Pula – Sabina Damiani: De-Constructing

De-Constructing
od 08. 04. (u 20.00 sati) do 19. 04. 2011.

Izložbu će u prisutnosti autorice predstaviti Eugen Borkovsky

Organizator: HDLU Istre, www.hdluistre.hr

Pogledajte galeriju radova!

 

Realnost je upravo „ovaj“ trenutak tijeka. Realnost koja je u međuvremenu već postala prošlost podložna je rekonstrukciji pa ponovnoj sintezi, interpretaciji. Moguć je novi diskurs koji uvodi neko drugačije značenje. Problem prošlosti, sjećanja kao i pojam budućeg podložni su osobnom. Memorija je kao pandorina kutija: spremiš nešto a nikad ne znaš što će se dogoditi kad se kutija otvori. Događaji postaju materijal za oblikovanje / preoblikovanje doživljaja. Budućnost se još nije dogodila pa ona predstavlja ideju mogućeg. Spoznaja je zapravo stalno preispitivanje. Sumnja kao odrednica pojmovanja važna je. Za to je potrebna hrabrost. Najlakše je zauzeti stav. Mnogo je teže o nečem stalno promišljati pa ma koliko to mijenjalo usvojenu poziciju stava.

Sabina Damiani poštuje osobnu povijest. Pred nama su doživljeni trenuci koji se ne mogu ponoviti. Dubioznost pojma trenutak i njegov obim, značenje i definicija, mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti objašnjen sekundom a može biti poosobljen i sveden na doživljaj individualnog saznanja. Od toga ovisi frekvencija komunikacije umjetnika samog sa sobom ili promatrača i umjetnikovog djela. Ovim projektom umjetnica nam otvara nove vizure i tjera prema hrabrosti percepcije poput one koju smo imali u djetinjstvu. To ostvaruje uporabom jednostavnog pristupa oblikovanju i dosjetljivom interpretacijom oblika / motiva.

Namjera određuje oblik djela. U ovom ciklusu umjetnica propituje, svjesno istražuje vlastite sekvence memorije. Domišljanje lociranog trenutka u smjeru ideje rezultira kolažiranjem i crtačkim intervencijama. Na svim radovima, manjeg formata, ponuđeno je prepoznavanje motiva. Teško ih je opisati a da se ne upustimo u tumačenja znakovnog repertoara. Pored toga, možemo razmišljati o autorskim i tehničkim postupcima umjetnice.

Sabina Damiani prepušta se instinktu u velikoj mjeri. Ponekad diktira put oblicima a ponekad joj oblici signiraju sjećanje. Njeno znakovlje kompilirano je u rasponu od opće razumljivog do sasvim osobnog. Oblici ovih ideograma pletu dramaturgiju. U glavnim ulogama nalazimo prozor, zgradu, oblak, svjetiljku, cestu, kišobran ili ljudsku osobu. U bizarnom odnosu susrećemo leteći tanjur u komunikaciji propitivanja smisla (ili oblika) s okruglom satelitskom antenom. Asortiman se nastavlja automobilom, stiliziranim pticama ili oblicima koji podražavaju arhitekturu ili pejzaž. Sabina Damiani povremeno rabi stripovski asortiman oblačića s napisom koji određuje doživljaj.

Primjenjujući likovni postupak, umjesto kista koristi škare a umjesto boje koristi fotografije ili tonirane papire. Najčešće skicozni crtež dolazi na kraju. Ova konfrontacija materijala govori o slobodi pristupa kreativnom činu. Još jednom se potvrđuje da u svijetu suvremene umjetnosti tehnologija ili materijal ne označava status djela. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Jer svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju.

Ritual oblikovanja Sabine Damiani viđeno gura kroz skramu memorije. Pri tome dozvoljava osobnu mijenu stava. Umjetnica intervenira traženjem novog značenja. To postiže efektno ograničavajući se na jednostavne postupke: crtež i rez. Ona se povjerava krhkom mediju: izrezuje fotografiju ili tonirani papir, preko njih oblike nadograđuje crtežom. Intervencije u već postojeći vizualni zapis, uglavnom fotografiju, autorica nadograđuje gestualno. Time unosi svježinu osobnog doživljaja oblika. Asocijativni detalji s kojima Sabina Damiani ispunjava polje rada uvijek su jasni iako ponekad ne možemo odmah odrediti smisao, poruku njihovog odnosa. Ona koristi ezoteričnost koja je čitljiva u odnosima prepoznatljivih i skiciranih a nedocrtanih oblika. Mi ne ostajemo ravnodušni već prepoznajemo impresije situacijama koje smo proživjeli ali ne nužno u istim odnosima kako ih prezentira autorica. Komunikacija s radovima izaziva u nama propitivanje, provjeravanje vlastitih doživljaja temeljem autoričine iskrenosti i direktnosti.

Teme od kojih kreće u avanturu interpretacije jesu proživljena svakodnevica. Ali ona sumnja. Po principu organiziranog kaosa, granica između doživljenog i realnog razbijena je. Umjetnica je na razmeđu između cinizma i želje za spoznajom mijene. Promišljenost i lakoća pristupa zadatku karakteristika je autoričina rukopisa. Ona se igra na rubu nadrealnog i dječjeg. Priklanja se suvremenom pa umjesto estetskog, poštuje instinktivno. Naglasak je stavljen na igru a ne na pravilo.

Autorica se ne muči realističkim oslikavanjem ili ocrtavanjem oblika. Ona samo naznačuje oblik kontekstualizirajući ga osnovnim gabaritima, znakovima prepoznavanja. Insinuacije oblika ocrtane pored ili kao nastavak kolažirane fotografije dopunjuju autoričin doživljaj mjesta / scene koja je ostala u zakutku memorije. Ona kompilira oblike i daje im nove konotacije određujući ih kao novi mogući predmet zamjene za uobičajene estetske predodžbe. Intervencije unose u radove dodatna značenja. Iako na radovima isčitavamo društvene i socijalne komentare umjetnica ostaje intimistički raspoložena.

