Narodni muzej Zadar i Klub za ekspedicionizam i kulturu pozivaju Vas na multimedijalno predavanje Davora Rostuhara koje će se održati u Gradskoj loži, u srijedu, 6. Lipnja 2012., u 20 sati
Iako je u svojoj srži popularno-znanstvena, prožeta pogledima sociologa, antropologa, psihologa i drugih znanstvenika na fenomen putovanja, Degustacija slobode je toliko intimna i inspirativna da ćete čitajući je osjetiti snažnu želju da krenete na Put. Ipak ćete barem neko vrijeme ostati u udobnosti svojeg doma i nastaviti čitati jer ćete shvatiti da je i sama knjiga – kako i sam autor kaže – jedno veliko i neponovljivo putovanje. Prije svega to je pustolovina koja će vam reći kako da putujete smislenije, odgovornije i održivije, kako da vjerujete u čuda i magiju Puta te kako da se pridružite tihoj revoluciji onih koji svojim putovanjima već sudjeluju u stvaranju boljeg svijeta.
‘DEGUSTACIJA SLOBODE’
Degustacija slobode nova je knjiga Davora Rostuhara, najčitanijeg i najcjenjenijeg putopisca mlađe generacije u Hrvatskoj. Za razliku od prethodnih Rostuharovih knjiga koje opisuju putovanja na daleka odredišta (Amazona, Nova Gvineja, Indija, Nepal, Tibet i druga), Degustacija slobode priča o putovanju kroz putovanje i o polazištima i odredištima koje putnici nose u sebi i sa sobom. Knjiga jasno i zanimljivo opisuje kako putnici mijenjaju svijet i kako svijet mijenja njih, pojašnjava zašto putujemo i donosi vrlo korisne upute kako kvalitetno i pametno putovati.
Procjenjuje se da više od milijardu ljudi godišnje odlazi na odmor izvan granica svoje zemlje. Je li to zgodno multi-kulti druženje gdje jedni zarade, drugi uživaju i svi su sretni i zadovoljni, ili se događaju procesi koji (pre)oblikuju mjesta i ljude na ne uvijek poželjan način? Koja je razlika između putnika i turista? Zašto putujemo i kako smo putovali kroz povijest? Kako smanjiti troškove putovanja i istovremeno putovati kvalitetnije? Tko su putnici novog doba i što je Tiha revolucija? Degustacija slobode nudi odgovore koje Rostuhar temelji na osobnom iskustvu stečenom u više od deset godina posvećenih uglavnom dugotrajnim i zahtjevnim putovanjima.
Naviku temeljitog proučavanja odredišta i pomnog planiranja puta autor je primjenio i na pisanje ove knjige koja donosi poglede sociologa, antropologa, psihologa i drugih znanstvenika na fenomen putovanja. No ono što je najvrjednije i zahvaljujući čemu je Rostuhar stekao popularnost i što je još važnije, poštovanje čitatelja, jest beskompromisna iskrenost kako prema drugima, tako i prema samome sebi, te dosljedna etičnost i u putovanju i u pisanju.
Degustacija slobode jasno, inteligentno i uvjerljivo opisuje kako je moguć paradoks -odlazimo kako bismo se približili. I sebi i drugima. „Kad smo daleko od doma, okruženi kulturom koja je posve drugačija od naše i kad na tren osjetimo da tamo pripadamo – zato što tamo imamo prijatelje s kojima možemo pričati koristeći svega sto riječi neobičnog jezika i razumjeti se srcem – tada doživljavamo jedno od najčarobnijih iskustava putovanja: iskustvo u kojem se rastapaju granice, isušuje ocean između milijardi otoka i ukazuje dno koje nas sve povezuje“, kaže Rostuhar.
Autor je odlučio zaroniti duboko u svoje, ali i u umove i srca modernih putnika kako bi dokučio zašto toliko volimo putovati, kako nas ta putovanja transformiraju i kako utječu na našu krhki planet. Odgovore je pronašao kako u povijesti turizma, tako i u znanosti, ali i brojnim anegdotama sa svojih mnogobrojnih putovanja širom svijeta.
U godini u kojoj se toliko priča o krizama svih vrsta i spekulira (ponovno!) o smaku svijeta, ova knjiga odiše smislenim optimizmom i upoznaje nas s ‘putnicima novog doba’ – ljudima koje ne zanima izrežirana autentičnost niti romantično sanjarenje. Zanima ih stvarna situacija na terenu, konkretne veze s domaćinima i sudjelovanje u izgradnji boljeg svijeta. Oni ne žele biti promatrači predstava već sudionici u stvarnom životu mjesta i ljudi kojima su se približili. Onima koji im se žele pridružiti i postati dijelom Tihe revolucije Degustacija slobode pomoći će da putuju smislenije, odgovornije i održivije, da prepoznaju i vjeruju u čuda i magiju Puta i sudjeluju u stvaranju ljepšeg svijeta.
