Roko Dobra
Nesumnjivo je istinita Simonidova misao o slikarstvu i poeziji koju je u uvodnoj riječi nakladnika velebne monografije „Hrvatski suvenir“ citirao prof. dr. Nikola Skledar: "Slikarstvo je nijemo pjesništvo, a pjesništvo rječita slika". Već sam odavno spoznao da je to tako, tako da sam, u više navrata, o toj istosti slikarstva i poezije, znao ponešto reći ili napisati …
Zapravo, nekoliko je u mene ciklusa, osobito soneta koje sam pisao imajući za predloške ili slikarske uradke pojedinih likovnih umjetnika (Nevenka i Duško Benini, Matilda Nobilo, Ivan Golac, npr.) ili pak fotografija ponekih umjetnika fotografije (Ante i Zvonimir Brkan, te poetesa Ljiljana Dobra, npr.) Jer, ako u stihovima lirski subjekt fiksira viđene ili naslućene datosti, a pri tom mu je izraz izvan domašaja slikarskog diskursa, onda je, najčešće, ta i takva poezija puko gomilanje riječi, ili pak što slično tome. Naravno, nije mi ni nakraj uma da, zirkajući predložak, isključivo pišem, odnosno pjevam o umjetnicima i predlošcima njihovih likovnih ili fotografskih ostvarenja; u sve to puno više sebe unosim. Bar nastojim, zapravo. Predlošci su mi, pridodao bih, polazište, nešto nalik na katapult koji mi, kadšto, i ono nemoguće ponudi – ono što samo ja vidim, preciznije, doživljavam. Ali, isto tako, artefakt je (ipak!) uvijek tu negdje …
Nego, bilo bi zanimljivo sve te moje uradke, na ove ili one predloške naslonjene, objaviti knjigom – slika ili fotografija pa sonet, i tako redom. Bila bi to podeblja knjiga, jer je podosta toga napisano otkako se bavim sonetom, a bavim se sve od 1952. kad sam napisao prvi sonet „Umjesto aplauza“, posvetivši ga jednoj lijepoj balerini iz Zadra, a objavivši ga u časopisu „Naša mladost“ kojega sam upravo tada bio pokrenuo u Šibeniku.
A evo kako je o toj mojoj namjeri da se okušam i u jednoj od najzahtjevnijih pjesničkih formi, u formi soneta, koja se, u ono vrijeme, smatrala dekadentnom i prozapadnjačkom tekovinom), uvaženi akademik i pjesnik Zvonimir Mrkonjić u predgovoru jednoj od mojih knjiga soneta („Zlato moga praha“, u izdanju naklade „Bošković“ iz Splita 2008.), već na početku mu, bio napisao:
„Pretežni dio svoje pjesničke energije Roko Dobra je usredotočio u sonetu te bio jedan među onima koji su ga obnovili nakon što su zamrli posljednji odjeci sonetne tradicije Gričana, Wiesnera, Majera i Quiena …“
U međuvremenu došla je, evo, i Vaša obavijest da ste mi objavili epistolu, upućenu zadarskom pjesniku Branku Čakarunu, a koja će mu uistinu biti – ugodno iznenađenje. Hvala Vam na tome, kao i na pozivu na daljnju suradnju u Vašemu ovom respektabilnom portalu.
Roko Dobra
Zadar, 14. prosinca 2012.
Evo nekoliko tih primjera:
RIBIČ
Sâm je na obali gdje odavno čeka
da mu krv užeže i srce uzbiba
na udici nade primamljiva meka,
i da ga ushiti lijepa srebrn-riba.
Sav nad morem nagnut s glavom u dubini,
samo jedno misli, samo jedno snatri
strašću fanatika, kako će lubini
ponovno se peći na njegovoj vatri;
pa neka se goste Bog i crni đavo,
a on će bit sretan kao nikad prije.
Al’, po svemu sudeć, proći će rđavo
i još jedna vječnost što u sebi krije
zamke lošeg dana kad je sav ljut na se.
Eno ga bez glave i bez riba – zna se!
A VANI ŽIVOT, SUNCE
Dok u svjetlost gledaš, iza leđa te mrak
posvemašni, vječni, poput hijene vreba;
prijetećim mûkom, sav ispunjen je zrak,
pa zbog čega čekaš kad izaći treba?
Al’, još uvijek tu si! Kao da te zbuni
mrak-uhoda što će svih nas kad-tad naći;
jer, jednako sudi i pažu i kruni,
uzalud se stoga mi želimo snaći
kako sunce stalno nositi na licu?