Ovaj projekt urbano je i socijalno obilježen. Nesigurnost postojanja oduvijek se kompenzira određivanjem osobnog prostora. Kao matrica za promišljanje u više slučajeva su višekatnice, koje umjetnica doživljava kao poznatu stvar. Koliko god da smo svjesni da su te zgrade prepune ljudi, u njima imamo dojam osamljenosti. Nesklad između dojma sigurnosti koji nam daje osobni kutak i energije nakupina više osobnih kutaka očit je. Zablude civilizacije o izdvojenosti unutar povijesnog vremena polako se tope uvođenjem spoznaje, potvrđene znanstvenim filozofsko – fizikalnim dostignućima, o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni.

Obilazeći ovaj postav, pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. Pitamo se s kim se dogodilo? Ljudski lik pojavljuje se kao poseban znak ili kao tema na radovima na kojima je parafraziran. Osobe su u radovima uvijek same i uvijek u začudnom prostoru. Ponekad imaju komentar. Urbano se ponekad miješa s etno sekvencama. I sam tekst uz prikaz obojenog radnika koji nosi teret govori o umjetničinoj osjetljivosti na socijalne segregacije kojih je prepun tzv. demokratski svijet. Stabla su u crtežu slična antenskim sistemima. Oblaci su uvijek lirski. Autorica ne koristi atraktivne lokacije već na scenu izvodi opće znakove urbanog pejzaža. Ovaj ciklus vezan je uz problematiziranje socijalnih situacija u koje je autorica uronjena. Ona tu možda nije radikalna ali naznačuje stanje stvari.

Sumnja kao instinktivni proces rekapitulira memoriju. Rekonstrukcija trenutaka događa se tijekom kreativne igre sasvim spontano. Ovaj postupak dopušta umjetničinoj sumnji da propita vlastito biće i vlastitu poziciju. Onog časa kad se rodi sumnja pokrećemo misao k promjeni bez obzira je li na upitu doživljaj ili analiza situacije. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan u kvantnoj fizici, utječe na percepciju svijeta oko nas. Damiani sumnja, rastačući fotografiju iz novina ili albuma i umećući ju u okruženje obilježeno jednostavnim crtežom. Doživljeno postaje senzibilna vizualna nakupina. Ukoliko promijenimo diskurs mijenja se i dojam. Ako je vrijeme nesiguran faktor za procjenu tijeka, dodali smo mu prostor. Prostor-vrijeme sada su jedna cjelina kojom poput metra, čija dužina ima i debljinu, odmjeravamo realnost. Prevaziđen je Newton koji izračunava gabarite bliske okoline a na scenu stupaju kvanti koji otkrivaju uzročno–posljedičnu uvjetovanost mnogo sofisticiranijeg prostora od onog koji možemo zahvatiti danas mjerljivim načinima.

Interpretaciju, komentare doživljaja, Sabina Damiani izgovara na razmeđi cinizma i alegorije. Oslanjajući se na sjećanje i hrabrost, evocira povezanost memorije i lokacije. Zadanost je razbijena propitivanjem situacija a time i lokacija. Memorija može poslužiti kao okosnica sigurnosti i samosvijesti. Mijena može poduprijeti sigurnost a potaknuti ranjivost. Autorica ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Relativnost tijeka i mijena kao osobina stvari događaju se unutar naših spoznaja koje postaju privremene.

Nalazimo se pred razvijenim nizom koji ima početak, ali ne znamo mu kraj. Poput stilskih vježbi. Radovi pred nama dio su serijala koji može trajati još samo jedan rad ili su začetak beskonačnog niza koji će dalje slijediti autoričinu imaginaciju. Neobični odnosi oblika traže od nas, navikle na dešifriranje jednostavnih poruka mega plakata, napor očitavanja. Postajemo svjesni da nam se život dramatično promijenio zbog utjecaja medijskih sustava pa se društvene konvencije (konformizam i kontrola), više ne daju objasniti samo na osnovi tradicionalnih društvenih normi. Vrijeme poslije postmodernizma donosi novi način gledanja na svijet. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se preispitati u novom svjetlu. I ovaj projekt nudi nam inicijaciju za uspostavljanje drugačijeg senzibiliteta novog doba.

Proces oblikovanja postaje igra a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Spontanost igre u direktnoj je ovisnosti o stanju duha. Ovaj likovni projekt govori o drami odrastanja, odlaska, zapažanja okoline. Unatoč igri oblicima interpretacije su napete i prepune pritajene dramatike. Možemo zaključiti da je posrijedi dio tijeka, izrezak niza osobnih situacija koje nisu nježne. Građa uvedena u ovaj projekt igra se relativiziranjem prepoznatih stanja. Oblikovanje je u dosluhu s opažanjima nesavršene okoline.

Eugen Borkovsky

Sabina Damiani rođena je 1985. godine u Kopru. Diplomirala 2008. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji, smjer Vizualna komunikacija i didaktika umjetnosti. 2011. završila postdiplomski studij fotografije na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu. Trenutno radi za Cell Project Space u Londonu. Izlagala na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Samostalno i kolektivno izlagala: Buje, Grožnjan, Labin Poreč, Pula, Rijeka, Umag, Bergamo, Milano, Monza, Venezia, London. Član HDLU-a Zagreb i HDLU-a Istre.

Adresa: 43. Istarske divizije 2, 52470, Umag  i
48 Badlis Road, E17 5LQ London, UK

e-mail: sabinadamiani85@gmail.com

Akademija-Art.hr
03.04.2011.