Rijeka – Zdravko Milić: Terradrom

Galerija Kortil, Rijeka
Zdravko Milić
Terradrom
od 15. 02. (u 19.00 sati) do 02. 03. 2012.

Zdravko Milić, nagrađeni autor na 65. godišnjoj izložbi HDLU Rijeka

U ova današnja turbulentna vremena ljudi se ponekad pitaju živimo li, ustvari, istodobno u nekoliko zbilja i postoji li možda, paralelno s našim, tu negdje oko nas i jedan drugi, skriveni svijet, o kojem tek pojedinci nagađaju? Oni pojedinci koji svojim profinjenim senzibilitetom, ili intuicijom, ponekad osjećaju neobična kretanja i transformacije, neobjašnjive događaje, tajnovite simbioze, pa i neke energije na koje smo inače neosjetljivi.

Cijela ljudska povijest vrvi misterijima i tajnama, neobjašnjivostima i čudima, pretvorenim u legende i mitološke priče. Ali, zaviri li se u njih iz perspektive našega vremena, iz drugoga kuta i s drugim pretpostavkama, one se pokazuju uistinu intrigantnima, s dovoljno izazova da se njima bave ne samo proroci i magi, nego i lucidni istraživači i teoretičari. Dvojica takvih suvremenih istraživača, Zecharia Sitchin i David Icke, „kopajući“ po povijesti i istražujući arheologiju, došla su do neobičnih zaključaka i nama gotovo nezamislivih teorija, prema kojima je postanak i razvoj čovjeka i civilizacije na Zemlji dirigiran od strane izvanzemaljaca. Zecharia Sitchin znani je istraživač sumerske kulture, ali s tim u vezi i zagovornik uzastopnih izvanzemaljskih paleokontakata u davno doba, kad su, kako on navodi, s planete Nibir na Zemlju došli svemirci Nefili i tu genetskim inženjeringom stvorili ljude s kojima su se kasnije križali (prema njegovoj interpretaciji, tekstovi na starim sumerskim pločicama to nepobitno dokazuju).

David Icke je, pak, tvorac danas često spominjane „teorije zavjere“ i krvnih veza ljudi i izvanzemaljaca/gmazova, pridošlih iz četvrte dimenzije, koji su se s ljudima počeli križati prije nekoliko tisuća godina. Tim križanjem proizveden je hibridni oblik ljudi/gmazova – Illuminati, koji odavno kontroliraju, kroz globalno ustrojena i kastinski zatvorena društva političke i ekonomske moći, sve vidove života na Zemlji, pogotovo u današnje vrijeme. Sitchinove i Ickeove teorije, koliko god bile prepune bizarnosti, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Jer ako i zadiru u područje science-fictiona, dovoljno su intrigantne da navedu na razmišljanje one čija su osjetila otvorena za sve podražaje, kao i one koji su kritički senzibilizirani, pa da ih potaknu da počnu drukčije gledati svijet oko sebe i spoznavati kako on možda i nije takav kakvim se na prvi pogled čini.

Zdravko Milić otpočetka je kroz svoju umjetnost iskazivao kritički stav u odnosu na sve aktualne društvene problematike njegove svakodnevice, od lokalnih do globalnih, gradeći svoj izričaj uvijek na skladnoj sinergiji novih (video art, računalna tehnologija) i klasičnih medija (slikarstvo). Kod toga mu je stalni izazov onaj dojam preklopljenih prostora i izmiješanih vremena, ali i stvaranje zabune kod metjerski znalačkog prijenosa jednog medija u drugi, osobito fotografije, ili slike s ekrana u slikarstvo. Ovo potonje u njega je uvijek svojevrsna simulacija binarnog kôda kistom, a očituje se nizom titravih točkica preko slike, koje fingiraju elektronski medij. I upravo taj način i taj rukopis postali su Milićev „zaštitni znak“ , koji određuje njegov autorski identitet. Ono što ga, međutim, kao umjetnika određuje u širem kontekstu, čemu zahvaljuje bogatstvo inspiracije i širinu svog umjetničkog opusa je nerv istraživača i upornost, koji ga stalno tjeraju dalje i vode do novih problemskih tema, do novih horizonata i novih iskustava. Jedna od njegovih prvih velikih problemskih tema bio je pejzaž i pejzažne modifikacije pod utjecajem vizualno-značenjskih intervencija, što je rezultiralo nizom značajnih ciklusa („eko“-pejzaž, „fliper“-pejzaž, „video“-pejzaž, „digitalni“-pejzaž..).

