Rat i kultura – Umjetnici u Domovinskom ratu


O Samostalnom vodu umjetnika Zadar

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik (Zadar)

Rat tjera na odluku. Čovjek se mora odlučiti za bilo što, samo ne može ostati nezainteresiran držeći se kako ga se rat ne tiče i kako to nije njegova stvar. Parafrazirajući Krležu možemo kazati kako čovjek ne može ostati neutralan u ratu osim ako nije bešćutan licemjer. Umjetnost je u uskom kontaktu s poviješću, pa kako onda ostati  ravnodušan na sadašnjost čija je slika agresija, kada se razaranje gradova događa kao metafora svekolikog stradanja, bilo da je riječ o pojedincu, zajedničkoj kulturi ili naciji. Fijukanje smrtonosnih puščanih zrna, topovskih projektila i minobacačkih granata pored ušiju brzo pokreću moždana središta na odluku, a odluka je samo jedna i uvijek ista – spasiti život(!). Ostaje samo pitanje na koji način, kojim sredstvima i kakvim postupcima. Kako provesti idealnu, gotovo idealističku, pa u konačnici i naivnu zamisao (ne)ratovanja protiv rata. Pitanje je to koje se vjerojatno postavljalo u svim ratovima i tražilo s više ili manje uspjeha odgovor, premda se nijedno ranije rješenje ne možete  naknadno i bezbolno prenijeti na druge ratne prilike. Ne bih danas točno znao reći što je bilo presudno za našu odluku. Možda činjenica da je svaka stvarnost, pa i ratna, podložna stvaralačkom ispitivanju, procesu koji u nastaloj situaciji nalazi duhovnu hranu, istinsku stvarnost ljudskoga života, ili spoznaja da u tragičnom trenutku ljudi skidaju svoju obrazinu, a s njima i umjetnici. I u jednom i u drugome slučaju, na sreću, zadarski umjetnici u ratu opredijelili su se za umjetnost koja se u konačnici i nalazi na crti najvećeg otpora.
Dakle, kao umjetnik opredijelio sam se za kulturu, za ono što se u civiliziranom društvu zove istinom, ljubavlju, ljepotom, umjetnošću jednom riječju, svjestan da se kroz krvave klance rata može proći neokaljan samo u svjetlosti zvijezda koje sjaje sjajem umjetnosti. Uostalom, treba moći pjevati uz orkestraciju topova opredijeljen za očuvanje nacionalno-povijesne memorije, etničko-kulturnoga civilizacijskoga supstrata, tim više što je napadnut Grad, jedno od mediteranskih središta bogate povijesno-civilizacijske stratigrafije, a po unaprijed skovanom planu. «Upravo urbani prostor bio je cilj zavojevača u ovom ratu»[1], srušiti povijesno naslijeđe, razoriti identitet, najprije napadnutom satrti dušu, a onda ga konačno i fizički likvidirati. Rušenjem crkava, samostana, muzeja, biblioteka, bolnica, škola, institucija i spomenika kulture, gradskih zidina i urbanoga duha, napadima na sve povijesne graditeljske slojeve: liburnski, antički, ranokršćanski, srednjovjekovni, renesansni, barokni i suvremeni/moderni, apsolutno je u pitanje doveden nacionalni i osobni identitet.
Svjestan povijesnog, nacionalnog i kulturološkoga značaja Zadra[2], činjenice da hrvatska uljudba počiva na vrelima povijesti čiji se izvori javljaju baš u ovdašnjim samostanskim inkunabulama i kartularima, svjestan činjenice kako je Zadar u državi Hrvata oduvijek igrao značajnu ulogu, bilo da je riječ o pologu riznice Zadra i Nina[3] s jedinstvenim položajem u povijesti hrvatske kulture, koja svakog trenutka traži svoje opravdanje, bilo da je riječ o davnoj 1177.godini kada zadarsko pučanstvo dočekuje papu Aleksandra III. zanosno pjevajući hrvatske pjesme, činjenica je da je napadnut i trenutno odvojen od matice zemlje prostor koji je upisan u povijest rađanja hrvatske državnosti, odlučio sam da je izvorna uloga umjetnosti otpor ljepotom i istinom, otpor idejom humanizma i kulture. Uza smrt i krv, u gradu bez struje, u mraku, bez vode i komunikacija, odsječenom od svijeta, satjeranom u podzemna vlažna skloništa i katakombe, u neprijateljskom okruženju, pod svakodnevnim granatiranjem i raketiranjem dok na najužu urbanu jezgru staru više od tri tisuće godina pada na tisuće ubojitih projektila, gdje je potpuno zamrla svaka djelatnost i život, zaboravljena kultura i zabava, a službene institucije zatvorile vrata, postavilo se sudbonosno životno pitanje, koje više nije bilo samo osobno – kako oživjeti grad, kako ljepotom duha zaustaviti bujicu zla koja izvire iz demonskih izvora mržnje i nasilja, i plavi ga.
