Refik Saliji Fiko: KOPAT A NE KREPAT

Izložbu će u prisustvu autora predstaviti Eugen Borkovsky

Pogledajte galeriju radova!
KOPAT A NE KREPAT

Većina od nas posjeduje podrum, konobu, dvorište, prostor u kojem se nalaze odsluženi predmeti. Iz takvog okruženja Refik Fiko Saliji na svjetlo dana izvlači predmete koji mu izazivaju pažnju. On se s njima odlučuje poigrati a time, sebi i nama, prirediti iznenađenja. Primjenjujući likovnost, kao materijal koristi predmete a umjesto kista ili dlijeta koristi igru. Čini nam se kako je imaginacija ovog autora iskričava, brza, gestualna. O tome svjedoče ovi artefakti, druženja sa njime te njegovi drugi mnogobrojni radovi.

Kad islužene predmete pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još k tome u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla ovog čina. Uočavanje odsluženih predmeta Refik Fiko Saliji doživljava kao izbor materijala za promišljanje. Nastavak njihovih funkcija, potragu za novim skladom, on ostvaruje bizarnom kombinatorikom. Proces postaje igra a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Igra može biti namjerna, spontana, neophodna. Ona nam često otvara nove vizure i tjera ka hrabrosti koju smo imali u djetinjstvu. Umjetnik poštuje samozadani kanon koji bi ukratko mogao glasiti: igrati se sa svime što mu dođe pod ruku. To mogu biti predmeti i situacije. Ovim oblikovnim igrama zamijenjena je funkcija a time i smisao predmeta. Izbor i konfrontacija materijala govori o slobodi pristupa kreativnom činu. Još jednom se potvrđuje da u svijetu suvremene umjetnosti tehnologija ili materijal ne označava status djela.

Pred nama je razvoj misli od uočenog preko maštovitog dooblikovanja a ponegdje do postizanja nivoa simbola. Većina predmeta su objekti, instalacije što odaje autorovu sklonost trodimenzionalnom oblikovanju, skulpturi. Projekt nudi dva razmišljanja: pored očitog sarkazma prema suvremenom društvu tu prepoznajemo upozorenje na ekološku zapuštenost naših svijesti. Ovdje je na individualnoj ravni izgovoren svojevrstan apel masovnoj kulturi. Uz to problematizirano je i etnografsko nasljeđe jer većina ovih manipuliranih predmeta pripada agrarnoj baštini. Autor je svjestan da estetski kriteriji zrelog kapitalizma više ne mogu odrediti ili nametnuti što je realno ispravno ili lijepo. Dostupno je sve više informacija uz sve manje značenja. Uživanje i prekomjerna potrošnja, odnosno hedonizam kao rješenje ne donosi istinsko ispunjenje. Ovi umjetnički mišljeni predmeti otkrivaju uznemirenu estetiku: svijeta koji emitira višak predmeta i drugog života odbačenog artikla. Objekt nastao od nađenog i običnog predmeta, uklopljen u asamblaž Refika Salijia, dobiva sociološku notu značajniju od značenja kad je predmet bio nov. Intervencije su ponekad u dosluhu sa idejom inicijacije koja u rezultatu funkcionira kao uprizorenje. Rezultati su samodostatne likovne činjenice.

Svi dijelovi ove prezentacije imaju neskriveno porijeklo i građu: to su metalni dijelovi motike. Autor poštuje materijal i ne sakriva mu bit unatoč tome što, nakanom davanja novog smisla, mijenja arhetipski standard doživljaja. Običan predmet postaje artistički zahvaljujući umjetniku koji odlučuje što će biti a što ne motiv njegovog uratka. Pitamo se je li to motika? U prvom naletu možemo odgovoriti: „Da, to je motika.“ Ali već u sljedećem se ispravljamo: „To nije motika, to je bila motika, motika je ovdje materijal“. Nesklad smisla odaje promišljanje svijeta oko sebe. Čin potvrđuje Duchampa i ideju izoliranja serijski proizvedeog predmeta te njegovo prezentiranje izvan njegova funkcionalnog okvira kao način umjetničke intervencije. Opet moramo u pomoć pozvati postmodernističko razmišljanje o oblikovanju, plasmanu i percepciji likovne produkcije. Radove suvremene umjetnosti besmisleno je razvrstavati prema materijalu ili tehnici kojima su sazdani. Uz nove medije, upotreba gotovo svega i prepuštanje umjetniku na volju što će biti a što ne umjetnički materijal, govori o potpunoj slobodi umjetničkog doživljaja i kreativnih prohtjeva.

