Rijeka – Izložba Tatjane Kostanjević i Sanja Ipšić Randić u Galeriji Juraj Klović

ipsic-randic

ipsic-randic

20. 09. – 27. 09. 2013.

Tatjana Kostanjević se nakon studija kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, prvi puta na hrvatskoj likovnoj kulturnoj sceni pojavila izložbom 1986. godine, a svojom prvom javnom skulpturom 1996. godine. Značajnom se u njenom skulptorskom radu može istaknuti 1999. godina, kada ju stručna hrvatska likovna kritika prepoznala i istaknula kao značajnu kiparicu u relacijama suvremene hrvatske umjetnosti koja se iznimno uspješno hvata u koštac s pokretom u skulpturi. Od tih godina pa sve do danas njezin kiparski rad eksperimentiranjem se tako razvio da i ovu izložbu pratimo kao zanimljiv segment života pokreta u skulpturi s temom Terpsihora.

„U likovnoj igri nadahnutoj unutrašnjom glazbom skulptorica izražava svojevrsnu umjetničku hirovitost, igru likovnošću ili dosjetljivost koja graniči s jedne strane umjetničkom erotikom, a s druge nas podsjeća na sasvim pojednostavljene gotovo simbolične prapovijesne prikaze ritualnih obreda lovaca i sakupljača (španjolski i ilirski prapovijesni pećinski crteži). Ne samo igrom oblikovanja skulpture, nego i igrom riječi možemo promišljati i o plesu čiji smisao u pozadini nosi umijeće igre koja dopire do svijesti onoga koji se omamljuje. Ona dolazi kroz skulpturu, s jedne strane igrom oblika kako bismo bili povučeni na granicu erotskog svijeta, inspirirana idejom muze plesa Terpsihorom, a s druge podsjeća nas na prapovijesne simboličke crteže ritualnog plesa lovaca i sakupljača. Ona se igra psihologa koji kao da nam pokazuje Roršahove mrlje u skulpturi. Vidiš ono što želiš vidjeti, ovisi što te ponese, ovisi koji put istraživanja izabereš.” (Lidija Ivančević Španiček za Gradski muzej Požega, 2012.)

Tatjana Kostanjević do sada je postavila preko trideset javnih skulptura, te se isto toliko puta predstavila samostalnim izložbama.

„U novom ciklusu Izvan fokusa iz 2012. godine, Sanja Ipšić-Randić, akademska slikarica (1965.) će se fokusirati na ideju zumiranja, odnosno, velike blizine promatranja pejzaža, koji time ujedno postaje nejasan, mutan, lagano vizualno pomaknut, decentriran. Slika se gradi (i ujedno razgrađuje) od asimetričnih polja boje i geste, što nas asocira upravo na Vedovino tzv. strukturalno građenje pejzaža poput ‘struktura iz svijesti’ (Vedova), svojevrsnog mapiranja pejzažnih točaka koje su intimno važne umjetnici, poput uspostavljanja izvjesnog reda u slici. Ta analitička tendencija koja se javlja u novom ciklusu obuhvatila je sve elemente ranijeg istraživanja Sanje Ipšić Randić: mijene svjetlosti na vegetaciji, zemlji, lišću, vodi, kamenju, strujanje zraka kao koprene koja je između nas i motiva u prirodi i koja slikani prizor također čini pomalo optički nestabilnim. Takvo približavanje slikanom motivu neće samo naznačiti fazu potpuno slobodne apstrakcije, već će ukazivati i na onu kontemplativnu, meditativnu dimenziju novog ciklusa. Naime, Sanja Ipšić Randić na osoben način spaja ono analitičko i spontano, slučajno; ekspresivnu gestu i geometrijski izvučenu strukturu u slici, zadržavajući uvijek fokus na jasno definiranom motivu koji se u polju slike ostvaruje u mnoštvu nejednako raspoređenih dubinskih planova, beskonačnih kao što je i ustrojstvo same Prirode.”

Iva Körbler