Upravo se u takvom apokaliptičnom raspoloženju javila potreba i želja za očuvanjem duha, tim više što je Zadar bio i u potpunoj medijskoj blokadi, dakle, javila se potreba za esencijom iz koje nastaje umjetnost. Ako je čovjek mogao slikati u pećinama, ako se i diluvijalni čovjek bavio umjetnošću, kao što je to čovjek radio tijekom mnogih povijesnih razdoblja kada se nisu priznavali ljudski zakoni, onda je to moguće i kada se brani Domovina. Sa skupinom umjetnika, prijatelja, kolega i istomišljenika[4], odlučio sam oduhoviti život onih koji su poput miševa stjerani u rupe i vratiti im ljudsko dostojanstvo; istodobno umnažajući prkos otvaranjem duše novoj svjetlosti i prodiranju novih ideja uz one koji izlažu tijelo puščanome zrnu. Držao sam da je jedino tako moguće pokazati da je život među nama, i dalje tu u otvorenome mediteranskom i srednjoeuropskom gradu koji i živi kao bitna fizička  i duhovna nacionalna odrednica. Uostalom, «umjetnik mora voljeti život i pokazati nam da je život lijep. Bez njega, sumnjali bismo u to».[5]
Istina, u našemu životnom okružju nije bilo mira, još manje zadovoljstva, a da se ne govori o onoj pravoj dokoličarskoj samoći koja je idealan ugođaj za umjetnika. Ali, rat je takav, traži neprestano samopožrtvovanje, da parafraziram T. S. Eliota, stalno «gašenje vlastite ličnosti» u svrhu ideala, a za mene je to bilo pozivanje drugih umjetnika u zajednički projekt osnivanja Samostalnog voda umjetnika, s ciljem pokretanja kulturnog, prosvjetnog i zabavnoga života u Gradu, i to isključivo iz dragovoljnih pobuda. Ovakva se odluka nametala kao jedino rješenje, što se ubrzo potom pokazalo ispravnim kada je «i najsažetije nabrajanje aktivnosti zadarskih kulturnjaka i umjetnika pokazalo da su foto-zapisi i videosnimci o razaranju Zadra i masakra u Škabrnji i Nadinu (a sve u režiji Samostalnog voda) doslovno obišli svijet»[6], a život u pustom gradu počeo dobivati svoj dublji, građanski smisao. Naime, stravične snimke masakra u Škabrnji, koji su počinile jugovojska i srpske paravojne jedinice, ondašnja srpska propagandna mašinerija uspjela je na australskoj televiziji prikazati kao «ustaški zločin» u navodnom srpskom selu Škabrnji, iako je riječ o mjestu sa stopostotnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti. Članovi Samostalnog voda umjetnika uz pomoć Šime Ninkovića, zadarskoga zastupnika, svjedoka stravičnoga zločina u Škabrnji, u vremenu kraćem od dvadeset i četiri sata, svjetskim su sredstvima priopćavanja uspjeli poslati dokumentirani demanit ove gnusne neistine. Tih dana na razne je adrese poslano više od tisuću slajdova i mnoštvo filmskog i video materijala koji je poslužio za probijanje informativne blokade u svijetu, a jedan «komplet našao se i na stolu obitelji Kennedy».[7] 
Pod svakodnevnom salvom tisuće granata trebalo je zazvati Muze, koje navodno u ratu šute, tako da ono što se još jučer činilo utopijom danas postane gradska stvarnost. Dok se rušila nacionalna, europska i svjetski zaštićena kulturna baština umjetnici već po svom habitusu nisu mogli ostati po strani kao nijemi promatrači užasne zbilje. Polazeći od Lorcine misli kako «u ovom dramatičnom trenutku svijeta umjetnik treba plakati i smijati se sa svojim narodom», kulturi u ratu prišli smo točno onako kako se kultura očitava uopće, u miru, bez obzira i usuprot činjenici što je rat