Uz izložbu u Beču: Frida Kahlo, 06.11. do 07. 11. 2010.
Nas četiri prijateljice, krenule smo u likovnu pustolovinu. Idemo na izložbu Fride Kahlo. No, u putu odlučimo otići i na izložbu Mikelanđela i Picassa u Albertinu.
Subota, 06.11.2010.
Doista je bio doživljaj. Priznajem, bila sam opijena svakom crticom, svakim potezom Mikelanđelove olovke. Svaki mišić, svaka tetiva i tkiva oživjela su pred mojim očima pretvarajući se u krvavo, trodimenzionalno, opipljivo meso. Kao da sam katapultirana nekoliko stoljeća unatrag. Opijena svakom bojom s Picassovog kista. Pogledi mojih prijateljica govorili su isto. Sve su stajale nijeme i zadivljene ispred ovih velikana. Doista poseban osjećaj.
Kada ostaneš nijem od ljepote, kada niti jedna riječ ne uspije dočarati doživljaj…tada si siguran da je pečat trajno utisnut.
Obilazak Beča. Prelijepi grad spomenika i parkova, bogate arhitekture sa baroknim dvorcima, grad glazbe, umjetnosti, muzeja. Katedrala sv. Stjepana, romanička crkva sv. Ruperta, rokoko crkva sv. Karla, kraljevska palača Hofburg, kraljevsko kazalište Burgtheater, dvorac Belvedere, Bečka opera… Cijeli grad mi nalikuje na prekrasnu, veliku skulpturu. S koje god ga strane pogledam, izmami mi uzdah.
Umorne, vratile smo se u hotel.
Piđama party.
U apartmanu hotela "Mozart" pripremile smo gozbu. Umjetnost je znati i dobro se zabaviti.
Sve jestivo i pitko iznijele smo na stol i nakon puno smijeha i priče otišle na počinak. Sanjala sam plavo. I zeleno. Sanjala sam obojano. Tako sanjam kada sam sretna.
Nedjelja, 07.11.2010.
Frida Kahlo u Bank Austria Kunstforumu. Meksička slikarica – ikona koja na ovim prostorima predstavlja senzaciju.
Frida, moja crveno-crna sjena. Opsjena. Osjećam je na onaj jedinstveni, osobeni način koji se teško pretače u riječi. Doživljava se očima, bojama, srcem.
Fridinu snagu osjetile smo sve četiri, svaka na svoj način. I opet, uz kavu teško pronalazimo riječi da objasnimo, kao da trebamo vrijeme za povratak u 2010. godinu.
Kao da smo sve četiri ostale zarobljene u davnom vremenu koje smo pomno proučavale u sitnim potezima prstiju pokojnih majstora. Ne samo slikari, već i genijalni umovi!
Četiri žene ćutjele su buku davnine u tišini bečke kavane. Nekako smo, svaka na svoj način, objašnjavale sebi povijest drevnih duša.
Fascinantno je kako slavni, pokojni majstori djeluju na nas danas, koji ih upijamo svojim očima i srcima, sa istim žarom kojim su oni slikali svoja djela nekada…
Kist je poput mađioničarskog štapića. Pretvara djelo u energiju koju zauvijek ponesemo u sebi. Posebna izložba, posebna osobnost i njezino djelo učinili su da se i ja osjećam posebno. U Zagreb se vraćam bogatija i drugačija. Hvala Frida! Ovakve nas stvari mijenjaju.
Dvorac Schonbrunn. Maria Terezija … Raskoš… I opet, osjećam dah prošlosti na svom ovratniku zelene šuškave jakne.
Čudesan je Beč. Vrijeme dotićemo čas očima, čas mislima, čas snovima…Čas lebdimo kroz prošlost, osluškujemo topot lipicanera i zvuk kotača kočija, pa se vratimo labirintom davnina u sadašnjost.
U trenu prošetamo kroz nekoliko stoljeća, da bi se osupnuti tom mahnitom ljepotom umjetnika, vratili u sadašnjost.
Jesu li oni (Mikelanđelo, Picasso, Khalo) mogli tada naslutiti tu čudesnu moć koju će imati nad nama danas? Da će povorke ljudi iz cijeloga svijeta u tišini strpljivo čekati u redu da se dive njihovom djelu. Voljela bih da jesu. Jer bili su doista nešto posebno, što je obilježilo povijest… umjetnost, današnjost… nas…!
Četiri prijateljice bile su u istom trenu jedno ime, jedna slika, jedan kist. Nije li to fascinantno i možda…. onaj pravi smisao umjetnosti koji ostaje i drugima… nakon nas?
Za nekoliko stoljeća biti će ovdje i opet neke nove prijateljice koje će osjećati isti ovakav ushit, dah bezvremenosti.
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/reportaa-iz-bea/&description=Reportaža%20iz%20Beča){kind=link}