Referendum 2013 – ogledalo (ne)demokracije

u ime obitelji-PXL

U Hrvatskoj je u tijeku akcija prikupljanja potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma, u središtu čega je nakana da se definicija braka kao zajednice koju čine muškarac i žena uvede u Ustav Republike Hrvatske

Osobno sam zainteresirana za ovu temu na tri razine: kao građanka ove zemlje, kao osoba koja je u braku 12 godina i kao majka četvero djece koji će jednog dana baštiniti ovo što im današnja generacija ostavlja u naslijeđe.

Moram priznati da me pomalo zatekla količina negativnih emocija, da se izrazim najblaže moguće, koja je pratila i koja prati jednu sasvim regularnu i demokratsku akciju u zemlji koja se često poziva na demokraciju i sekularizam. Da krenem samo od vrha ledene sante, dakle od direktnih vrlo ružnih napada na mjesta na kojima volonteri skupljaju potpise, preko zaista preočite averzije glavnih hrvatskih mainstream medija prema dotičnoj inicijativi, do izuzetno malicioznih komentara i anti-stranica po društvenim mrežama. Ne znam točno koja mi je kap prelila čašu – da li otvoreno svrstavanje “neutralnog” GONG-a kao supotpisnika Platforme 112 koja je istupila kontra ove građanske inicijative( i sad bih trebala imati povjerenje u isti taj GONG koji će nepristrano kontrolirati izbore i vjerovati njihovoj prosudbi-kako da ne!), da li članak Jutarnjeg lista u kojem novinarka opisuje kako su građani promatrači “sa simpatijama” promatrali napade na mirno i demokratsko prikupljanje potpisa, ili me pak iz učmalosti protreslo i samo reagiranje HHO-a na nevjerojatnu ignoranciju medija i vladajućih struktura na očigledno kršenje demokracije u Hrvatskoj? Bilo kako bilo, kažu da je u svakom zlu neko dobro, tako su i u ovoj situaciji mnoge maske pale,ako ih je više uopće i bilo. Tako je pitanje sakupljanja potpisa za eventualni referendum postalo pravo ogledalo nedemokratičnosti hrvatskog društva, umjesto da bude upravo suprotno, jer poznato je da je upravo referendum najdemokratskiji oblik izricanja volje građana, prilikom kojeg građani izravno odlučuju umjesto da povjerenje poklanjaju onima što tek obećavaju sprovesti ono zašto ih birači uostalom i biraju.

Probajmo staviti na stranu neukusne natpise i parole o katotalibanima, ovcama, o srednjovjekovnoj Hrvatskoj… probajmo izignorirati i u najmanju ruku neukusnu “prigodnu ” studiju koju je objavio portal kojem je posljednjih dana glavna zadaća pljuvati i opstruirati inicijativu, u kojoj se bezobrazno implicira kako konzervativni stavovi idu ruku pod ruku s nižim kvocijentom inteligencije, stavimo to sve na stranu i probajmo razgovarati argumentirano. Promislit ću tako o glavnim argumentima protiv isključive definicije braka kao zajednice heteroseksualnih osoba.

Argument broj 1: Nepotrebno je stavljati definiciju braka u Ustav kad je on već definiran Obiteljskim zakonom

Da razjasnim zašto povelik broj građana (uključujući i mene) misli da bi definiciju braka kao zajednicu muškarca i žene trebalo unijeti u Ustav. Istina jest da takva definicija postoji u Obiteljskom zakonu, no stoji i činjenica da svaka novoizabrana vlast može po vlastitom nahođenju i svjetonazoru promijeniti zakon, a da joj za to bude dovoljna samo natpolovična većina u Saboru. Ustav je, s druge strane, puno teže promijeniti. Za to je potrebna dvotrećinska većina u saboru, dakle skoro pa nacionalni konsenzus. Otuda zahtjev da definicija braka bude zaštićena Ustavom.

Argument broj 2: Država nema pravo miješati se u privatna posla svojih građana (a brak to jest).

