Rijeka – Luisa Ritoša: Energetski sustavi ne-boja

Eugen Borkovsky
eugen.borkovsky@gmail.com

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka

Galeriju Juraj Klović, Rijeka
Luisa Ritoša
Energetski sustavi ne – boja
od 10. 03. (u 20.00 sati) do 24. 03. 2011.

 
Pogledajte galeriju radova!

Crni i bijeli prostori
Pod pojmom umjetničke slike najčešće očekujemo njen sadržaj narativnog karaktera. Prostor slike, sadržaj, uobičajeno je apstraktan ili figurativan. Umjetničku sliku predstavljamo u galeriji koja je gotovo uvijek bijelih zidova. Ideja „bijele kocke“ kao idealnog miljea za prezentiranje umjetničkih radova, potječe iz faze modernizma. Takav neutralni prostor je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora. Luisa Ritoša problematizira prostor slike i prostor galerije. Ona provjerava neutralnost / definiranost ovih prostora uvodeći jedan u drugi. Prostor slike uvodi u galeriju. Jedan je po definiciji iluzija, a drugi funkcionalan i realan.
Luisa Ritoša upotrebljava klasičnu slikarsku tehnologiju. Pred nama je kolekcija od dvadesetak slika na platnu koje ujedinjuje tamna površina. Radove mogućeg narativnog karaktera autorica prerušava u apstraktne situacije. U području hladne, crne plohe nalazimo oznake intervencija. Kompozicija je ponegdje naznačena različitim karakterom crne boje, rasterom površine, sjajem / ne sjajem ili skromnim kolorističkim intervencijama. Neki od ovih radova imaju na površini reljefnu teksturu. Svi radovi imaju bojom plohe obrađene i bočne stranice. Tako ih možemo doživjeti i kao reljefe.

Radove, koji su sami za sebe zaokruženi autonomni entiteti, autorica uranja u bjelinu galerijskog mira. Dojam ovog projekta možemo u grubo podijeliti na dva segmenta. Možemo ih promatrati kao umjetničin doživljaj trenutka vremena u kojem živi. Pored toga projekt percipiramo kao likovnu igru. Možda bi najuvjerljivije tumačenje bilo da je osobni trenutak inicirao izbor pristupa oblikovanju a nastavak ostaje vjeran prvobitnoj ideji. Tako nastaje serija radova različitih formata ali sličnih likovnih karakteristika. Cijeli ciklus možemo doživjeti kao sinergiju, pojam koji označuje komplementarno djelovanje više čimbenika čiji zbir aktivnosti biva veći od običnog zbroja dijelova uključenih u proces. Ovo određenje definira promišljanje o radovima i odvaja nas od sabiranja i analiziranja elemenata a okreće nas dojmu cjelokupnog projekta.

Umjetnica osjeća bilo vremena i reagira. Možemo reći da su joj u premisi misli „crne“. Ona traži svijet oslobođen represivnih zakonitosti nametnutih pravila. U slojevima osjećamo odjeke dojmova. Umjetnica istovremeno prikazuje i sakriva. Izaziva nas na promatranje iako ne nudi gotov stav. Ponegdje nalazimo umjerenu gestu, češće sasvim pitomu površinu. Senzibilnijem promatraču nudi se trag raspoloženja, doživljaj autorice. Iako ona kontrolira, čak prikriva doživljaj, instrumentacija traga ostavlja mjesto za dojam. Njezin bi se opus kojeg predstavljamo, mogao tumačiti interesom za slikarski rad koji prestaje biti prijenosnik slika realnog a progovara o nevidljivom ali spoznatom pojmovanju osobnog trenutka unutar univerzumske mijene.

Unatoč strogoći radova, autorica pripada kreativcima – igračima. Ona se igra elementima koje si sama zadaje. Vizualni rezultati imaju smislenu strukturu koja ne može biti interpretirana konvencionalnom logikom. Razlog tome može biti otklon od logičkih normi koje imaju karakter navika i utječu na interpretaciju stanja. Autorica u projekt kreće instinktivno igrajući se crnom bojom. Igra se razvija u niz. Iako doživljavamo reminiscencije na Maleviča, nalazimo se na području, najbliže moguće kategorizacije, poznog postmodernizma. Nudi se novi način spoznaje. Sumnja u pravila reflektira se mijenjanjem i nepoštivanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Prezren je privilegirani položaj određenih pravaca. Umjesto isključivo estetskog poštuje se instinktivno. Naglasak je na igri, a ne na pravilu. U fokusu interesa suvremenih autora, u našem slučaju Luise Ritoša, osobni je pristup a ne likovnost kao takva, bez obzira na konačni rezultat.