negacija svega kulturnoga. Dakle, organizirali smo kazališne predstave, književne recitale, plesne i pjevačke nastupe, predavanja, happeninge, predstave za djecu, izložbe knjiga, slika i fotografija s temom rata i razaranja Zadra,  tiskali knjige, razglednice, monografiju Zadar Destruction, prvu i uopće jedinu ratnu monografiju o razaranju u Hrvatskoj, plakate, naljepnice, značke, osnovali cabaret «Sklonište», snimali video filmove o napadu na Zadar distribuirajući ih po svijetu, organizirali tiskovne konferencije i razbijali informativnu blokadu Zadra, prikupljali humanitarnu pomoć, te svoje programe organizirali u prognaničkim mjestima, na bojišnici, u više drugih hrvatskih, europskih i svjetskih gradova.[8]
Svatko normalan zna da u ratu nema pobijede, posebice je to bilo znano nama u Zadru, gradu zle sudbine glede tuđinske destrukcije, gradu rušenom, paljenom i pljačkanom nebrojeno  puta tijekom povijesti, bilo za križarskih pohoda ili Drugoga svjetskog rata kad je sve urbano ovdje zbrisano sa zemljom u bezdušnoj destrukciji savezničkih bombardiranja. Grad kao kolijevka mitova i riznica nacionalnih dokumenata i spomenika, jedan jedinstveni civilizacijski projekt na razdjelnici Jadranskoga mora i penetraciji hrvatskoga kopna u kojemu je sadržano načelo apolonijske i dionizijske, mediteranske i europske, kršćanske i hrvatske kulture, bilo nam je, istina, preteško ali istinsko mjerilo dobrote u nastalom kaotičnome stanju. U ratu koji sve iscrpljuje, za razliku od kulture koja nadahnjuje i obnavlja, mi smo se umjetnici u izvjesnome smislu počeli ponašati poput neodgovorne djece nespremne da bilo koga slušaju izim da slijede sebe i svoju ideju. Takvo ponašanje, možda i podsvjesno, držali smo najvećim otporom ratu, bar u skladu s onim čime smo se mogli oduprijeti – kulturom čije je samo postojanje udruženo s ljudskim ljepoduhom, otporom svakom primitivizmu, barutu, topovima, avionima, tenkovima, rovovima i bodljikavoj žici.
Zoranićevski kličući «I mi bismo odavud bili pobigli ali nas slatkost bašćine uzdrži», u nevjerici postavljajući pitanje je li riječ jača od puščanoga zrna, tu javno izrečenu sumnju krenuli smo provjeriti i u praksi. Ovdje nije bilo riječi, barem ne u smislu kreativnog stvaranja i pisanja, u tim su se trenucima   izvornim stvaralaštvom mogli baviti samo izabrani, izdvojeni pojedinci, udaljeni dovoljno daleko od topovske grmljavine.  Pa i sam sâm roman Listopad o razaranju Grada napisao tek petnaest godina kasnije[9]. Udruženi u skupinu, zapravo u vojnu formaciju voda, različiti po umjetničkim izrazima, estetskim i političkim pogledima i pregnućima, na sebe smo prije svega preuzeli organizacijske zadatke, baveći se nekom vrstom igre normalnoga života u nenormalnim uvjetima[10], budeći živost u prostoru koji se prethodno počeo pretvarati u grobište. Pokazujući svoju dobru volju, činjenicu da se potencijal nadahnuća može naći i u ratu, ukoliko si slobodan i neovisan, mi smo grad probudili, vratili životu, okupljajući oko sebe građane koji su punili  kazališnu zgradu i u trenutcima dok su na nju doslovno padale granate. Sjećam se starca, prognanika devedesetogodišnjaka, koji u svome životu jedva da je čuo za poeziju, a koji je došao na pjesnički recital u Kazališnu kuću kao u hram na molitvu. Pitao sam se i sâm što je pokrenulo te ljude, što se okrenulo u njima, da im taj nepojmljivi pojam lirike, taj transcendentalni dio ljudske spoznaje, u trenutku dok im život gotovo ne vrijedi više od običnoga prognaničkog zavežljaja, razgoni teške sjene ljudskih briga. Nisu li se u paklu rata ljudima mlade plesačice Zadarskog plesnog ansambla Sanje Petrovski činile kao anđeoska jata, nisu li ih se naše kabaretske priredbe, koje je na gostovanju u ondašnjem satiričkom kazalištu «Jazavac» pohvalio osobno i Ranko Marinković, doimale