Gradska galerija Fonticus Grožnjan
od 13. 07. 2012. (u 20.00 sati)
Izložbu će u prisutnosti autorice predstaviti Eugen Borkovsky.

Poslije otvorenja izložbe započinje Grožnjan Jazz is back festival u 21.00 sati

Pred nama je vizualna svetkovina autorice Roberte Weissman Nagy. Naziv projekta upućen je svim akterima: publici, umjetnicima, kritici: „Ma naravno, sve će biti u redu“. Osobno suočavanje s plavetnilom rezultira paralelni slalom sa artificijelnim plavetnilom neona. Strategija oblikovanja signira odnos „Bijele kocke“, hrama umjetnosti i robnog centra, hrama potrošnje. Galerija, neutralni prostor koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, postaje definiran obojanim svjetlom. Roberta signira situaciju jednostavnim elementima: gestualno ispisani tekst, plavo svjetlo i potrošačka kolica elementi su uprizorenja. Iako smo u ovoj prigodi promatrači, umjetnica nam logičnim slijedom daje ulogu u instalaciji: dio postava su promatrači koji ulaskom u prostor postaju kupci. Naše figure važan su element ovog rada. Hvatajući nas u potrošačko plavetnilo umjetnica nas suočava sa realnošću. Uronjeni u svjetlost, ljudi i predmeti dobivaju nadrealističke konotacije.

Još polovicom prošlog stoljeća umjetnici komentiraju preobraćenje umjetničkog ateljea u dućan (Claes Oldenburg) ili u tvornicu (Andy Warhol). Da li se trgovina događa u galeriji ili se i galerija pretvorila u trgovinu? Jer, sve oko nas postalo je ponuda, sve je na prodaju. Baš sve se može kupiti, od atomske bombe do osobnog statusa, od djeteta do živog krokodila. Na rubovima gradova, jer se u centru množe bankarski uredi, niču hramovi druge transmisije vrijednosti. U njima se naknada za rad zamjenjuje za blaženstvo: posjedovanje novog predmeta. Dozvoljeno je, čak poželjno nametanje, ispiranje mozga reklamnim porukama.

Naša urođena radoznalost i nomadstvo svelo se na obilazak i „istraživanje“ polica supermarketa. Nesigurnost postojanja kompenzira se fiksacijom posjedovanja. Oduvijek se čovjek bori za pećinu, hranu, erotsko ispunjenje ali u suvremenosti pojmovi identitet i posjedovanje prečesto se miješaju. Poput fanatizma nacionalnih ideja okruživanja bodljikavom žicom koja zamjenjuju pojam identiteta, magija čina kupovanja također nam daje trenutnu sigurnost. Zbog održavanja mogućnosti kupovanja spremni smo na velike kompromise. Moć kupovanja, koja podrazumijeva financijsku potkrijepljenost za taj čin, svima nam je slabost. Nerijetko psihijatar razotkriva kako je želja za posjedovanjem ishodište svih nesigurnosti.

Roberta problematizira način života na kojeg smo perfidno natjerani. Jer, estetika zrelog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija a sve manje značenja. Uočeno je uživanje i prekomjerna potrošnja, odnosno hedonizam kao oblik samoispunjenja koje ne donosi istinsko zadovoljstvo. Uskoro će biti kažnjivo barem jednom tjedno ne ući u robnu kuću. Rezultat toga je površnost i poslušnost reklamokratskom svijetu. Opasnost ne uočavamo na stupnju razvoja nego kad već učini štetu. Jer, pritiska nas nametnuti ritam konzumerizma a nemogućnost apsorpcije proizvedenog, manjak kvalitete u odnosu na vijek uporabe i slične situacije kapitalizam skriva pod skute globalizacije. Sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe. Delegirana moć svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac treba biti podređen kolektivu, jer je takav, s potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji. No, događa se kriza, kapitalizam se urušava sam u svoju nezasitnost. Kupcima, u panici sumnje spram božanstva Trgovine, počinje izmicati blagoslov mogućnosti. Segregacija se, grubo i agresivno poput vjera širi na stanovnike zapadnih demokracija. Moći ili ne moći kupiti. Stanje prezrelog kapitalizma dovelo nas je do stupnja psa tragača. Prosječni čovjek pretvorio se u posjetitelja robnih kuća gdje pokušava nadmudriti sistem, pronalazeći predmete koji su jeftiniji od ponude u drugoj robnoj kući. Prevare sa popustima, sniženjima, najboljom ponudom i sličnim marketinškim akcijama već su prepoznate. Ritual kupovanja u hramovima konzumacije rezultira sve rjeđim doživljajem blaženstva. Prevarama političara, kako će uzeti bogatima a dati siromašnima, još uvijek vjerujemo nadajući se održati svoj kakav – takav standard. Osobni dohodak se više ne može zvati zaradom jer je unaprijed pojeden stupovima osiguranja, kamatama, cijenom struje, vode, plina, telefona, komunalne naknade, takse za parking, cestarinama, školarinama, PDV-om i sličnim izmišljotinama vladajućeg sistema.

