Rogić: Slovenija mora isplatiti iz proračuna 150 milijuna eura hrvatskim štedišama!

Prazne police

– Više nije dužnik samo LB niti NLB kao nasljednica te banke, nego država Slovenija. Štediše su dosad i dobivali tužbe, ali se nisu imali gdje naplatiti, nailazili su na prazne police. Ako presuda postane pravomoćna, polica će se zvati proračun – kaže Rogić. Slovenija će morati isplatiti oko 150 milijuna eura.Kaže da pritom hrvatski štediše neće morati podizati nove tužbe. – Podizanje novih tužbi je skupo, a sud neće primati nove slučajeve jer inače ne bi imali vremena ni za što drugo. Zato su donijeli pilot presudu, pa će, ako ona postane pravomoćna, pravo na odštetu imati svi štediše koji još nisu dobili svoj novac po istom principu kao oni kojima ga je Slovenija već isplatila – smatra Rogić.

No, presuda bi mogla zakomplicirati pregovore o tzv. prenesenoj štednji – onoj koju je štedišama isplatilo 20-ak hrvatskih banaka, za što su novac dobile iz hrvatskog državnog proračuna. Dvojica pregovarača – bivši viceguverner HNB-a Rogić, i bivši guverner Slovenske narodne banke Franc Arhar na zadnjem sastanku početkom listopada na Bledu dogovorili su se da će dvije zemlje ponovno zatražiti od Suda za međunarodna poravnanja u Baselu (BiS) da posreduje o pregovorima koji bi se vodili u sklopu pregovora o sukcesiji – za što bi bilo nužno sudjelovanje svih bivših jugoslavenskih republika.

– Sada je situacija takva da pismo još nije poslano, a postavlja se pitanje i je li BiH zainteresirana za pregovore kada nemaju prenesenu štednju. Njihova je štednja sva neprenesena, a kroz presudu je njihovim štedišama dana puna satisfakcija. To bi se moglo ispriječiti kao prepreka za pregovore o sukcesiji – kaže Rogić.

Pismo na kraju nije poslano jer je zapelo u Ljubljani, gdje se inzistiralo na tome da se prethodno moraju povući ovlasti Hrvatske Zagrebačkoj i Privrednoj banci da uime, a za račun države tuže Ljubljansku banku za prenesenu štednju. Rogić kaže da bi “povlačenje tih tužbi moglo imati nepovoljne posljedice za Hrvatsku, financijske, političke i kaznene prirode, u smislu Zakona o obveznim odnosima” – ali nije htio dodatno pojasniti što bi to točno značilo.

Ostaje činjenica da su sve parnice na temelju tih punomoći dosad pale na hrvatskim prvostupanjskim sudovima – koji svih ovih godina još uopće nisu došli do merituma stvari, nego su tužbe odbijali na temelju tehnikalije. Kako kaže Rogić, sudovi su smatrali da punomoći koju je Ministarstvo financija dalo dvjema bankama nisu dovoljno validne prema Zakonu o Vladi, odnosno da je Vlada je morala sama donijeti eksplicitnu odluku da izda punomoć i da nije dovoljno to što je to učinilo samo ministarstvo. Vrhovni je sud 2009., doduše, presudio da su općinski sudovi pogriješili, da jamstva jesu validna te je sve tužbe vratio na početak. Prema odluci Vrhovnog suda, pojašnjava Rogić, ZABA i PBZ uistinu imaju “aktivnu legitimaciju” za zastupanje hrvatske države, i u slučaju da uspiju, novac bi vratile u hrvatski proračun.

No, u veljači, na ponovljenom suđenju na općinskom sudu, unatoč odluci Vrhovnog suda, sutkinja je, iz predostrožnosti ipak tražila od Vlade da potvrdi da stoji iza svih radnji koje su se već odvijale. Hrvatska je Vlada tada donijela famozni zaključak kojim potvrđuje punomoći, što je usplahirilo Slovence i izazvalo krizu u odnosima. Vlada je potom taj zaključak povukla – i sud je opet odbio tužbu, kao i prije odluke Vrhovnog suda.

Slovenija se sada boji da bi se stav hrvatskih sudova mogao promijeniti i da bi neka presuda, posebno nakon što Hrvatska uđe u EU, mogla postati presedan koji će imati izvršnu snagu u cijeloj Uniji.

Izvor: Jutarnji.hr