Izdvojeni djelovi za citiranje
Pogl. 2
Najveća prepreka koja nas najčešće sprečava da krenemo na put je nelagoda napuštanja sigurnosti izvjesnog i prepuštanja nesigurnosti neizvjesnog. Međutim „sigurnost“ koju ponekad štujemo kao centralnu vrijednost naših života, zapravo ne postoji.
Putovanje nije samo nešto što radim, nego i nešto o čemu čitam i pišem, nešto o čemu promišljam. Primijetio sam da sve više ljudi putuje na sve raznovrsnije načine, a uvijek sam se pitao zašto ustvari putujemo. Shvatio sam da putovanja nisu samo naša osobna stvar, već uvelike oblikuju svijet u kojem živimo. Utječu na domaćine, zemlje i kulture domaćina i na okoliš. Proučavajući prije svega sebe, svoje vlastite motivacije i procese, a naposljetku i druge putnike, shvatio sam da je naša motivacija za putovanja, kao i naše ponašanje na putovanju, vrlo složeno. Da varira na ljestvici od negativnog i destruktivnog do pozitivnog i kreativnog. Svjetski standard lagano raste pa sve više ljudi putuje, što veseli, ali i zabrinjava, jer time je pritisak na prirodu i kulturu sve veći, a posljedice sve razornije.
Velike povijesne seobe naroda nisu ništa u usporedbi sa današnjim vojskama dokoličara koji lutaju svijetom. Jedan od najvećih problema s kojim je naš planet suočen je neodrživi rast stanovništva. No, sa stanovišta prirode, nije problem samo u ukupnom broju stanovnika, koji je već prešao sedam milijardi, već i u tome što sve više ljudi Trećeg svijeta postaje stanovnicima Prvog svijeta pa time i njihov životni stil prelazi iz održivog u neodrživ. Kad kažem neodrživ mislim na sljedeće: Kad bi svi ljudi na svijetu živjeli kao što žive stanovnici prvog svijeta, planet to ne bi izdržao – ne bi bilo dovoljno hrane i resursa za sve, niti bi priroda podnijela taj pritisak. Na taj način možemo sagledati i putovanje: kad bi svi ljudi putovali kao što mi danas putujemo to jednostavno ne bi bilo održivo. Zato mislim da je dozrelo vrijeme za promišljanje o putovanju i promjeni naših motiva i ponašanja.
Pogl. 5
U selu Oksapmin u središnjim planinama Nove Gvineje, susreo sam lokalnog policijskog zapovjednika Jettija Pukkana, koji me zadivio svojim oštroumljem kad je primijetio sljedeće: „Vi bijelci dolazite ovdje vidjeti našu kulturu, jer ste svoju vlastitu izgubili. A nas ne zanima sačuvati običaje i tradiciju, jer samo želimo postati kao vi. Tek kad postanemo kao vi, moći ćemo žaliti za svojom izgubljenom kulturom.“
Pogl.6
Nigdje nisam doživio veću prijaznost nego u brdovitom, izranjavanom Afganistanu. Kao da je ljudskost tim veća što su uvjeti za život gori. Kako sam mogao ostati ravnodušan kad mi je čovjek koji je izgubio noge i kćerku u ratu koji već 30 godina bijesni tim nesretnim kutkom svijeta, odgovorio na pitanje kako je sa „Dobro, Bogu hvala!“? Što može tad putnik namjernik, nego poniziti se i pokloniti životu koji kao da cvate besmislu usprkos.
Zašto je sloboda tako blisko vezana uz putovanje? Zato što se na putu oslobađamo svih onih utega svakodnevnice. U našoj svakodnevnici zapravo se ponašamo po brojnim obrascima, kalupima. Rutina nas određuje. Iz dana u dan učvršćujemo kalupe i gradimo identitet. Kad jednom odemo na put, kad se izmjestimo, svi ti kalupi ostaju iza nas. Doma možemo biti predsjednik države ili rock zvijezda, ali kad se nađemo u nekom selu u Africi gdje nas nitko ne zna, možemo se samo zapitati tko smo zaista. Naš dan u svakodnevnici često određuje niz nužnosti, a naše svakodnevne odluke nisu samo naše. Na putu, pak, svako jutro donosi novi start i novi paket mogućnosti, a mi svakim korakom i svakom odlukom kreiramo svoju sudbinu.
„Putovanje od tisuću milja, započinje sa par koraka do bankomata!“. Često mislimo da nam novac treba za sve, ali to je i jedna od najčvršćih iluzija kojima robujemo. U jednom samostanu u sirijskoj pustinji upoznao sam mladog Francuza koji me u mnogočemu podsjećao na mladog Gautamu Buddhu. Rodio se u bogatoj obitelji i odrastao u blagostanju, a potom je na pragu odrasle dobi jednog dana spalio sve što je imao i krenuo na put oko svijeta bez novaca. To je bilo tijekom mog drugog posjeta Siriji, kad sam već pristojno zarađivao svoj kruh. Budući da sam prilikom prvog posjeta Siriji i sâm bio na cesti bez prebijene pare, ponudio sam mladiću novac za vizu, jer sam bio siguran da mu treba. Zahvalio se, ali nije prihvatio ponudu. Ne bi imao gdje ni staviti tu vizu, budući da je sa novcem, spalio i putovnicu. A jesam li rekao da nema ni torbu? Čovjek uspješno putuje svijetom bez ičega!
