Razgovor s povodom: Neda Miranda Blažević-Krietzman

Ovaj je razgovor s Nedom Mirandom Blažević-Krietzman napravljen je netom nakon dodjele nagrade DHK-a “Tin Ujević” za najbolju knjigu pjesama, “Vezuvska vrata” i povratka književnice iz Vrgorca u Zagreb. A tamo je, u Vrgorcu, kako nam je rekla, bilo „čarobno i prekrasno, iako paklenski vruće. Ljudi su divni, dodjela same nagrade je bila kao u filmu – blještava.“ Neposredni povod za razgovor je, uz Tinovu nagradu i promocija knjige pripovijedaka iste autorice naslovljene "Marilyn Monroe, moja majka" koja je održana u ponedjeljak 9. srpnja u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

Kažimo još za početak da je Neda Miranda Blažević-Krietzman rođena u Gračacu, da je prvu zbirku pjesama, Zebra preko St.Ruka, objavila je u izdanju Matice Hrvatske 1976.

Slikarstvom se počinje aktivno baviti 1981. Od 1991. do 2007. je živjela u SAD-u, a od 2007. živi i radi u San Diegu u Kaliforniji i u Zagrebu. Dobila je niz značajnih nagrada, do sada je objavila jedanaest zbirki pjesama na hrvatskome, engleskome i njemačkome, četiri zbirke pripovijedaka, tri romana, knjigu eseja, tri kazališne drame, dvije radio drame i dva filmska scenarija… Budući se razgovor vodi za objavu u Zadraskom listu počnimo s pitanjem o Zadru.

– Kakve su vaše poveznice sa Zadrom?

– Da, imam nekoliko poveznica sa Zadrom. Prva je zemljopisne naravi, a druga prijateljske. Naime, od djetinjstva smo moji roditelji, sestra i ja ljetovali U Zadru i uživali u njegovoj povijesnoj arhitekturi i moru. Kada sam odrasla, upoznala sam i nekoliko prijatelja zadrana: slikara Igora Rončevića, znanstvenicu Dunju Brozović-Rončević i arhitekta Nikolu Bašića čije morske orgulje šalju svoje morske tonove na sve strane svijeta. Zadar je svojevrsno jadransko središte svekolike hrvatske kulture i povijesti i ja gotovo svake godine odlazim malo prošetati zadarskom rivom i sresti se s prijateljima.

– U kratkom uvodu u vašu zbirku pjesama “Vezuvska vrata” navodite da su u 4. stoljeću prije Krista stoici definirali svijet u skladu sa zakonima logike, fizike i etike, koje pak svaka u svome području analizira različite akcije ljudskog uma. Ovako složen uvod u zbirku pjesama je prilično neuobičajen. Možete li reći kako ste došli na tu zamisao i kako ste je proveli u djelo?

– Filozofija je disciplina koja je neraskidivo vezana uz korijene i bit čovjekova postojanja. Antička filozofija razjašnjava različite stavove i, između ostaloga, vlastite mitove. Ja sam neke od tih filozofskih stavova i mitova, koji su već stoljećima svjetska, multikulturna baština, preselila u moju svakidašnjicu i dala im svoju poetsku vizuru i svoju naraciju. Tako su nastala “Vezuvska vrata”. Ispred njih, ili iza njih, svejedno, sam skupila mjesta u kojima sam živjela ili kroz koja sam proputovala, ljude koje sam upoznala, pa knjige, građevine, slike, glazbu i filmove koji su me zadivili, obratila se umjetnicama i umjetnicima čija genijalna djela i način življenja su mnogima od nas otvorili vrata  umjetničke slobode, i napokon, posvetila mnoge pjesme u knjizi upravo onima o kojima te pjesme govore. U tome smislu, moja “Vezuvska vrata” je knjiga multikulturne recipročnosti. 

– Vi ste bili neko vrijeme odsutni u hrvatskoj književnosti. Lani ste se vratili iz Amerike upravo s knjigom pjesama “Vezuvska vrata”. Možete li reći nešto više o vašem odlasku i povratku?

– Moj prvi odlazak u Ameriku je bio 1984. godine kada sam dobila Fulbrightovu stipendiju za književnost i provela  tu i slijedeću godinu u Minneapolisu i New Yorku. To nevjerojatno bogato iskustvo je preusmjerilo moje životne putove i planove, počevši s mojim romanom “Američka Predigra” (1989.). Taj roman mi je otvorio vrata ne samo u američki akademski život, nego u život Amerike uopće. Godine 1990. Amerikanci su me ponovo pozvali da predajem komparativnu književnost i kreativno pisanje na Sveučilištu Minnesota. Jedna se godina tako pretopila u drugu. Godine 1992. mi je Sveučilište Sv. Catharine u St. Paulu ponudilo stalan posao profesorice književnosti na katedri za Engleski jezik. Prihvatila sam posao i otada su prošle dvadeset i dvije godine. Ali ja sam se sve te godine uredno vraćala u Zagreb i objavljivala moje knjige na hrvatskome: roman “Ples na pepelu” 1994., zbirku pjesama “Mappa Mundi” 2006., dvojezičnu poemu “Dioklecijanova Palača” 2008., zbirku pjesama “Vezuvska vrata” 2011. objavljenu u Frakturi. Ovih dana izlazi isto u nakladi Frakture moja zbirka pripovijedaka “Marilyn Monroe, moja majka”. A što se tiče mojih odlazaka i povrataka, mislim da oni nisu previše utjecali na moje književno prisustvo u hrvatskoj književnosti.

