijenca, jest snaga lirskog, magija poezije obavijena koprenom starine, što se rađa iz velike ljubavi, iz čista srca; ljepota u mistici Te Deuma i svečanosti večernjih zvona, molitvi Ave Maria…

Čvrstoćom svojih stihova, klasičnom strukturom soneta, kao što rekosmo, zbirka Roka Dobre Zatočenik mora doista je u znaku slavne sonetne europske tradicije od trubadursko-petrarkističkih renesansnih vremena preko francuskih simbolista Baudelairea i Verlainea do hrvatskih modernista i postmodernista Matoša i Tina. Roko je Dobra istinski stvaralac, on ima glasa i sluha za ljepotu; stihovi su mu gibljivi i podatni, spontani i zanosni, slikoviti; natopljeni melodijama ritma i smisla; u slogu skladni, odmjereni; primjereno klasičnoj umjetničkoj formi, sažeti i savršeni; sigurnost Dobrina stiha i čvrstoća njegovih strofa učvršćuje vjeru našu u smisao i vječnu draž jedne bogate, rekao bih, poetski aristokratske tradicije u svijetu poezije, koja se i danas oglašava stvaralački svježa kad se u nju uključe istinski stvaraoci kakav je Roko Dobra, što poeziju njegovu nesumnjivo izdvaja u ovom vremenu lutanja i sveopće tjeskobe, poplavi slobodnog stiha, nerijetko na crti stihotvorstva i žonglerstva, praznog artizma.

Artist u Matoševu značenju tog pojma, umjetnik slova i riječi kojemu pjesnički izričaj nije sredstvo objektivnog iskaza već subjektivni glas dubokih nemira, duševnih stanja što se gibaju i kreću od bodlerovski grozomomih strahova i strepnji do svijetlih melodija u neodoljivoj čežnji da se izađe iz mraka, iz ropstva bola, da se nađe na obalama spasa, Roko će se Dobra u svojim ljubavnim ogrlicama, sonetnim vijencima Izazvan sjenama i Silazak u sebe, oglasiti kao pjesnik ranjena srca, duboke, strasne tuge, vapaja i krika; htio je biti poet radosnih soneta, anđela svoga ozarit ljepotom svoga srca, „grla punog pjesme, glasa punog zlata“, i visoko ga dići u carstvo modrine i vedrine, „medu bijela jata“. Jer, Roku je Dobri kao i Petrarki voljena žena duh i svjetlo, zvijezda, sunce koje živi; mitska Afrodita, što prečista bljesne iz morske pjene, božica ljubavi i ljepote; no umjesto blaženstva i sreće, vedre, vesele pjesme, oglasilo se zlo što razdvaja, „cma tuga među ljiljanima“, ljutih zmija leglo, klupko ljudskih jala i zala; glas vapijućeg ispod tamna neba; čemerna pjesma patnika, usamljenika i prognanika koji je svjestan svoga duševnog stanja na dnu mraka; i tjeskobe što pritišće i vuče u ponore „najdubljih mora“, čame, jada i spleena, dok voljena žena, Zvijezda, očiju njegovih modrina, uz odar pjesnikovih pregaranja, zanosa i snova svoj san sniva. Koliko bolne jadikovke i osobne tragike, tinovski potresne u gorkoj spoznaji-svjedočenju sebe u porazu uma i srca, pogaženih ideala i nedosanjanih ognjišta