Sve je moguće. Samo se treba odlučiti i krenuti. I računati na čuda.
Pogl.10
Danas je koncept održivog i odgovornog turizma po najrazvijenijim zemljama Zapada već uhvatio toliko značajan broj sljedbenika da postaje ozbiljan trend. U tim zemljama već četvrtina putnika želi putovati etično i humano, želi praznike oslobođene krivnje, te ne želi svoje zadovoljstvo plaćati tuđom štetom ni uništavati prirodu koja ih nadahnjuje. Ne zanima ih više lažna ni hinjena autentičnost, kao ni romantično sanjarenje u gondolama svijeta nego stvarna situacija na terenu, konkretne veze s domaćinima i sudjelovanje u izgradnji boljeg svijeta. Ne zadovoljava ih više biti promatrač predstava nego žele biti sudionici u stvarnosti.
Možda je zaista započela„tiha revolucija“, kako ju je zvao Jost Krippendorf. On je slutio da se za razliku od burnih revolucija 20. stoljeća, sljedeća duhovna revolucija neće dogoditi praskom, nego potiho – da će se čovječanstvo malo po malo okretati prema svjetlu Smisla. Tvrdio je da putovanje nosi snagu slobode i potencijal promjene, te da upravo ono može odigrati ključnu ulogu u zaokretu čovječanstva prema stvaranju boljeg svijeta.
Pogl.11
Pisanje knjige je poduhvat sličan putovanju. Kad sad bacim pogled unazad, vidim jedno prekrasno kreativno putovanje. Za pisanje ove knjige pripremao sam se više nego za ijednu ekspediciju te ijednu drugu knjigu dosad. Pola godine iščitavao sam razne knjige, studije i znanstvene radove, a onda sam mjesec dana samo sortirao bilješke. Isplanirao sam sve koliko sam najbolje mogao. Posložio sam svaki podatak tamo gdje mu je mjesto i onda sav taj kaos povezao u red brojnim nitima. A kad sam jednom krenuo pisati, riječi su samo tekle. No, u određenim trenucima Knjiga je sama preuzela riječ, a ja sam samo tipkao. Prepustio sam se Putu, a on me vodio. To transcendentno iskustvo kreativnog procesa, ta pukotina kroz koju prodire svjetlo Smisla vjerojatno je glavni razlog zašto pišem.
Što se sporije krećemo to ćemo bolje primijetiti svijet oko sebe, to će nam manje bitnog promaknuti i to ćemo više ljudi upoznati. Kad sam prvi puta putovao kroz Siriju biciklom u svakom selu kroz koje smo prošli ljudi su nam mahali i pozivali nas na čaj. Kad sam na drugom putovanju tim istim cestama prošao autobusom, nitko me nije ni pozdravio. Sporo putovanje vlastitim prijevoznim sredstvom najbolji je način upoznavanje svijeta kroz koji putujemo. Poslovica kaže: „Što brže putujemo zemlja je ravnija“. Zahvaljujući avionima i modernim autocestama, danas možemo putovati s jednog kraja svijeta na drugi, bez da išta vidimo. Ali srećom, odluka je na nama. Što više usporimo, to ćemo više doživjeti.
Jedna od najvarljivijih zamki našeg prekrasnog dvodimenzionalnog planeta je to da sa svake točke možemo otići u barem četiri smjera i tamo pronaći nešto novo i zanimljivo. Gdje god da se na ovoj čudesnoj kugli zemaljskoj nalazimo, uvijek nam se čini da se iza ugla krije nešto zanimljivije. Zato često padamo u zamku da u jedno putovanje natrpamo previše gradova, zemalja i atrakcija, a time nažalost propuštamo doista doživjeti ijedno od njih.
Kad smo daleko od doma, okruženi kulturom koja je posve drugačija od naše i kad na tren osjetimo da tamo pripadamo – zato što tamo imamo prijatelje s kojima možemo pričati sto riječi na neobičnom jeziku i razumjeti se srcem – tada doživljavamo jedno od najčarobnijih iskustva putovanja: iskustvo u kojem se rastapaju granice, isušuje ocean između milijardi otoka i ukazuje dno koje nas sve povezuje.
Putovanje je odlična prilika da probudimo uspavana osjetila i umrtvljene emocije. Možemo pažljivije gledati, promatrati drugim očima, upijati, isprobavati novo, diviti se, igrati se, raditi stvari koje kod kuće nikad ne bi radili, jesti prstima, zagrliti drvo, hodati bosi… Možemo ostaviti satove i ravnati se po prirodi – lijegati sa suncem i buditi se sa njim, gledati na svijet sa srcem, udisati Beskraj.
Akademija-Art
