Piše: Iva PEROŠ / ABCportal.info
Čak i kada bih imala tu mogućnost, nikada ne bih poželjela gledati svoju generaciju iz perspektive generacije naših roditelja i ljudi starijih od njih. Pitam se kako tek izgledamo njima kad čak ni ja, koja sam dio ove mladosti, ne mogu da se ne zapitam što se to dogodilo s današnjim mladima
Ponekad se pitam imamo li mi uopće ikakvu formu, imamo li ikakav zajednički sadržalac. Jesmo li uopće jedna generacija ili samo mnoštvo sačinjeno od zasebnih jedinki, od kojih je svaka na svoj način izgubljena u sebi, te koja lutajući opustošenim prostorima svojih unutarnjih tmina ne nalazi putove koji vode do drugih? Gdje je zapravo u nama ta mladost i sve njezine značajke koje ju čine najposebnijim dijelom života? Jesmo li mi generacija istrošenih duša, zarobljenih u mladim tijelima? Jesmo li mladi samo po godinama? Gdje je u nama životna energija, gdje su želje, ciljevi i glad za svijetom, gdje su ideali?
Premda vjerojatno stoji i to da se sve više-manje idealizira onda kada je već svršeno, ja se ipak ne mogu oteti dojmu da nije uvijek bilo ovako, da generacije prije nas nisu bile tako izgubljene. Osobine koje se uvijek povezuju s mladosti jesu upravo sve ono što nedostaje mojoj generaciji.
To je generacija odgojena duhom materijalizma. To je generacija koja ni u svojim početcima, dok je još neiskvarena životom, nema osjećaj ni za što što seže izvan sfere osobnog interesa. To je generacija koja čak ni na početku svoga puta nema osjećaj za dobro, generacija kojoj ništa nije sveto, ništa nije vrijedno borbe. To je generacija koja nema želju mijenjati svijet.
Mladost je uvijek bila sinonim želje za promjenama i borbom za plemenite ciljeve na koje je svijet u ludilu svakodnevnice zaboravio. Mladi su ljudi uvijek bili ti koji su svojom, još uvijek prisutnom, dječjom naivnošću stvarali ravnotežu u svijetu čiju drugu stranu čine odrasli ljudi koji misle da su, izgubivši dijete u sebi, postali mudri, a ustvari su samo postali tužni.
To danas više nije tako i neizmjerno me žalosti to što odrastam kao dio takve generacije. Nije čudno da mladi ljudi danas ne osjećaju pripadnost nigdje, kad ne osjećaju zajedništvo ni s kim. Možda je to zato što nas je odgojio svijet u kojem se više ne njeguje dijeljenje s drugima, već grabljenje sebi i samo sebi. svi mi hodamo ulicama pognutih glava, s rukama u džepovima, da ne bismo slučajno, ni na trenutak, dotaknuli ruku prolaznika. U našim pogledima ne živi odsjaj nebeskog svoda, naši su pogledi prazni.
Mi ne želimo ništa i to je ono što nas čini tako mrtvima. Mi jedva da imamo i pojedinačne ideale, a kako bi onda teško bilo naći neki zajednički. Upravo zbog toga mi ne vodimo nikakve zajedničke bitke koje bi nas ujedinile. Mi smo masa koju je nemoguće pokrenuti jer smo duhom nepokretni. Nažalost, danas je čak i mladost poprimila oblik svijeta, a svijet je bez ideala, bez svetinja, bez moralnih vrijednosti, bez ideje dobra, s jednim jedinim ciljem – materijalnim.
I za kraj, ono najtužnije što primjećujem je nedostatak želje da se život istinski proživi, da se osjeti. Kao da se svi žele samo provući što lakše i pritom osjetiti što manje.
Ja ne želim živjeti tako. Ja se želim strmoglavo baciti u ponor života, na taj put ponijeti srce na dlanu i pogled otvoren za sve. Želim proživjeti ovaj život punim plućima, uživati u medu i pelinu jednako. Želim se baciti u život kao u bodljikavo grmlje i uživati čak i onda kada mi oštrice budu derale kožu. Tada ću znati da sam živa i da uživam i u toj boli, jer i ona je život. Ne želim da me ovaj svijet povuče na duševno dno. Ne želim da život otupi moj pogled i da jednog dana zaboravim na osamnaestogodišnjakinju koja ovo piše iskreno vjerujući u svaku svoju riječ, iskreno vjerujući u dobro i u to da ovaj svijet ipak nije postao tako bezvrijedan kao što se nekad čini. Ne želim da me iskustvo ikad navede na to dane dajem srce samo zato što će možda biti ranjeno i da nemam ideale samo zato što će možda biti srušeni.
Ja želim mijenjati svijet, ali nemam s kim. ((Foto: Dalmacijanews.com)