i samo sam onaj koji trnje gazi

Ljubav se u poeziji Roka Dobre objavljuje kao vrlina i beznadna patnja. Nema nijednog duševnog, emotivnog stanja duše i srca što ga pjesnikova ljubavna lirika ne bi poznavala. Vječni sanjar, patnik, strasan u čežnji i težnji da se vine do sjaja svoje Zvijezde, tinovski rečeno ljubljenog djeteta, on je u svojoj ljubavnoj poeziji dramatično uznemiren i razapet, u svojim ljubavnim jadima kobno razdiran između varke i jave, uzleta i pada, zanosa i kajanja; grijeha i iskupljenja, nježnosti i grubosti, nade i poraza, uzvišenja i poniženja, ekstaze i otrežnjenja. Pa ipak, kolikogod bila dramatično potresna, u poplavi emocija, ljubavna poezija Roka Dobre nije oslobođena i doze trubadurske spiritualnosti, i diskretne vjerske mistike i na svoj način bodlerovske erotike, gdje se ljubav javlja kao otrov i naslada, strast krvi, pa se pod perom pjesnika rađaju, kao izraz užasnih duševnih stanja, jezovite slike u znaku vampira, rospija, najstrašnijih zmija, da bi se istodobno kao nekim čudom objavila u novom svjetlu, estetski snažno u vedrini, čistoći i svježini radosnih motiva; u vatri puti, vrela i čista poput Petrarkine Dijane „kada bljesnu gola usred mrzlih voda“, otkrila u karakterističnom detalju, kraćoj slici, ali dovoljno da oglasi svu svoju dragost ljepote, i uzavrelu snagu:

jer osjatih vatru tvoje vrele puti

Ljubav je pjesnika jača od smrti i grijeha; oplođena pjesmom živi za vječnost i biva vječnost, nadvremenska, kao i pjesma nadstvama vrijednost; vesela ili tužna, uvijek nosi karakter utopije i magiju čarolije:

ej, čime te nisam sve tad zamijenio

u sferama njegova stvaralačkog duha nedostižni ideal nikada dohvatljiv, nikada ostvarljiv, nikada dosanjan i dodirljiv, trag božanskog u čovjeku, i što bi čovjek i naš život u gruboj i surovoj javi da nema tih velikih sanjara u svijetu poezije što duhom svojim cesarićevski visoko lebde iznad zemnih stvari, poput oblaka pjesnikova što krvari ljepotu. Baudelaire bi rekao: Dan bez noći, život bez sna. Sanjajmo, dakle, poruka je velikog pjesnika.

Složena i slojevita, maštovita i bajkovita, prezasićena metaforikom, iracionalna, sva na crti jave i sna, poezija Roka Dobre izmiče racionalnoj analizi, klasičnoj interpretaciji. Tko da iščita i odgonetne sve ono bogatstvo Dobrinih maštovitih slika, simbola, alegorija, raščlani bogatstvo njegova duha, definira nijanse njegovih boja, zvukova, čulnih senzacija! Sve to izmiče konačnim definicijama, kao što izmiče i sâm život što ga živimo razapeti između materije i duha, čula i intelekta, krvi i uma, života i groba; zvjezdanog neba nad nama i moralnog zakona u nama, trajno upitni i trajno bespomoćni. Jer, nade su naše krhke, kao i znanje, a želje tek snovi da bismo do kraja prodrli u tajnu smrti, čudo života i besmrtnost ljepota.

uz nanose pijeska sasvim nove stvari

Nije pjesnikov doživljaj zaobišlo ni dragocjeno blago drevnih mitova, a tu je i Biblija, istodobno religiozna knjiga i „književno djelo“, kako reče Jure Kaštelan, „izvorne i neprolazne umjetničke snage“, izvor nadahnuća tolikim umjetnicima: slikarima, kiparima, glazbenicima i pjesnicima svih vremena, pa, eto, na njezinu nepresušnom, vječno živom izvoru, našao se i naš pjesnik koji se u patnjama svojim snaži i nosi poput Tina bremenitim križem samoga Krista: i samo sam onaj što pod križem stenje.

Takva kakva jest, oživotvorena izvornim dahom zavičajnog mora, stvaralački prožeta duhom europske kulture i literature, slojevita i silovita, autentična i duboka, istodobno neponovljivo individualna i univerzalna, estetski blistava i moćna, znak trajnog i neugasivog života, poezija Roka Dobre bit će uvijek izazov i radost ljudima duha i pera, ali i onima koji nisu od pera, a ljube poeziju, dobrotu i ljepotu.

___________________________________________________________