Renata Papišta: Apokalipsa grafike

Kao što Valter Benjamin kaže da je fotografija u povijest oblika unijela dramatične promjene kreacije i recepcije tako je rendgenska fotografija još veći izazov. Motive i situacije zaustavljene na klasičnoj fotografiji, ma kako apstraktna ona bila, uvijek možemo vidjeti i uživo. S rendgenskom fotografijom je to nemoguće. Ali ljudska fizička unutrašnjost vizualno je još atraktivnija. Obrisi organa, kostiju, mišića daju plavičasti raster različitih gustoća. Ovu situaciju umjetnica koristi kao početak oblikovanja.

Analizirajući ciklus Apokalipsa grafike, primjetna je koncentracija na zaokruživanje jednog likovnog istraživanja. Otklanjajući slikarsku stegu, autorica kreće u preslagivanje svijeta. Slike doživljavamo kao prostorne konformacije a objekte kao odbjegle slike. Prezirući artificijelnost umjetničkog jezika autorica ga izvrgava neuobičajenom gradbenom materijalu. Time projekt ponešto duguje tendencijama Arte povera. Poigravanje s nađenim / izabranim predmetom i daljnje osmišljavanje stalan joj je izazov. Igra nije sputana tehnologijom. Renata se ne boji dodira s materijalom. Ona kompilira oblike i daje im nove konotacije određujući ih kao novi mogući predmet zamjene za uobičajene estetske predodžbe. Intervencije unose u radove dodatna značenja.

 

Domišljanje izabranog oblika u smjeru autoričine ideje rezultira kolažiranjem i crtačkim intervencijama. Autorica često ucrtava, grebe, tonira dodajući rendgenskoj foliji nove oblike. Renata Papišta iz nejasnog konglomerata unutrašnjih organa i kostiju, ponegdje označuje srce. Ono predstavlja emocionalnu snagu individue u emocionalnom značenju srca kao centra osjećaja i u značenju srca kao vitalnog organa. Autorica poštuje materijal i ne sakriva mu bit unatoč tome što, vođena nakanom davanja novog smisla, drastično mijenja uobičajeni standard doživljaja.

Naše prepoznavanje porijekla osnove ovih radova dodatno unosi dramatiku. Onog trenutka kad uobičajene predmete pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još i u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla samog čina jer u fokusu nam se nađe ono što inače ne smatramo čudnim. Blisko enformelu, po odnosu prema materijalu koji ostaje neskriven, autorica se odlučuje na kolažiranje i crtačke intervencije. Ova kombinacija elemenata ima karakter dosjetke ali rezultati su samodostatne i snažne likovne činjenice. Te intervencije uvijek su u dosluhu sa idejom inicijacije koja u rezultatu funkcionira kao upozorenje.

Projekt nudi dva razmišljanja: pored naglašenog sarkazma prema industrijskom društvu i uporabe neznatnog materijala, tu čitamo nelagodu i ukazivanje na emocionalnu zapuštenost naših svijesti. Ovi umjetnički mišljeni predmeti otkrivaju nam uzburkanu estetiku: svijeta koji emitira višak predmeta i novog svijeta u smislu drugog života odbačenog predmeta. Objekt nastao od nađenog i običnog predmeta kolažiranog u instalaciju, poput ovih u interpretaciji Renate Papišta, dobiva sociološku notu značajniju od značenja kad je predmet bio nov i neoznačen posebnošću.

Nejasni obrisi na radovima i sjene na zidovima unose pojam sumnje. Dok ne sumnjamo stvari su zaustavljene. Onog časa kad se rodi sumnja pokrećemo misao ka promjeni bez obzira oslanjamo li se na doživljaj, mišljenje ili na fizikalnu analizu situacije. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Papišta sumnja, rastačući utrobu u fleke, nejasne površine dodajući linije, rastere. Doživljaji postaju senzibilne vizualne nakupine.

