Roko Dobra: Epistole

TEKSTOVI KOJI NAM POPUT BLAGIH ZEFIRA DOLAZE S DALEKIH OBZORA U SPARUŠENU I ZAGUŠLJIVU ZBILJU

Uzvišenost koju osjećamo u ovim tekstovima, a što jest stil i način pisanja Roka Dobre, samo je osobni kut gledanja na stvari, ljude, prilike i djela. Pisati, konačno, s takvom marljivošću svaku rečenicu u tekstu, a da to nema drugoga cilja do čistog užitka, mogu samo izvorni umjetnici, ljudi orfejskog temperamenta, širokoga znanja, s čvrstim uporištem u svojim stavovima, bez oslonca na bilo čije mišljenje…

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Napuštenu i zaboravljenu antičku i renesansnu, čestu književnu formu u obliku pisma, poslanice ili poruke, u punoj raskoši, jezično briljantno i s virtuoznom praksom obnavlja Roko Dobra na ponajboljem tragu kulture mišljenja i pisanja.

Istina, Roko svoje epìstole ne piše u formi stihova, ali napisane u formi lirske esejističnosti ove su epìstole na tragu književne evanđelistike kakvu znamo iz povijesti, a koje će se u svojoj zanimljivosti moći čitati i u budućnosti. One su moderno dokumentirane i analitične, proumljene, usustavljene i logične. Uostalom, sam autor već u proslovu ističe da se u svojim epìstolama «obraćao pjesnicima», kolegama, a ja bih dometnuo i prijateljima, poetama o kojima zna gotovo sve na literarnom i intimno životnom planu, pa je shodno tomu i mogao uzimati njihove knjige «bez obzira na datum nastanka», zazivajući ih na dijalog u iznimnoj akribiji svog lijepoduha. Dijalog je to o općoj kulturnoj problematici kao i onome što su sami napisali u svojim stihovima s «nemirom bezbrojnih svjetova koji se stalno obnavljaju», kako bi kazao Antun Šoljan. Pišući o takvoj lirici na već rečeni način, Roko ne izbjegava njezinu prirodnu (prirođenu) apstraktnost, jer kada govori o poeziji kao da govori o zvijezdama, ne idući tragom «nauka o književnosti» premda se služi njezinim dosezima, ocjenama i analogijama, već ide tragom zvjezdoznanca, maga koji u svakodnevnom ljudskom kriku otkriva poruke dalekih svjetova, poruke makrokozmosa, budućnost pred kojom samo u poeziji nismo bespomoćni, jer nam jedino poezija pruža obilje mogućnosti izbora s isto toliko rješenja. Zato, ako se i shvate epìstole Roka Dobre, kao i ovaj moj pogovor njima, kao prijateljska pisma, tim bolje, jer ni jedno od ovoga neće podleći napuhanim, papirnatim vrijednostima trenutne hrvatske književne zbilje koja je izgubila svaki smisao a time i čitatelja. Djelujući po vlastitoj svijesti i savjesti na ponajbolji ćemo način služiti profesiji, zvanju i narodu, a ističući isključivo vrijednost jezika kad govorimo o poeziji, pjesnicima i njihovim djelima, nećemo skrenuti s puta istine da je pjesnik to što jest isključivo po svom jeziku.