kao kakve slike sna na obzoru. Što su uopće mogli misliti ljudi dok mi zoranićevski pojamo o bašćini u času raketiranja Znanstvene knjižnice. Vjerujte, kada se doslovno ugase sve svjetiljke u gradu, a ostane vam u ruci tek dio krhke i već iscijeđene voštanice, kada se zatvore svi izvori, sve vodovodne pipe, svaka svježina i okrjepa, kada stvarnost postane pakao, kada ste u mišolovkama skloništa, a nesigurnost vam je svakodnevna pojava, kada je sve što vam se događa «nespojivo sa dostojanstvom pameti i morala»[11], nije lako ljude zazvati da se bezbrižno zavale u kazališne fotelje kako bi pratili nekakav umjetnički program; jer što imaju cvrčci koji pjevaju i zrikavci koji svjetlucaju s požarom u kojemu su se našli nevini ljudi i njihove kuće. 
Kao ljudi koji su kreativci, ali i ljudi koji žive životom stvarnosti, umjetnici okupljeni u Samostalnom vodu, svjesni opasnosti kako se za ono što su pokrenuli može platiti i skupa cijena (uostalom, dobre namjere u ratu se tumače na različite načine),  prihvaćajući vrijeme i prilike, određujući se prema njima u uskom kontaktu s poviješću i društvenom stvarnošću,  često u bezizlaznim situacijama, umjetnošću smo pokušavali pronaći sebe pružajući istu mogućnost i drugima, platonovski poručujući kako se umjetnost ne može odstraniti iz života, a život mora trajati, i to na putu istine. Ubrzo smo prepoznati kao «čuvari ljepote»[12] i «čuvari duše grada»[13].
Sve je to bilo moguće zato što smo uza zadatak oživljavanja grada, postavili i presudno pitanje, kako kulturu ne pretvoriti u ratno huškačku propagandu, izbjeći trenutne političke potrebe, želje mase (u Zadru je velik broj prognanika), kako izbjeći ljudske slabosti i lakovjernost pojedinaca, sve ono što u ovakvim prilikama prijeti da se kultura reducira na ratnu subkulturu, na kulturno-ideološki pritisak i ogoljenu formu psihološkog rata. Posebice je ovdje riječ o činjenici kako se sve to izbjeglo na prvim crtama bojišnice, gdje su nuđeni isti programi kao oni koje smo slali ili prikazivali od Splita do Sidneya, od Ljubuškog do Barcelone, od Ljubljane do Stockholma, od Celja do Philadelphije, od Venecije do Züricha i Bruxellesa, kao i na nastupu u satiričkom kazalištu «Jazavac» u Zagrebu. U tom ratnom trenutku razaranja baštine, doista se pokazalo što znači naša gesta brige za kulturu i humanost, što je potvrdio i program Samostalnog voda umjetnika u zagrebačkom hotelu «Interconitinental», a koji je pratilo više stotina biranih, posebnih uzvanika hrvatske političke, kulturne i crkvene scene.[14]
Polazeći od ideje umjetničke samostalnosti i osobne slobode svakog umjetnika pokrenut je Samostalni vod pa je u tome smislu težište ovog rada usmjereno na činjenicu profesionalnosti svakog umjetnika-vojnika ponaosob, kao i na to da su se vojnici umjetnici u ratu ponašali potpuno civilno pod geslom: «Umjetnici slave samo vojsku koja brani domovinu, a vojska koju slave umjetnici može računati na povijest». Nije nas zanimala dekorativna laž, već onaj dio umjetnosti koji pobuđuje i otkriva životni potencijal. Uzbuđujući se ritmom rata izvodili smo (u realizaciji Kazališta lutaka Zadar) Marulićevu Juditu u Carićevom uprizorenju, demonstrirajući i na taj način da nismo ni u čijoj službi, osim u službi slobode i života Lijepe naše.
Kao što sam negdje čuo, pokazalo se tako da je rat stravično fascinantna stvar, ma koliko ga ljudi mrzili, a u to sam se uvjerio i sâm. Rat postaje posebno fascinantan kada znate što činiti u trenutcima «kada šuma počinje hodati preslikana na uniformama ratnika»[15], kada shvatite da se ni jednom metku ne možete suprotstaviti drugim puščanim zrnom tako dobro kao što se može suprotstaviti poetikom života, graditeljskim prispodobama ljepote, umjetničkom arhitektonikom, kada se razaranju suprotstavi stvaranje.
 