Samo mali okret i s mrakom smo jedno –
kad će nam iz zjenā iščupati pticu
s toliko lakoće i nimalo čedno …
Hej, izađi više iz mrkline ove!
Vani život, sunce možda tebe zove?
Foto: Ljiljana Dobra
BOŽANSTVENOST KISTA
Barem da mogu nebu ukrast boje
kad sunce sneno počinuti ode,
a zanosne želje u duši se rode!
Ja bih još neke pridodao svoje.
Barem da mogu Rembrandte i Goye
privoljet da mi ruku i kist vode,
dokle uzdasi obzorima brode,
i dok smo bliskost otok i nas dvoje.
Zatim bih kistom, anđeoskog daha,
crtao kosu nos i oči ti pune
odsjaja onog polenova praha,
neka u sumrak s purpurom nam blista
ures taj cvjetni tvoje rajske krune
u čaroliji božanstvena kista!
Autor: Ivan Golac
ŽARKI PJEV KISTA
Ovo je, magu, vraški lijepa slika!
Iz čudna sna je, i kao da ima
trabante svoje, a među kojima,
na prvi pogled, mistika joj lika,
na cvjetnom tronu drevna majolika,
zadivljujući, sva pripada tlima,
nakon što ju je preplavila plima
crveno-tamnog tvojeg krajolika …
Ovo se, zar ne, meduze šèpūre?
Samo je varka da kracima prijete;
latice nisu kamuflaža … Stoga
se, zaskočeni, vuci i ne žure
hitnuti strahom, dokle god grije te
žarki pjev kista što veliča Boga!
Autor: Nevenka Benini
HUJ OLUJA
(Anki)
Među otocima još se modri more,
u mom krvotoku mrmor mu se čuje,
a ja usud pitam što mi poručuje
da otjeram mòre u daleke gòre?
Teške noći bez sna i diva umore,
opustjelo sve je i urotu snuje;
glas moj lomni nigdje se ne čuje,
valovi su prijetnja i kad se dodvore
stijenama što strše, tražeći otvore
iz tjesnoće ove da se otputuje
u zatišja neka gdje se sunce štuje,
i gdje mirno mogu prebrodit zlotvore,
koji su nam krivi da su te oluje
otrgle od mene, pa sad samo huje!
Autor: Duško Benini
VARIJACIJE
(Anki)
ako je sag, satkan od plave dubine,
prostrlo more unutar dva kraja
onda sam ja ovdje, a ti sred pučine
pošto smo nedužni izgnani iz raja
ako li su stabla, sva na mojoj strani,
pod bičevljem vjetra savinula grane
onda sam ja tek list, ti cvijet neubrani
i to s one druge, daleke mi strane
ako li gdje jesam, ali gdje ti nisi,
onda ću s munjama morati po vizu
za zvjezdane dvore jer tamo sad ti si
jedina mi zvijezdo u blistavu nizu
ako nam se i glas u oblak raspline,
onda će nas pamtit lučica Muline.
PAKET
Ja vidim sedef podno svojih nogu,
hod rakovice, obrasle u travu;
ježa s bodljama, tu prvu mi stravu,
i titraj sunca ja vidjeti mogu.
Ja vidim koralj u tamnoj dubini,
čujem šûm vala i kada me nije;
srce ga moje neprestano snije –
sve otkad krunu kite mu rubini.
Ja vidim travku i kad se mrav žuri
do mravinjaka, pri dnu suhog trsa,
i ruke marne, i kamen mu suri.
Ja vidim otok i dok cvjeta sjeta,
jer znam da su mi prepuna ga prsa,
unutar i tvog zamamnog paketa.
Autor: Stjepan Katić: Krist pada pod križem
SVJETLO KRISTOVA KRIŽA
I MUKE
Križ je gle! svjetlo s nebeskoga svoda,
ako se gleda umijeće kista
u doba patnje osuđenog Krista,
a na sramotu judejskoga roda.
Pod križem pada umjesto da hoda
s radošću svega što niče i lista,
dok se zle hulje cereću, doista …
Sinu Tvom, Bože, teškog li ishoda
na Golgoti od krvi prolivene,
uzrokom mrske, trnovite krune!
A kad su čavli, kroz noge i ruke,
drvo dotakli, tada je i mene,
uz palog Krista, Duh koji ne trune,
oblio svjetlom i Njegove muke.
Roko Dobra