Država se sigurno ne treba baviti prekinutim prijateljstvima, nijansama u odnosima ljudi, ljudskim veseljem i ljudskom tugom, no brak izlazi iz spomenutih privatnih okvira. Zašto? Brak kao brak nije samo privatni, već i društveni produkt. Očuvanje osnovne definicije braka tako jest i državna stvar, jer iz braka (a većinski jest tako, brojke tako govore) proizlaze djeca – dakle novi građani koji će jednom kao produktivni članovi puniti državni proračun. Ostali privatni odnosi nisu uopće u interesu države, tj. ne utječu na političko dobro na način koji bi tražio pravnu regulativu – kao u slučaju braka. Toliko o življenju tuđih života. Činjenica jest da u Republici Hrvatskoj najveći broj djece dolazi iz braka. No kad govorimo o društvenoj funkciji heteroseksualnog braka iz kojeg proizlaze djeca, dolazimo do

Argumenta br 3: Postoje i heteroseksualni brakovi koji ne rezultiraju djecom, a ipak su brakovi, i to valjani

Jest, brak muškarca i žene je po definiciji brak s djecom ili bez. Većina heteroseksualnih brakova su plodni i rezultiraju djecom. Određen broj heteroseksualne populacije međutim ima problema s neplodnošću, no zbog toga ne dovodimo ni definiciju ni instituciju braka u pitanje, jer se ljudska vrsta produžuje, a svaka iznimka potvrđuje pravilo.

Upotrijebimo jedan primjer: U Republici Hrvatskoj vozačku dozvolu ne možeš dobiti prije punoljetnosti, dakle prije 18 godina. Sigurna sam da postoje neki koji bi već super vozili auto sa 16 godina, dok ima bome i nekih koji ni sa 30 nisu spremni. No ne mijenjamo zato zakon. Jednostavno za većinu vrijedi činjenica da se dozvola dobiva s punoljetnošću (i ako polože ispit, naravno).

Još bih nešto željela istaknuti. Postoji značajna razlika u neplodnosti hetero i homoseksualnih parova. Kod heteroseksualnih parova neplodnost imamo jer je jedan ili oba partnera slučajno neplodan, po medicinskoj dijagnozi neplodan. Brak homoseksualne populacije je neplodan u svojoj suštini, jer je biološki nemoguće da osobe istog spola zajedno začmu dijete, a paradoksalno stoji činjenica da su u većini istospolnih brakova oba partnera u svojoj biti zapravo – plodna.

Argument broj 4: Ovakvo referendumsko pitanje zadire u ljudska prava homoseksualne populacije.

Zapravo uopće ne. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je presudu kojim se pravo na homoseksualni brak i pravo istospolnih zajednica na posvajanje djece ne smatraju TEMELJNIM ljudskim pravom. Na zakonodavstvima pojedinih država je da urede ta pitanja po svom nahođenju (dosad je istospolne brakove legaliziralo 11 od 206 država).

Argument broj 5: Referendum neće biti raspisan jer se kosi sa Zakonom o suzbijanju diskriminacije

Ne, referendumsko pitanje ne kosi se sa spomenutim zakonom, jer po čl. 9. st. 2. toč. 10. navedeno je da se ne smatra diskriminacijom kad u nepovoljniji položaj stavljate bilo koju osobu prilikom uređivanja odnosa iz Obiteljskog zakona, kod pogodovanja braku, zaštite djece, javnog morala i sl. Dakle zakonski je određeno da normiranje braka kao isključive zajednice muškarca i žene NIJE diskriminacija.

Argument broj 6: Istospolni brak ni na koji način ne dotiče i ne ugrožava heteroseksualnu populaciju.

Redefiniranje pojma braka nas i te kako sve dotiče. Gajim osobitu averziju prema pretpostavci koja prejudicira da se oni koji podržavaju inicijativu boje da bi homoseksualni parovi na bilo koji način mogli ugroziti heteroseksualce po pitanju seksualnih sklonosti. Jadno mi je zato što ljude na taj način svodimo na puki seks i na nagone, kao životinje.

