U galerija Bruketa 2 u Rijeci, Strossmayerova 1, postavljena je izložba radova riječkog ak. slikara Tome Gerića
Tomo Gerić rođen je 1933. godine u Vrbanovcu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1957. godine. Od 1957. do 1962. godine suradnik je Majstorske radionice prof. Krste Hegedušića. Godine 1970. nastanio se u Oprtlju (Istra), gdje je proveo 23 godine. Godine 1994. doselio se u Rijeku. Nakon Akademije pa sve do mirovine djeluje kao samostalan likovni umjetnik s gotovo podjednakim interesom za slikanje, kiparstvo, keramiku crtež, Dolaskom u Rijeku aktivnije sudjeluje na skupnim i samostalnim izložbama. Njegovi radovi danas se nalaze u brojnim galerijama i zbirkama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada.
Gerić završava studij slikarstva na zagrebačkoj akademiji 1957. Umjetnost u Hrvatskoj već se bila oslobodila svojih političkih tutora i ideologijskog jarma koji se pod krinkom socijalističkog realizma pretvorio u krutu i obvezujuću dogmu.
Gerić se očigledno nikad nije snalazio u intelektualnim bitkama i raspravama koje su se u to vrijeme vodile okolo umjetnosti, njezinih ciljeva i prioriteta, socijalnog i etičkog angažmana. Njegovo razumijevanje formalno-teoretskih problema umjetnosti zasniva se više na instinktu i intuiciji nego Ii na strogim intelektualnim i racionalnim postupcima i pravilima ponašanja. Upravo zbog toga mogli bi reći kako je u njegovo slikarstvo ugrađena jedna velika količina rada i energije koju na platnu prepoznajemo kao elementarnu snagu umjetničke volje, zanatskog i slikarskog poštenja.
Prošavši kroz iskustva različitih metoda i pos tupaka slikanja, u rasponu od tašizma do enformela i materičkog slikarstva, on se zaustavio na kugli, geometrijskom tijelu koje, osim što simbolizira savršenstvo prirodne gradnje i stvaranja, istovremeno zadovoljava i osnovne postulate intelektualnog hermetizma karak terističnog za nadolazeću estetiku moderne.
Prve Gerićeve kugle nastale su krajem pedesetih, dakle još za vrijeme njegova slikarskog naukovanja u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića. To je važan podatak, s obzirom na činjenicu da su mnogi te kugle kasnije uspoređivali sa skulpturama Dušana Đamonje. Kugla je bila posljednji Gerićev ustupak radikalnoj i militantnoj estetici modernizma koja je u svom revolucionarnom i neumjerenom zanosu nastojala iz slikarstva zbrisati i posljednje tragove predmetnosti. Od sada će kugla u njegovom slikarstvu postati osnovni Iikovni sadržaj, gotovo zaštitni ikonički znak u kojem su prethodna crtačka i slikarska iskustva dosegnula najviši stupanj savršenstva i stvaralačke koncentracije. Gerićeve kugle djeluju kao stvarne trodimenzionalne skulpture na površini platna, odnosno lesonita, kojeg slikar najčešće koristi kao svoju radnu plohu. Razlomljena i šuplja geometrijska tijela koja izgledaju kao da su pogođena nekim zalutalim i razornim projektilom, ili, opustošena neobjašnjivim i mističnim silama, doimaju se kao elementi ravnodušne i začudne prirode stroja koji se zove svemir. Isijavajući blijedoružićastu svijetlost svitanja pomiješanu sa zlokobno modrim i zelenkastim tonovima sjena, ona se opasno šire prema rubovima slike, ili, zaustavljena i zaleđena u prostoru, hlade svoju vulkansku i užarenu opnu na kojoj se još donedavno vjerojatno odvijao život. I na kraju, čovjek se pred ovim slikama doista osjeća beznadno malen, ili, kako bi rekao pjesnik, sam pod zvijezdama.