Trideset kolumni, epìstola Roka Dobre posvećene su i upućene Senki Paleka-Martinović, Dragutinu Herendi, Fahrudinu Nikšiću, Anti Sikiriću, Slavku Govorčinu, Ivanu Vidoviću, Miljenku Mandži, Vjeri Belić–Biloglav, Mili Klariću, Veljku Maštruku, Mladenu Dorkinu, Branku Čakarunu, Tomislavu Maričiću Kukljičaninu, Tomislavu Meštriću, Mati Sušcu, Veri Belić–Valčić, Anti Nadomiru Tadić – Šutri, sudionicima Lidrana, Igoru Šipiću, Tinu Kolumbiću, Ivanu Dobri Žirjaninu, Veljku Barbijeriju, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Ivani Kale, Mirjani Herenda i Zvonimiru Balogu. I upravo činjenica da su većina imena iz ove niske manje poznata u hrvatskoj suvremenoj književnoj zbilji, da su u nju djelomično inkorporirana, ovim tekstovima Roka Dobre daje posebnu vrijednost. Njega ne zanima status već trijumf poezije koji vidi u njezinu savršenom ispunjenju, u posveti duši i osjećajima, ljubavi koja osigurava beskrajno. To ne znači da naš epistolar slijedi samo strast kao jedinu lirsku moć očekujući od svake riječi opijenost kao od ljubavnog napitka, on istodobno i ustraje na starim, provjerenim vrijednostima, polazeći od priznatih oblika književnosti; dapače lokalne pjesničke pojave provjerava i vješto objašnjava na vrhunskim primjerima svjetske književnosti. Čist u svakom pogledu, Roko Dobra iz rečenice u rečenicu svojih epìstola insistira na traženju najuzvišenijih oblika izraza, hvatajući se za svaku slamku koja želi i može biti lirski govor, pojašnjavajući značenje svake riječi, njezinu zaumnu, auditivnu i vizualnu snagu, ne stideći se pri tomu, već ističući i svoju emocionalnu napetost, neposrednu zaigranost, ljubav kao bitni pokretač svijeta, pa otuda njegova esejistika ima više od pjesničkog nego li od znanstvenoga ruha. Uzvišenost i dostojanstvo kakvim Roko piše o poeziji bilo kojeg autora davno nije poznato kod nas. A to je moguće samo kada se u svakom obliku izbjegnu škole, šablone, trendovi i književne pomodnosti. Dakle, Roko Dobra ne reagira na aktualna pitanja, on ne samo da za njih ne haje, već uopće kao i da ne zna za njih, njega ne zanimaju prvi udarci, već konačna pobjeda poezije, manifestirajući tako renesansnu ljepotu širokog, jasnog i jednostavnog, uvijek lijepog i uznesenog pisanja, kakvo već odavno nije u milosti praktičara s nečastivih filozofskih fakulteta. Ovaj iznimno vrsni sonetist, talentirani književni i kazališni kritičar, likovni znalac, danas pripada već izumrlom soju naših vrhunskih esejista kakve poznajemo od Matoša i Ujevića, preko Saše Vereša i Matka Peića, evo do Tonka Maroevića i Igora Šipića, zagovarajući književno-teorijski nauk jednog Barca ili pak uzvišenu stilistiku književnoga teksta Ive Frangeša.