– Jezik i književnost su tijesno povezani. Kako ste vi uspjeli uskladiti svoje pisanje i na hrvatskom i na engleskom? Na kakve probleme ste pri tome nailazili?

– Mislim da književnici  koji odu iz svoje domovine u neku stranu sredinu mogu biti književno prisutni  u obje sredine ukoliko im je do toga stalo i ukoliko, naravno, mogu držati svoj književni identitet na razini koju koju su si sami postavili. Ja se osjećam dobro i slobodno u svakoj  demokratskoj sredini. Lako se sprijateljujem s ljudima koji su humani i socijalno osviješteni. Pisanje za mene nije odvajanje od svijeta, nego uranjanje u nj i pronalaženje u njemu situacija i pojedinaca koji su reprezentanti univerzalnih ljudskih emocija i slobodoumnih razmišljanja. A što se tiče pisanja na stranome jeziku, mogu reći da upuštanje u takav posao zahtijeva ponajprije hrabrost, a onda i zdravu samokritičnost koja vam pomaže da ustvrdite na licu mjesta količinu vlastita znanja određenoga stranoga jezika i sluh za taj jezik. Ja sam počela pisati na engleskome kada sam počela misliti na engleskome. Jezik, materinski ili strani, je uvijek izazov koji kojemu pisac mora biti dorastao. Pri tome mislim da je najvažnije od svega zvučati autentično u stranome jeziku. Čuti svoj vlastiti glas u tome jeziku. Moje traganje za vlastitim  glasom u engleskome je dugo trajalo, ali nisam odustajala. Moja američka sredina mi je bila dobar poticaj da ustrajem u pisanju i da teme o kojima sam pisala, i još uvijek pišem, budu vezane i za hrvatsku i za američku sredinu i tradiciju.

– Koliko je važno živjeti u sredini koja govori jezikom kojim pišete? Kako uhvatiti recepcijski duh toga jezika?

– Kada sam bila u osnovnoj školi moja nastavnica njemačkoga jezika, gospođa Margita Schwab je govorila: “Samo ako znate dobro svoj  vlastiti materinski jezik, moći ćete dobro naučiti i strane jezike”. To je jezični zakon: znati gramatiku, pravopis i komunikacijske uzorke.  Ako ste pristojno svladali neki strani jezik i aktivno živite u sredini u kojoj se taj jezik govori, u početku će u vašim tekstovima biti nekih stilskih i recepcijskih nezgrapnosti, ali to se s vremenom da izglačati. Bez ikakve namjere da se uspoređujem s bilo kojim književnikom koji je pisao dvojezično, evo tek primjera ruskoga pisca Vladimira Nabokova i prirodi njegove dvojezičnosti. Nabokov je svojih prvih trinaest romana napisao na ruskome, a onda otišao u Englesku, naučio engleski i počeo pisati na engleskome. Rekao je da su mu njegovi talenti za komponiranje i igranje šaha pomogli da uđe u stilističku  građevinu engleskoga. Kritičari nazivaju Nabokova izvanrednim piscem i stilistom. No jedna pojedinost u njegovoj biografiji ipak pokazuje kako “biti kod kuće” sa stranim jezikom ipak nije tako  lako. Nime, Nabokov je s poteškoćama govorio engleski.

– Na koji je način vaš boravak u Americi  utjecao na vaš osjećaj pripadanosti jednoj ili drugoj kulturi? Kakav je sada vaš pogled na hrvatsku književnost? Kako vidite sebe u njoj?

