“Svečanost” Ivana Antolčića u Galeriji Filakovac

 

Od šiljastih i pomalo prijetećih prispodoba i apokaliptičnih jahača do pitomih ptica i riba Ivana Antolčića prošlo je dugo razdoblje čišćenja, sažimanja, istančanih promjena slikopisa koje su obilježile pojedine autorove slikarske cikluse. Kroz svakodnevno (u doslovnom smislu riječi: nula dies sine linea) ilustriranje poezije, priče, kroz mnoge proživljene zgode, misli, osjećaje kazališnih, književnih i inih djela oblikovao je i preoblikovao Ivan (Ivica) Antolčić svoj nadrealistički, animalistički i antejski slikopis jačajući pritom autorski upečatljivu vjerodostojnost, mnogo puta nagrađivanih i hvaljenih djela. Ali, tek mu je promjena ateljea, preseljenje iz najmanjeg zagrebačkog ateljea u Starovlaškoj ulici s pogledom na katedralu (toliko puta snimljenog za tele viziju, i sa živim razgovorom za radio), u novi atelje, koji dijeli s Vladimirom Stražom – omogućio da slika štafelajne slike.

No, da se razumijemo, Ivici Antolčiću nikada veliki format nije predstavljao problem jer je kao scenski kipar HNK-a u Zagrebu živio i saživljavao se sa najrazličitijim oblicima stvaranja prostornih i ugođajnih iluzija. Ali, sada je u novom ateljeu mogao slikati velika platna. I ondje su ga obuzele ptice; nametnule mu se kao dragocjen motiv; ptice kao personifikacija različitih ljudskih karaktera, ptice kao one sklone selidbama (nomadizmu), ptice kao najsnažniji simbol individualne i svake druge slobode.

Ptice kao ugrožena vrsta. Prisjetimo se samo, kaže Antolčić, knjige Richarda Bacha “Galeb Johnatan Livingston”, sjetimo se ptice kao ideala slobode. I kako su pojedine ptice vrlo ugrožena vrsta, tako su i pojedine slobode vrlo ugrožene. Ugrožen je onaj ideal za koji žive pjesnici, kakav opisuju književnici, glume glumci i plešu plesači, i kakav sanjaju obični, mali ljudi.

Slike Ivana Antolčića veličanstveni su portreti ponosnih stvorenja, katkad precijenjenih vrijednosti (poput purana), katkad preskromnih poput rajske ptice, brižnih poput rodana. Na slikama ove izložbe naći će se tugaljivih osamljenika (Zov ili pjev) kao i rasterećenih letača u nebesko prostranstvo, veselo jato i erotski pijetao. Naći se ugođaji i odnosi koji od svečarske simbolike dosežu i do duhovite simbolike.

Kako su slike nastajale kroz određeno novomilenijsko razdoblje (od 2003. do 2011. godine), tako se među njima osjeća (i vidi) fina nijansa slikarske različitosti od one kiparsko-grafičke gradbenosti (konstrukcije) do slikarski meke, otvorene i poetske strukture. Umjetnik modelira bojom, stvara fino unutarnje svjetlo, postiže s jedno – stavnošću puni ugođaj i doživljaj iza kojeg stoji snažna humana poruka: u svijetu mašte i svijetu stvarnosti valja nam sačuvati radost življenja.

Branka Hlevnjak

Ivan Antolčić rođen je 1928. godine u Komarevu. Završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu 1953. godine. Od 1954. do 1955. radio je u HNK-u kao slikar maske, a poslije toga preuzeo je vodstvo scenskog kipara. Od 1965. radi kao slikar i scenski kipar u zagrebačkom HNK-u gdje je i umirovljen. Objavio je nekoliko grafičkih mapa. Sedamdesetih godina intenzivno se bavio grafičkim dizajnom kazališnih plakata. Napravio je sceno – grafije za kazalište Komedija u Zagrebu i za Gradsko kazalište lutaka u Rijeci 1999. godine. Naslikao je svečani zastor za Kazalište lutaka u Zagrebu 2008. godine. Izlagao je na više izložbi u zemlji i inozemstvu. Za svoj ilustratorski rad pet puta dobio je Nagradu Grigor Vitez: 1975., 1980., 1987., 1989. i 1992., Zlatno pero Beograda 1976. i Nagradu Ivane Brlić Mažuranić 1975. i 1984. godine. Radi i reljefe, medalje i plakete, slobodnih oblika i simboličkih sadržaja. U grafici prikazuje drveno graditeljstvo Posavine, etnografske predme – te i figuralne prizore, dok mu se u slikarstvu često javlja motiv ptice. Član je HDLU-a i ULUPUH-a od 1961. godine. Živi i radi u Zagrebu.

Ksenija Talijančić
Akademija-Art