[1] Pavuša Vežić, „Razoreni grad“, Zadar Destruction, Samostalni vod umjetnika, Zadar, 1992., str.15-21.

[2] T. M. Bilosnić, „Pucanj u hrvatski oltar“, Zadar Destruction, str. 41- 47.

[3] Miroslav Krleža, Zlato i srebro Zadra i Nina, Turistkomerc, Zagreb, 1972., str. 5- 15.

[4] Tomislav Marijan Bilosnić, zapovjednik, Srećko Šestan, zamjenik zapovjednika; Zvonko Karavida, Željko Karavida, Dragan Kwiatkowski, Gordan Kurtović, Branko Stojaković, Neven Stojaković, Antun Boris Švaljek,  Tomislav Čerina, Mišel Vilhar, Sanja Petrovski, Jasna Ančić, Antun Dolički, Darko Petković, Valter Šarović, Davor Pekota, Milan Miočić  Stošić.

[5] Anatole France, Le Jardin d’ Épicure, Velika epohina enciklopedija aforizama, Epoha, Zagreb, 1968., str. 796.

[6] Nenad Vertovšek, „Umjetnici svome gradu“, Slobodna Dalmacija, god. XLIX, br. 14737, Split, 9. prosinca 1991.

[7] Tihomir Begić, „Istinomrsci kolju i lažu“, Hercegovački tjednik, god. I, br. 29., Mostar, 12.prosinca 1991., str. 7.

[8] Bibliografija Samostalnog voda umjetnika.

[9] Sanja Knežević, „Simbolički diskurs u suvremenom hrvatskom romanu: grad kao identitet junaka i autora“, Hum, br. 6., god. VI., Mostar, 2010., str.124 -149.

[10] Johan Huizinga, «Igra i rat», Homo ludens, Matica hrvatska, Zagreb, 1970., str.121 – 139.

[11] Miroslav Krleža, Krleža, panorama pogleda, pojava i pojmova, br.4., Sarajevo, 1975.,str. 449- 466.

[12] Bosiljko Domazet, „Čuvari ljepote“, Zatvorenik, Zagreb,  str. 30-31.

[13] Šenol Selimović, „Čuvari duše grada“, Nedjeljna Dalmacija, Split, 23. siječnja 1992., str. 19.

[14] Vesna Kusin, „Birani ciljevi“, Vjesnik, Zagreb, 14.siječnja 1992.

[15] Luko Paljetak, „Poezija i rat“, Sastavljanje Orfeja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005., str. 392-394.
 
 

LITERATURA: 

S. Bašić, «Uništavaju nam identitet», Slobodna Dalmacija, god. XLIX, br. 14726., Split, 28. studenoga 1991., str. 9.

Tihomir Begić, „Istinomrsci kolju i lažu“, Hercegovački tjednik, god. I, br. 29., Mostar, 12. prosinca 1991., str. 7.

Tomislav Marijan Bilosnić, «Pucanj u hrvatski oltar», Zadar Destruction: Zadar, anno
domini 1991., Samostalni vod umjetnika, Zadar, 1992., str. 41- 47.

Bosiljko Domazet, «Čuvari ljepote», Zatvorenik, Zagreb, 1992. str. 30 – 31.

D. Jendrić, «Foto-monografija Zadar Destruction 1991», Večernji list, god. XXXVI, br.10338., Zagreb, 2.lipnja 1992.

Johan Huizinga, «Igra i rat», Homo ludens, Matica hrvatska, Zagreb, 1970., str.121 –
139.

Sanja Knežević, „Simbolički diskurs u suvremenom hrvatskom romanu: grad kao
identitet junaka i autora“, Hum, br. 6., god. VI., Mostar, 2010., str.124 -149.

Miroslav Krleža, Krleža, panorama pogleda, pojava i pojmova, br. 4., Sarajevo,
1975., str. 449- 466.

Vesna Kusin: Birani ciljevi, Vjesnik, Zagreb, 14.siječnja 1992.

Luko Paljetak, „Poezija i rat“, Sastavljanje Orfeja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005., str.
392-394.

Jagoda Martinčević, «Golemi odjek», Vjesnik, Zagreb,  28. prosinca 1991.

Daniela Massetti, «Da Palazzolo un ponte per Zara», Giornale di Brescia, 4. prosinca 1991., str.4.

Marijan Oblak, «I crkve razorene», Zadar Destruction: Zadar, anno domini 1991., Samostalni vod umjetnika, Zadar, 1992., str. 10.

Ivan Ott, Pregled rada samostalnog voda umjetnika ( od 1. X 1991. do 1. II 1992.)

Abdulah Seferović, «Autentično svjedočenje», Slobodna Dalmacija, god. XLIX, br. 14917., Split,13. lipnja 1992.