Nakon toga pobunio se kroz svoju umjetnost protiv industrijskog i tehnološkog zagađenja, lokalnog i globalnog, realiziravši i tu nekoliko ciklusa („Tehnotronika“, „Turandrom“…). Usput je, dotičući elektroniku, svojim istančanim senzorima prodro u područje misterija i tajni, gdje se otvaraju pretpostavke postojanja nečega konvencionalnoj znanosti nepoznatoga, čak moguće ekstraterestijalnoga. Smjestio je sve te misterije u „monolit“ i otad se taj motiv stalno provlači njegovom umjetnošću. Kad se susreo s teorijskim postavkama Sitchina i Ickea, bio je njima fasciniran – čudesnim pričama, zavjerama, gmazovima, svemircima…Ono što ga je ipak tu ponajviše privuklo, bilo je poklapanje s njegovim općim stavovima i uvjerenjima koja su se ticala kritike globalne političko-ekonomske situacije i centara moći. Nije, međutim, sasvim nemoguće da se u nekim trenucima svojim iskustvima približio i onim ranije spomenutim neobjašnjivim paralelnim svjetovima, te osjetio neobične frekvencije i miješanje različitih stvarnosti, pa su mu se i stoga Sitchinove i Ickeove teorije mogle učiniti bliskima i smislenima. Neosporno je, međutim, da su mu one prije svega i iznad svega bile likovno inspirativne, jer je tu našao bogato vrelo inspiracije za veliki broj svojih ciklusa: „Nefildrom“, „Thetadrom“, „Transpiramide“, „Restituciju“, „Situaciju“, kao i za mnoge tajnovite objekte-instalacije:  „Kristalni toranj“, „Mjesec“ i posebno „Terradrom“. Spojivši na kraju ovom izložbom sve te cikluse u jednu cjelinu, koju je nazvao „Terradrom“ (prema imenu najveće, centralne instalacije), Milić je vizualno i narativno zaokružio ovu izazovnu priču o civilizaciji na Zemlji (Terri) u svemirskom kontekstu, puštajući mašti da slobodno umjetnički interpretira teorijske postavke Sitchina i Ickea. A mašta mu se tu istinski razmahala, jer on apsolutno sve pretvara u uzbudljivu i vizualno atraktivnu priču. Priču koju ipak uvijek priča u duhu i na način današnjega vremena: sugestivno i ekspresivno, intermedijski i interdisciplinarno (slikama, crtežima, objektima i instalacijama), taktilno i interaktivno. Pritom pozornost osobito privlače predmeti iz ciklusa „Restitucija“ i „Situacija“ – instalacije od starih, antikvarnih kutija, u koje je, kao u neke „kapsule memorije“ ili „relikvijare“, smjestio predmete simboličkog naboja vezane uz Sitchinovu teoriju o „Nefilima“ i uz Ickeovu gmazovsku teoriju (napr. ready-made reptila, kraljicu-gmaz, oči, astronauta, papirnati dokument, nebesku podmornicu, ptice na kupolama, maketu monolita). Izuzetno su zanimljivi i objekti „Kristalni toranj“ i „Mjesec, kao i grupna skulptura „Transpiramide“.

Sam autor o tome priča fantastičnu priču: “Postoje dokazi o postojanju piramida na Mjesecu i Marsu, kao i o postojanju kristalnih tornjeva, staklene kupole, svjetlu unutar i izvan kratera; o ostacima ruševina, lebdećim dvorcima, geometrijskim strukturama, staklenim tunelima…pa bi prava povijest svemirskoga doba mogla konačno ponovno i službeno početi. Time bi se i naša povijest, vjeruje se, mogla mijenjati…“. Ne manje zanimljivi od objekata i instalacija u ovoj svemirskoj priči su i ciklusi slika i crteža – „Nefilodrom“ i „Thetadrom“. U „Nefilodromu“ Milić kroz niz slika maloga formata likovno interpretira zapise sa starih sumerskih pločica (otud male dimenzije!) na kojima je Sitchin iščitao dolazak čudnovatih „posjetitelja koji su „sišli s nebesa“. Sitcihovo čitanje tekstova sadrži i pojmove kao što su „nebeska podmornica“, „vatrena kola“, „vrhovni putnik“, „lađa s neba“, „nebesko boravište“, „odjeća nebeska“, što je sve inspiriralo Milića da upravo te motive iskoristi u „Nefilodromu“. S druge strane, u ciklusu „Thetadrom“ (slike i crteži) ponovno se pojavljuje pejzaž i monolit – sada u evidentno ekstraterestijalnom odnosu. U takvom kontekstu monolit simbolizira dolazak nepoznate civilizacije, čime postaje predmet obožavanja, ali i simbol uspostave poslušnosti, jer ima moć i kontrolu, može blokirati osjetila, djelovati na moždane valove, dirigirati emocijama i manipulirati cijelim mentalnim sklopom.

A upravo se na ovo potonje Milić najdirektnije referirao u svojoj velikoj instalaciji „Terradrom“ (klavir u čijoj je unutrašnjosti, umjesto žica instrumenta, smješten pakleno-crveni svijet vojnički organiziranih reptila, koji slušaju zapovjedi i hrle prema monolitu) Tom instalacijom autor je na određeni način objedinio elemente Sitchinove i Ickeove teorije, uzimajući u obzir krajnju, kataklizmičku varijantu i otkrivajući moguću  „drugu realnost“ koje ćemo jednom postati svjesni. Realnost u kojoj prevladavaju gmazovi, a svijetom pomoću kompjutorskog monolita vlada elita koja ima moć.

Višnja Slavica Gabout

Zdravko Milić rođen je 1953. god. u Labinu. Diplomirao je slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji, 1977. godine u klasi prof. Carmela Zotti-a. Studirao je mozaik 1988. na École Nationale Supérieure des Beaux – Arts u Parizu. Izv. prof. je na Akademiji primjenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Član je HDLU Rijeka, HDLU Zagreb, Le Venezie u Trevizu (I).
Izlagao je na više od šezdeset samostalnih i na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Italija, Austrija, Mađarska, SAD, Njemačka, Brazil, Portugal, Australija, Slovenija, Francuska,…). Sudjelovao je u radu likovnih kolonija i simpozija, a za svoj rad višestruko je nagrađivan. Radovi mu se nalaze u značajnim privatnim i muzejskim zbirkama.

Akademija-Art