Radeći na ovom projektu, autorica kao da se kontrolira, primiruje, gradeći objekte i koncentrirajući motiviku unutar zadane ideje. Kao da ritual oblikovanja pretapa u osobnu mijenu stava. Analitičke, medicinske prikaze tjelesne građe umjetnica pretvara u oltare koji nagone na promišljanje. Tako je ovaj postav zapravo ispovjedni. Spoznaja putem odraza. Renata Papišta daje si oduška ekstravagantnim dodatkom: teškom kuglom i lancem. Poblematiziranje drugačijosti, hrabrost iskakanja iz prosjeka ovdje je dovedena do reskog znaka. Tako umjetnica pomiruje energetski kreativni naboj, decentni promišljeni rad i recentnost interpretacije problematike kojom se bavi.

Ovdje je na osobnoj ravni problematiziran i izgovoren dramatičan apel masovnoj kulturi. Jer, estetika zrelog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija a sve manje značenja. Uočeno je uživanje i prekomjerna potrošnja, odnosno hedonizam kao oblik samoispunjenja koje ne donosi istinsko zadovoljstvo. Rezultat toga je nebriga o posljedicama eksploatacije ljudskih resursa. Opasnost ne uočavamo na stupnju prijetnje nego kad već učini štetu. Sjetimo se: svijest o naporu, iskorištavanju čovjeka nad čovjekom, mobingu, javlja se tek kad napor prijeđe kritičnu razinu. Ritam civilizacije i grubost potrošačkog društva, nemogućnost otpora jedinke, ponuda podobnih sredstava za ugodu i slične situacije koje kapitalizam skriva pod skute demokracije, pokazuje se ovdje u artističkom uprizorenju.

 

Pojavljuje se pitanje komunikacije. Papišta nudi i traži komunikaciju. Njeni mobili imaju mogućnost pomicanja ali se ne kreću. Potrebna je energija, snaga za pokretanje ili ono što je najvažnije: želja. Ovo su zapravo portreti nas samih, otuđenih pojedinaca. Naša osamljenost dobiva ogledalnu sliku. Promatrač se mora sam odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Autorica se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača. Postavljeno je pitanje: Da li naša tjelesnost može podnijeti našu senzbilnost?

Bilo koje čvrsto određenje rezultata ovog izuzetnog projekta koji je pred nama zapravo je suvišno jer snaga ideje i umjetničin pristup asocira više nazivnika. Papišta nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Ona ruši tradiciju transmisijom vrijednosti materijala i spoznaja koje joj ulaze u fokus interesa. Unutrašnjost tijela uvjetovana snopom rendgenskih zraka odsjaj traži na plavkastoj površini. Papišta u anatomskom labirintu materijalnog tijela traži ljudsko. Čini nam se da je čarobnjaštvo kreativnog činjenja Renate Papišta iznašlo oznake duše.

Eugen Borkovsky

Renata Papišta je rođena 1981. godine u Sarajevu. Poslije Srednje škole primjenjenih umjetnosti 2000. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek Grafika u klasi profesora Salima Obralića. Diplomirala je u januaru 2006. godine na odsjeku Grafika u klasi profesora Dževada Hoze. Za vrijeme studija u sklopu exchange programa odlazi u Pariz na L’Ecole Nationale Superieure des beaux-Arts gdje se usavršava u oblasti serigrafije i fotografije. Krajem 2006. godine upisuje postdiplomski studij na sarajevskoj akademiji u klasi profesora Dževada Hoze i bavi se eksperimentalnom grafikom koju naziva Skulgraf, premda se istraživanje bazira na grafičkim listovima koji tvore skulpturalna riješenja. Magistrirala je na istom odsjeku, odsjek Grafika, u martu 2009. godine. Od 2006. godine je član ULUBIH-a, a sa kolegicom Huseinović čini Tandem Roulettes. Dobitnica je nagrade na 6. Internacionalnom studentskom bijenalu u Makedoniji 2005. godine; nagrade za grafiku “Kenan Solaković“ na Salonu mladih 2007. godine; te nagrade na izložbi Sarajevo u djelima likovnih umjetnika 2008. godine. Radi kao predavač na Likovnoj akademiji u Sarajevu. Do sada je izlagala na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu, te učestvovala na brojnim bijenalima, trijenalima, festivalima, kolonijama (Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Francuska, Hrvatska, Makedonija, Poljska, Slovenija, Turska, itd. Živi i radi u Sarajevu.

Eugen Borkovsky
eugen.borkovsky@gmail.comumjetnika, 1965.-2010.

Akademija-Art.hr
21.07.2010.
Grožnjan – Grad