– Vrijeme i prostor nam daju dobru perspektivu u promatranju svega, pa tako i umnoženih kultura i književnosti. Dok sam u Zagrebu, imam osjećaj da sve ove godine nisam nikamo  ni odlazila. Stvar je u tome da sam kao osoba koja naizmjenično  živi u dvije sredine, i u svakoj se osjeća (kao) kod kuće, razvila u sebi  dobro funkcionirajući zemljopisni, socijalni i kulturni dualizam. U tome smislu mogu reći da su književnici, čije sam knjige čitala u sedamdesetima , osamdesetima i devedesetima, i danas jednako  genijalni i aktualni, poput naprimjer Ranka Marinkovića, Antuna Šoljana, Slobodana Novaka, Irene Vrkljan i drugih. Svako od njih ima svoju specifičnu poetiku i težinu, dakle  temeljne vrijednosti koje postoje u svim svjetskm literaturama. Povijesni događaji u devedesetima i promjene koje su potom slijedile u Hrvatskoj  su snažno utjecali na  noviju hrvatsku književnost. Tema rata i razdoblje egzistencijalne tranzicije su duboko obilježile suvremenu književnost. To je razumljivo, jer je ta dimenzija bilježenja povijesti utemeljena u tradiciji naše europske kolektivne svijesti. U tome smislu, mnogi mlađi pjesnici i književnici sada daju svoj suptilni pečat našoj suvremenoj poetici. Naprimjer, jedan od tih pjesnika je i Delimir Rešicki koji nas u svojim pjesmama podsjeća da se sve kreće od jezika, ali da je jezik bezdoman  ukoliko ga ne ispunjavaju čovjekove duhovne i fizička potrebe. Zatim je vrijedno spomenuti književnicu Ivanu Šojat-Kuči i njezin tematski i stilski izvanredan roman “Unerstadt”. A što se tiče moga vlastita rada, nastavljam pisati u tonu moje poetike o mjestima koja iznenađuju putnike nekom svojom specifičnošću, svakodnevnici u kojoj se uvijek može naći neki mistični detalj i sudbinama pojedinaca koji su rasuti po cijelome svijetu i koji svjesno ili nesvijesno tragaju za svojim identitetom, kućom, ljubavi, mirom sa samim sobom.

– Koliko je okolina u kojoj živite presudna za odbir tema o kojima pišete?

– Svaka okolina je presudna za spisateljevu percepciju svijeta oko njega. Ili nje. Okolina dakle ima presudnu riječ ne samo u tome o čemu će književnik pisati, nego i kako će to što piše napisati. Dakako, u tome procesu učestvuje mnogo komponenata, uključujući i spisateljevu selekciju subjekta, asocijativnu struju svijesti, memoriju, osobni odnos i učešće u određenoj okolini, itd. Moja okolina je prilično prostorna pa lako u njoj pronalazim nešto ili nekoga koje-koji postaje subjektom u mojoj pjesmi, priči ili romanu. Prirodno sam sklona pojedincima koji se baš ne uklapaju u svoje sredine. Dakle, u toj situaciji već postoji tiha ili glasna netrpeljivost, ili čak sukob, između pojedinca i njegove ili njezine okoline.  Moj  pojedinac-karakter je u pravilu  tih ili glasan buntovnik koji se ne slaže s određenim  zakonima i pravilima u zajednici u kojoj živi.

– Umjetnikov proces perpetualnog pronalaženja sebe samoga, ili sebe same, nikada ne prestaje. Kakav je vaš stav prema današnjim proznim i poetskim poetikama, od kojih su neke izrazito šlagerski pomodne? Gdje vidite sebe u  tome svijetu?

– Dok sam studirala na Filozofskom fakultetu, jednom je profesor Milivoj Solar, govoreći o ulozi Cervantesova “Don Quixote-a” u svjetskoj književnosti, rekao da nitko ne može postati dobar književnik ukoliko ne pročita barem pedeset klasičnih i modernih romana. U toj tvrdnji  je tajna dobroga pisanja: čitanje. Čitanje dobroga štiva i razmišljanje o tome kako živo i zanimljivo napisati to o čemu želite pisati, je hod prema rađanju vlastite poetike. Zvuči učiteljski zato što jest. Znanje je prelazno. Vlastiti stil i poetika viđenja stvari  su individualni. Neki spisatelji pišu polako i s naporom, drugi pak pišu brzo i s radošću. To je pitanje piščeve ljudske prirode. U svemu tome jedno je neprijeporno: na svakome novonapisanu tekstu treba dugo raditi, prekrajati ga, zalijevati kišnicom, pjevati mu pjesmice prije spavanja. Tako bar ja radim. Tekst nikada nije dovoljno dobar sve dok ga neki izvanredni, načitani urednik ili urednica ne uzme u ruke i konačno kaže: “Ovo je dobro”. U tome dugome procesu stvaranja pjesnik ili pjesnikinja, književnik ili književnica, razvija svoju vlastitu, prepoznatljivu poetiku.Svoj glas. Dakle, treba odbaciti osrednjost i pomodarstvo i  slijediti svoj vlastiti glas. Uživati u pisanju, posebice u “Aha!” efektima koji simboliziraju različite vrste iznenađenja i originalnosti, tako potrebnih u svakome dobrome i uzbudljivome štivu. 

– Vi ste ovogodišnja dobitnica DHK-ove nagrade “Tin Ujević” upravo za zbirku pjesama “Vezuvska vrata”. Što vam znači ta nagrada?

– Nagrada “Tin Ujević” je dar koji nema cijene. Naći se u istoj rečenici s imenom Tina Ujevića znači da moja pjesnička odiseja ima svoj smisao i poetičku svrhu i da su taj smisao i svrhu moji kolege i kolegice, i sami pjesnici i pjesnikinje, prepoznali i primili me u Tinovu grupu koja svake godine raste i potvrđuje da je pjesnički pluralizam, koji je zagovarao besmrtni i jedini Tin Ujević, živ i zdrav.

Tekst i foto: Nives Gajdobranski

Akademija-Art