Ne, stvar je kompleksnija. Ako dakle redefiniramo brak kao zajednicu muškarca i žene, onda ta nova redefinicija pogađa i one koji su već u braku.
Ako brak ne promatramo samo kao posljedicu nečijih seksualnih sklonosti već kao i društveni nusprodukt (što sam objasnila u argumentu br 2), ako dakle uza nj ne vežemo samo ono što ljudi rade unutra svoja 4 zida već i sasvim nove međuljudske odnose poput roditeljstva ali i rodbinskih veza koje svi njegujemo(npr. brat, sestra stric, tetka, svekrva )… dakle tu postoji cijeli niz komponenti, cijeli niz odnosa koji potječu od muško-ženskog braka. Ako maknemo muško-žensko i zamijenimo ih rodnim etiketama, to za sobom vuče cijelu administrativnu promjenu sukladnu novoj definiciji. Kad se izrelativiziraju pojmovi muškog i ženskog, oca i majke, ne samo da se time dovode u pitanje stoljećima poznati međuobiteljski odnosi, već se time dolazi do potpune dekonstrukcije obitelji kao temelja društva. Ne mislim da je toliko teško zamisliti takav scenarij, pogledati toliko unaprijed. Prava je istina da bi to u konačnici dovelo do dekonstrukcije i rastakanja obitelji kao temeljne (i prirodne, ako hoćete) jedinice ljudskog društva. To nisu radila ni društva u prošlosti poznata po slobodnijem stavu prema homoseksualnosti i tako se ni u staroj Grčkoj nije dogodilo da dva muškarca sklapaju brak. To što su to mnoge “napredne” zemlje učinile znači samo da će se dekonstrukcija kod njih prije desiti nego kod nas. Jel tome stremimo?

Dalje, držim da je naše društvo i zakonodavstvo sposobno uočiti razlike među svojim građanima i u skladu s time donijeti zakone na zadovoljstvo sviju, ističući prava i obveze pojedinaca u skladu s onime kako se deklariraju i kakvu životnu zajednicu biraju. To znači da mislim da bi se bez problema mogao donijeti poseban zakon kojim bi se regulirala prava homoseksualnih osoba tako da uzmu u obzir njihove razlike /specifičnosti u odnosu na heteroseksualnu populaciju a da se pritom ne dira društvenu strukturu koja se (bili mi svjesni toga ili ne) temelji na karakteristikama većinske heteroseksualne populacije.

Argument br 7: Nije u redu da većina odlučuje o pravima manjine

Moram priznati da me ovaj argument totalno zbunjuje. Pošto je već istaknuto da se ovdje ne odlučuje o nečemu što spada u temeljno ljudsko pravo, po meni je sasvim demokratski u redu da većina odluči. Jer, odlika svakog totalitarizma je bila da je manjina kontrolirala većinu. U modernom demokratskom društvu izborni pobjednik je onaj tko odnese najveći broj glasova – dobije potrebnu većinu. Znam da nisu uvijek svi zadovoljni, ali to jest najpravednije rješenje. To jest BIT demokracije. I naposljetku tu je posljednji

Argument br 8: Nedostatak empatičnosti

Ovaj je argument vjerojatno najrašireniji u svakodnevnoj uporabi, i iako ne volim argumente svoditi na vjersku razinu, jer znam dosta vjernika koji se ne protive istospolnim brakovima, kao i onih religijski potpuno indiferentnih koji se protive, jedan me argument smeta, a vrlo je vrlo čest: licemjerje katolika.Ako u ičemu, po ovom pitanju katolici nisu licemjerni: njihov sustav vjerovanja, naravno ako ga se striktno pridržavaju, ističe i podržava brak isključivo kao doživotnu zajednicu muža i žene. Štoviše, brak je sakrament. Zašto bi oni trebali misliti drugačije, a u ime nekakve griješnosti i nemogućnosti da se u potpunosti živi po nekakvom katoličkom ps-u? Također se ističu brojne nepravde i problemi u hrvatskom društvu radi kojih se ne raspisuje referendum. Pa ljudi moji tko vam brani, pokrenite inicijativu – moj potpis ćete prvi dobiti.

Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like
I, last but not least, ono što meni “dobronamjernici” često znaju spočitnuti, tj. piknuti gdje znaju da će boljeti: Kako ja, majka djeteta s posebnim potrebama, nemam razumijevanja za one drugačije? E pa, najviše me smeta kad se te posebne potrebe mog djeteta trpaju u isti koš s načinom kako će netko izvršiti seksualni čina, a sve pod lepezom “prava!”

Ne, bolest i invaliditet mog djeteta jednostavno NISU USPOREDIVE s krevetnim navikama inače sasvim zdravih ljudi i ako je društvena klima sada takva da to trpamo u isti koš, onda smo zbilja kao društvo ozbiljno otišli k vragu.

Nedostatak empatičnosti u biti jedino nalazim kod većine hrvatskih medija koji uredno ignoriraju nimalo bezazlene incidente koji su se dešavali kod štandova ovih dana. No to je već neka druga priča. Ili nije?

Nama ostaje jedino da se dalje učimo demokraciji, bez dvostrukih mjerila, bez obzira na stav s kojim se slažemo ili ne slažemo. Je li nam to pretežak zadatak? (Bitno.net)

Nikolina Nakić