Uostalom, svi su ovi tekstovi nastali i objavljeni u doba kad je na hrvatskom nacionalnom obzoru književna kritika izdahnula, kada su po novinama ukinute ne samo kritičarske rubrike, već i prilozi kulture uopće. Stoga poput labuđeg pjeva sada čitamo Rokove epìstole, studije, zapise i medaljone esejističke prirode, tekstove bistra izričaja, bilo da je riječ o kaplji, slapu ili cijeloj rijeci onoga o čemu govori. Pisac je to koji ne zazire od ničega što je lijepo, što je umjetnost, bilo klasična ili moderna, prihvaćajući na isti način razbarušene stihove i strogo upletene sonete. On se ne vezuje ni za jednu ideološku ili školsku struju, religioznu ili društvenu sliku, ni za što štô ne odjekuje pjesničkim skladom, nevrijedno mu je i vrijeme i aktualnost ukoliko ih ne mogu nadići stihovi koji o njima govore. Roko nije ove epìstole pisao kao profesionalni kritičar, što će reći rutinski, već ih je pisao u dokolici u kojoj i nastaju dobra djela, unaprijed ne izabirući ono o čemu će pisati niti vidjevši prostor objavljivanja, pa je i to jedan od razloga što se njegove misli nude čiste. Premda su mu mete raznorodni autori, ipak su to oni pisci koje kritičar poznaje i po djelu i po duši, osobe koje je uglavnom imao priliku upoznati kao ljude od krvi i mesa, što ne dovodi, kako bi netko mogao pomisliti, do nestalnog i nestabilnog interesa ograničene širine. Dapače, Roku su se te spoznaje nametnule kao krila za uzlet, za razmah punim plućima, što i jest vrlina ove knjige. Na tragu rečenice Johana Huizinga kako «pjesništvo ispunja šire i vitalnije zadatke nego što je to zadovoljenje literarnih težnji», što moderni kritičari jednostavno ili ne znaju, ili ne uzimaju u obzir, po Roku pjesnički jezik koji sve pretvara u riječ i riječ je sama, nije samo riječ već i nositelj svih drugih duhovnih poruka pjesničke igre. Pjesništvo je još jedini uzvišeni osjećaj zbilje i morala, čak i jedina uzvišena tehnika kojom se postižu plemeniti ciljevi. Ako ovaj kriterij držimo povišenim, to je zato što službeni, oficijelni tumači hrvatske poezije već dugo stvarno ne čitaju ništa izim svojih poznanika i preporučenih autora, onih koje su sami povješali na već unaprijed pripremljene ljestvice kao kakve mrtve punjene ptice. S druge strane Roko se bavi pjesnicima s one strane znanstvenih teorija i efemernih izama, s manje ili više uspješnim autorima, ali s ljudima koji marljivo rade na dostojanstvu poezije, na «uskrsnuću riječi» da parafraziram V. B. Šklovskog, iako bez socioloških motiva i metoda. Primarna svrha ovog pisanja je pokušaj shvaćanja i prihvaćanja pjesnika, pjesničke pojave uopće, kako bi pisac konačno svoje shvaćanje prenio i na moguće čitatelje. To ne znači da su Rokove epistole bez kritičko-analitičke konkretnosti, dapače, tko umije pročitati njegove hvale poeziji, znat će uočiti i otkriti i kritičke zamjerke koje se ispod hvala kriju, o onome što poezija uistinu nije. Knjiga «Epìstola» Roka Dobre istodobno je iskustvo pjesnika i kritičara koji podjednako koriste iste ili slične riječi, uostalom, ne mogu se limunima objasniti šišarice pinija. Riječi potrošne kao i sve živo, ovdje se obnavljaju epitetima, komparacijama povijesti poetskoga svijeta, upućuju na one detalje koji oživljavaju doživljaj svijeta. I kritičar govori kao pjesnik sa stankama, tišinom, zvukovima, bjelinom, svim onim znakovima koji uzbuđuju pjesničku dušu. Malo je ovdje konvencionalnog, hladnog i secirajućeg, pragmatičnog, a daleko više porodiljski ushićenog, jer se naš prikazivač i opisivač knjiga, tumač poezije i njezin kritičar, iskreno raduje svakom novom životu poezije, raduje se onomu što živi, a ne onomu od čega se živi. Oni koji iz bilo kojega razloga prigovore ovakvom djelu, naći će se u zamci da ne govore o djelu, već o ukusu vremena.

Konačno, kako bi kazao Denis de Rougemont: «Što je čovjek osjećajniji, više ima izgleda da bude govorljiviji i izražajniji. Isto ako, što je čovjek strastveniji, lakše će izmišljati pjesničke figure…». Roko Dobra u svojim epìstolama upravo upućuje na ovakvu nužnost, on kao da je želi potvrditi i potvrdu naći kod sugovornika, da su uzvišeni osjećaji, spontana govorljivost i strast oni elementi koji neku poeziju čine vrijednom i nezaboravnom. Kada se učini da je naš kritik eksplozivan, da piše u vrućici, to samo znači da je naišao na takav materijal koji mu nudi užitak i mogućnost za varijacije intimne stilistike. Uzvišenost koju osjećamo u ovim tekstovima, a što jest stil i način pisanja Roka Dobre, samo je osobni kut gledanja na stvari, ljude, prilike i djela. Pisati, konačno, s takvom marljivošću svaku rečenicu u tekstu, a da to nema drugoga cilja do čistog užitka, mogu samo izvorni umjetnici, ljudi orfejskog temperamenta, širokoga znanja, s čvrstim uporištem u svojim stavovima, bez oslonca na bilo čije mišljenje, bez dvojbi o onome što rade; pronicljivi lučonoše koji nemaju potrebe paliti drugome svjetla, niti na tuđa svjetla lete kao noćni leptiri. Zreli su ovo plodovi esejističke promišljenosti sastavljeni u slavu ljepote, poezije i duhovnosti, iz kojih izbija duh svekolikoga zanosa, idejne čistoće i umjetničkoga zajedništva, tekstovi koji poput blagih zefira dolaze s dalekih obzora u sparušenu i zagušljivu zbilju.

Akademija-Art.hr