Ovaj likovni projekt izaziva uznemirujući doživljaj. Ritoša likovnim sredstvima prati vlastiti proces u kojeg ponire služeći se intuitivnim, služeći se instinktom. Pred nama se nižu aksiomi trenutaka koji razgaljuju osobno stanje. Sklad je postignut idejnim okvirom unutar kojeg svi radovi, svaki pojedinačno, grupe koje su se dogodile i kompletan postav predstavljaju nedjeljivu cjelinu. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rad kao dio niza ili grupe, što ovisi o postavu. Ciklus Luise Ritoša ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Autorica predlaže postav kao instalaciju.

Luisa prezire građanske datosti koje opravdavaju zanimanje za umjetnost. Na neki način želi izvesti umjetnost iz njenog kulturnog i urbanog konteksta. Ona provodi ideju zabrane gledanja a uvodi doživljaj. Ovdje je na osobnoj ravni izgovoren dramatičan apel masovnoj kulturi. Jer, estetika divljeg kapitalizma današnjice nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Nameće se sve više informacija a sve manje značenja. Uočena je nepotrebna potrošnja, hedonizam kao oblik samoispunjenja koji ne donosi istinsko zadovoljstvo. Ponuđena nam je syber iluzija prijateljstva. Očita je nebriga o posljedicama  eksploatacije i manipulacije ljudskim resursima. Svijest o osamljenosti, o iskorištavanju čovjeka čovjekom ili o mobingu, javlja se tek kad pritisak prijeđe kritičnu razinu. Ritam civilizacije i grubost potrošačkog društva, bespomoćnost pojedinca, ponuda lažnih ugoda i slične situacije koje kapitalizam skriva pod skute demokracije, pokazuje se ovdje konceptualnim uprizorenjem.

Pukotine svijesti, prostore crnila nalazimo u bijelom prostoru. Problem prihvaćanja, recepcije i percepcije rada autoricu ne brine. Zanima ju vlastiti izričaj stanja svijesti. Osobni nemir jest energija. Energija navodi misao. Rezultat iskrenosti bolan je ali ljekovit. Materijalizirana energija poprima oblik mijene koja ni na gotovom radu nije potpuno zaustavljena. Doživljaj obuzima: on se očituje kao snažno pokretanje unutrašnje barijere prijekora i sumnji. Ukoliko spoznamo konstantne promjene u nama, možemo spoznati sveprisutni organizirani kaos ili, preciznije rečeno, teoriju organiziranog kaosa kao jedini mogući način spoznavanja, percepcije svijeta oko nas. Luisa to instinktivno osjeća. Otkrivaju je rezultati. Primirena energija, oblikovana u vizualno, ne ostavlja nas ravnodušnima. Čitajući snažnu nelagodu premise, iznenađuje čistoća iskaza. Umjetnica je razapeta između ideje materije i ideje oblika. U stalnoj sprezi s oba elementa izgovara meditativne igre osobnog stanja.
Umjetnica slika jer osjeća potrebu za time ali ne plasira ništa što bi moglo pojmovno obavezati promatrača. Poziva ga u galeriju da bi ga tamo ostavila samog. Jer ove slike u prostoru galerije izazivaju promišljanje sebe. Iskaz Luise Ritoša nudi spoznaju da ne moramo savršeno razumjeti svijet oko sebe ali ga bez obzira na to moramo poštovati.
Eugen Borkovsky, ožujak 2011.

Luisa Ritoša je rođena 1974. god. u Pazinu. Diplomirala 2007. god. na Akademiji primijenjenih umjetnosti, Sveučilišta u Rijeci, smjer profesor likovne kulture, izborni predmet slikarstvo, u klasi akad. slik. prof. Ksenije Mogin. Od 2007. godine predsjednica udruge Arterija suvremene umjetnosti Rijeka, gdje se bavi kustoskim i kuratorskim radom. Od 2008. vodi radionice i tečajeve crtanja u udruzi Leonardo. Članica je HDLU Rijeka. Živi i radi u Rijeci.
 

Akademija-Art.hr
03.03.2011.