Pula – Josip Butković: Dvorišta

Shvaćam te što me pitaš, to valjda rijetko tko razumije, ja imam stalno to silno spoticanje u razumijevanju mojeg rada. Baš iz tog razloga sam krajnje konzekventan, krajnje ozbiljan prema artu koji proizvodim. U priličnoj količini mojih grafika, sustavno izvedenih u svim tehnologijama kojima sam se bavio, koje sam doticao, nisu uopće, ili rijetko shvaćali poetiku

Kad izvlačim one grafike van iz ladica, kad ih redam za fotografiranje bez obzira na kronološki red ili obrnutim kronološkim redom na neki način, jedan je problem cijelo vrijeme prisutan. Naime, imam osjećaj da cijeli život radim jedno te isto, da se bavim istim. Potpuno jedno te isto, da sam i studente učio na potpuno istovjetan način na samom početku i danas. Ili se varam, pa ne primjećujem promjene. Možda nije moje da ih vidim. Nekada vam ono što radite, oblik kojeg nastojite otjeloviti promijeni značenje, premetne se u nešto drugo, vidite nešto drugo. Možda je to ta promjena o kojoj govoriš. Vjerojatno se paralelno i sam mijenjaš

Možda je jasnija erotska određenost rasporeda oblika u prostoru. Možda manje skriven ili jasnije naglašen taj, u mojem radu uvijek sveprisutan oblik silnih asocijacija. Svatko je to interpretirao na svoj način i ranije i sada, svatko ga drukčije imenovao, ali sada je nekako jasnije, nekako bliže onome što silno osjećam u prostoru. Malo izlažem, pa su sve te grafike ostale u mojem mentalnom i metalnom ormaru

Priča o graviranju stakla je ista kao i pričao o nošenju ogledala iz staklarske radione kući. To zlosretno ili sretnozlo ogledalo sam donio kući u dijelovima nespretno i nesvjesno, nekoordiniranih pokreta, odsutno lupajući njime o zid nogostupa. Ma, kojih sedam godina nesreće. Sedam godina „nesretne“ sreće koja je u mojem djetinjstvu gotovo sve odredila, neprekidna ljeta, gola tijela, sunca i vode, kupanja i gledanja, čuđenja i straha i neke, onda mi nejasne strasti. Danas na isti način osjećam taj prostor i prostor grafike, dakako to je oduvijek bilo sve jedno

Mi nismo roboti niti naviknute mašine za prenošenje znanja. Imate boljih i lošijih perioda, boljih i lošijih dana, boljih i lošijih predavanja. Radujem se vlastitom radu isto tako kao što sam se naučio radovati tuđem, pogotovo onog na koji utječem učenjem. Podučavati moraš znati. Iskustvo i iskrena vjera u vlastitu predanost radu je važna u svemu što dotičeš pa i u podučavanju. Bez toga nema niti umjetnosti niti učenja

Da, otkrivam sebi Veli Mrgar. Otkrivam tu čudesnu građevinu od suhozida. Tu predivnu pastirsku arhitekturu. Tu veličanstvenu „klopku“ za ovce. Otkrivam mnogo kasnije da je to bila „klopka“ za moje grafike i mene osobno na neki poseban način. Osobno mi je oduvijek prostor bio izrazito važan. Dogovor s njim. Prihvaćanje ili odbijanje, vrijeme trajanja s njim.

Jest, počeo sam nešto „čačkati“ poslije rata u meni posve drugačijem prostoru Like, počeo sam obilaziti Obljaj i opet dio svojeg proživljenog djetinjstva, ali sam morao doći, doseliti se. Sad sam, bolje rečeno smo u novom prostoru. Prošlo je više godina otkad dolazimo supruga i ja u ovaj prostor i otkad smo se nastanili u njemu. Kao svaki prostor dosad, pažljivo ga oblikujem. Otkrivam ga i prilagođavam, ali ne samo sebi

Sada mogu grafičke ploče svakodnevno gledati s prozora ateljea ili kuće. Gledam dijete kako se šeće po njima i ovce i kokoši, dakako. Osjećam te tragove sasvim neumjetničke namjere, putove hranjenja ili igre. Volim taj osjećaj i to što nastaje, ponovno se rađa.

Evo, vidiš ovaj novi atelje sada u kojeg smo sve uložili, materijalno i fizički, po, ne znam nabrojati više koji put, za umjetnost, on je gotovo prazan, ogroman prostor sveden na tri stola i prešu u sredini, peć na drva, on čeka.

Posve mi je svejedno sada u kojem dijelu njega ću što uraditi, ali mi je važna ljepota baš tog dijela u kojem nešto radim ili u kojem nam se dijete igra.

Iz razgovora s Josipom Butkovićem 15.10.2008.
Razgovor vodio: Darko Glavan

Josip Butković je rođen 1950. godine u Rijeci. Diplomirao je na Akademiji za likovne umjetnosti u Novom Sadu 1980. godine. Godine 1983. završio je poslijediplomski studij grafike na Fakultetu za likovne umjetnosti u Beogradu. Od 1980. godine u stalnom je radnom odnosu kao asistent, a potom docent i izvanredni profesor na Odsjeku za likovne umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Rijeci. Prvi puta u zvanje redoviti profesor izabran 1997. godine, a 2003. godine je izabran u zvanje redoviti profesor, kao trajno zvanje. Od 2004. do 2010. godine radio je u svojstvu vanjskog suradnika na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku. Mentor-profesor na poslijediplomskom studiju na Akademiji za likovne umjetnosti u Ljubljani i redoviti profesor grafike na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.

Info:
art@gallerymilotic.hr

Akademija-Art.hr
20.110.2010.