Refik Saliji promatraču ne nudi samo drugačije viđenje već stav kojeg natkriljuje dosjetljivom, izmišljenom funkcionalnošću. Reanimirajući odbačeno umjetnik svjedoči tijek. Ograničavajući se na jednostavan postupak otkriva poeziju pamćenja. Tu mu obilno pomaže maštovitost i humor kojeg nalazimo u rezultatima. Vremenitost glavnog izražajnog sredstva, motike, produžena je novim postojanjem. Ukoliko promijenimo diskurs mijenja se i dojam. Vrijeme je nesiguran faktor za procjenu tijeka, dodajemo mu prostor. Prostor-vrijeme sada su cjelina kojom, poput metra, čija dužina ima i debljinu, odmjeravamo realnost. Nakon što nam je Newton izračunao gabarite bliske okoline tako nam kvanti otkrivaju uzročno – posljedičnu uvjetovanost mnogo sofisticiranijeg prostora od onog kojeg zahvaćamo osjetilima. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju okoline. Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača. Moramo odlučiti što doživljavamo gledajući ove radove. Doživljavamo li predmet ili događaj mijene.

Fiko poseže za materijalom izvan klasične umjetničke prakse. Osnova svih radova je kovina koja je izvađena iz zemljine utrobe. Kovine simboliziraju kozmičke sile s različitim utjecajima ili ovlastima. Simbolično sudjelovanje kovača u kozmogonijskim mijenama skriva opasnost zabranjene djelatnosti. Kovačka djelatnost srodna je magiji i čaranju. Kovač je u nekim civilizacijama posjednik nebeskih tajni. Kovač stupa u vezu s nebom vladajući vatrom i vodom, a to je alkemijska pretvorba. Premda je kovač sposoban iskovati svemir, on nije bog. Moć mu je ambivalentna: i zlotvorna i dobročinska. Kovač kao i umjetnik mijenja svijet, preoblikuje viđeno i oblikuje željeno. Integriranje metalnih predmeta postaje umjetnička akcija koja rezultira artefaktom u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju nova cjelina.

   Spontanost igre u direktnoj je ovisnosti o stanju duha. Autor uspijeva na jednostavan način kombinacijom „predmeta iz podruma“ prepraviti realno. Odjednom, preoblikovanjem, drugačijim plasmanom, predmeti ponovno postaju primijećeni. Fiko Saliji zub vremena doživljava kao sukreatora. Tragovi udaraca, lom metala, istrošenost, ojedine hrđe, sve postaje likovni materijal. Montiranjem, nizanjem, apliciranjem, upotrijebljeni materijal – prepoznatljivi elementi, dobivaju novu vizualnu dimenziju. Serija ne ostavlja ravnodušnost. Nismo sasvim sigurni o serioznosti nakane. Polemički tonovi mogu se nazrijeti u doživljaju ovih predmeta. Tako Refik Saliji Fiko na razmeđi redy-madea, assamblage-a i akcionizma inicira razmišljanje. Promatrač je izazvan.

Eugen Borkovsky

Refik Saliji Fiko rođen je 1952. godine u Makedoniji. U Poreču završava ugostiteljsko školovanje. Likovnim oblikovanjem bavi se jako dugi niz godina. Njegov rad karakteriziraju ready made objekti, obrade alata starih zanata i tradicionalnih zanimanja te odbačenih predmeta. Samostalno i kolektivno svoja likovna promišljanja i performance prezentirao u Grožnjanu, Poreču, Puli, Rijeci, Zagrebu te u Italiji. Surađivao sa Muzejom suvremene umjetnosti Istre. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja Živi i radi u Poreču.