Na žalost, manjina ljudi je osviještena. Umjetnici pokušavaju upozoriti na stanje. Alter postmodernizam opominje i preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi promišljati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su na volju tvorcu koji više nije Bog već jedan od nas. Problematiziranje okruženja postaje način percepcije. Bog izvan nas je umro. Uz edukaciju i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama prestajemo biti podložni uobičajenom. Dokazana je važnost i interakcija promatrača i promatranog. Uvedeno je iskustvo promatrača kao bitna činjenica kod opisivanja sustava. Ovakvu participatorsku realnost čine principi gibanja i spoznaja kroz koje doživljavamo prostor, realnost, vrijeme i svijest. Roberta Weissman Nagy nas poziva da postanemo u isto vrijeme buntovnici i kreatori. Da izađemo iz uloge poslušnog potrošača.

Umjetnica ne nameće stav ali nas zaigrano uvlači u promišljanje o suvremenom trenutku. Ne može se preskočiti događanja kojima smo okruženi. Od vulgarne domaće političke situacije do neposluha vladajućoj eliti na ulicama New Yorka, Atene, Londona, Brisela, Madrida ili Berlina. Podivljali kapital, državnici u funkciji menađera umjesto demokratski izabranih predstavnika naroda koji se o narodu i brinu, doprinose urušavanju cijelog sistema. Kapital je posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika tzv. zapadnih demokracija. Uočavamo da je počelo vrijeme svojevrsnog ustanka prevladavajuće većine. Danas se solidariziramo sa onim slojem društva kojeg, opijeni konzumerizmom, nismo htjeli primijetiti. Pogled na osobu koja kopa po smeću ili penzionera koji sakuplja plastičnu ambalažu izaziva solidarnost. Više ne postoji baš nikakva sigurnost da nas naše vlade neće uvesti u neki rat, ostaviti bez posla ili da nas neće optužiti kao neprijatelje ili teroriste jer smo prozreli laži urušenog kapitalizma pa o tome javno govorimo.

O tome piše Marko Lederer u članku povodom uličnih prosvjeda: …“Kapitalističke demokracije danas nam se nameću kao nezaobilazne tvorevine. One se smatraju jedinim sistemom koji može omogućiti kvalitetan životni standard. Za alternativu nam nedostaje hrabrosti. Čak i oni koji su iz očaja izašli na ceste diljem Europe ne bore se da bi promijenili sustav, nego kako bi izborili pravo u njemu sudjelovati.“

Robertina igra nije sputana tehnologijom. Prezirući artificijelnost standardnog umjetničkog jezika ona ga izvrgava neuobičajenom gradbenom materijalu. Poigravanje s nađenim / izabranim predmetom i transmisija istog u umjetnički predmet, umjetnici je izazov. Kompilirajući oblike daje im nove konotacije određujući ih kao predmet zamjene za uobičajene estetske predodžbe. Elementi projekta imaju iskazano porijeklo i materijal: to su svjetleća traka kojom je oblikovan napis i potrošačka kolica za kupovine u velikim trgovačkim lancima. Autorica poštuje materijal i ne sakriva mu bit unatoč tome što, vođena nakanom davanja novog smisla, drastično mijenja standard doživljaja. Domišljanje izabranog oblika u smjeru autoričine ideje rezultiralo je formiranjem ispisane poruke u utješnu frazu na razmeđi cinizma i alegorije. Roberta Weissman Nagy se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača koji se mora odlučiti što doživljava postajući dio projekta. Doživljava li predmete ili događaj. Prostor galerije poslužio je kao prostor za suočavanje. Glavna uloga ponuđena je promatraču. Autorica ga tješi: Sve će biti u redu….

Eugen Borkovsky, VII. 2012.

Roberta Weissman Nagy rođena je u Puli, gdje završava srednju primijenjenu školu, kod profesora Ivana Obrovca. Poslije
upisuje kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, klasa prof. Jovan Kratohvil. Redovni je profesor likovne kulture. U osobnom istraživanju likovnosti dodiruje pojam paradoksa kao trajnu inspiraciju. Prisutna na međunarodnim likovnim projektima. Samostalno izlaže od 2000. godine. Nagrađivana za svoj rad nekoliko puta. Skulpture u javnom prostoru Fažana, obala.

Atelier: Kreativna Kuća, Vodnjan, Dolinska 49 / Casa Creativa, Via delle valle 49, Dignano; Karlo Rojc, 5 kat sjever prostor 5.1. , Pula

Akademija-Art