Pula – Ante Kuduz: Donacija i izložba


 

Muzej suvremene umjetnosti Istre, Pula
Stara tiskara, Sv. Ivana 1, Pula
Ante Kuduz
Izložba: Razgovor
Donacija
od 10. 06. 2011.

Pogledajte galeriju radova!

Organizacija izložbe: Muzej suvremene umjetnosti Istre / Museo d’arte contemporanea dell’ Istria, Pula i Gradske galerije Osijek.

 
 

ANTE KUDUZ (1935. Podosoje pokraj Vrlike – 2011. Zagreb). U Zagrebu je završio Školu primjenjene umjetnosti 1956. godine. Iste godine upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti – grafički smjer. Diplomirao je 1964. godine u klasi prof. Marijana Detonija. Kod istog profesora pohađao je od 1962. do 1964. specijalku za grafiku.

Izlaže prvi put na skupnoj izložbi u Zagrebu 1961, a samostalno od 1965. godine. Izlagao je na mnogobrojnim izložbama u zemlji i svijetu, a za svoj rad primio je značajne nagrade i priznanja. Radovi mu se nalaze u mnogim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 1969. bio je zaposlen na Akademiji likovnih umjetnosti u zvanju docenta, a od 1975. u zvanju izvanrednog profesora.
Uz slikarstvo i grafiku bavio se i grafičkim oblikovanjem, opremom knjiga, časopisa i kataloga. Od 1980. bio je redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Predavao je i na Studiju dizajna od njegovog osnutka 1989. godine.

Donacija Ante Kuduz za MSUI/MAC

Zahvaljujući sinu pokojnog Ante Kuduza, također umjetniku Igoru Kuduzu, Muzej suvremene umjetnosti Istre/Museo d’arte contemporanea dell’Istria dobio je vrijednu donaciju ovog doajena hrvatske grafike i umjetnosti. Donacijom su zastupljene sve bitne faze umjetnikova stvaralaštva, od „Kadra“ šezdesetih godina, „Prostora“ sedamdesetih, „Grada“ i „Krajolika“, osamdesetih i devedestih godina, pa sve do posljednjeg ciklusa „Graf“. Donacija sadrži ukupno 35 grafika, creža, i objekata te jedini autorov animirani film.

Tekst Mladena Lučića iz kataloga Razgovor iz 2011.

Ovaj tekst o Anti Kuduzu, jednom od čeonih protagonista hrvatske suvremene i avangardne umjetnosti, pišem danas, 14.03.2011, samo nekoliko sati nakon što je Skupština Grada Splita izglasa novog ravnatelja splitske Galerije umjetnina, izvjesnog Josipa Botterija Dinija, slikara kratkog dosega i skromne naobrazbe, čovjeka potpuno oprečnog onome što bi ravnatelj takve institucije trebao biti. Znam kako bi Ante, da je živ, reagirao na tu vijest. Danas se u Splitu dogodilo nešto što je već dugo pripremano u tzv. kulturnom prostoru nove hrvatske države a zove se kulturocid. Dogodio se pad i raspad svih duhovnih, moralnih, etičkih i i humanističkih vrijednosti, svega onog što je svojim životom i djelom predstavljao Ante Kuduz. Zacijelo ne bi dio njegova opusa bio fundusom splitske Galerije da je njen ravnatelj bio ovaj nadolazeći. Taj vjerojatno nikada nije ni čuo za Antu Kuduza, a kamoli da razumije ili da ima senzibilitet za rafinirano i visoko profinjeno umjetničko stvaralaštvo ovog doajena hrvatske likovnosti. Poznavao sam Antu, ne predobro, ali sasvim dovoljno da znam kakav je čovjek bio. Možda više i nije trebalo. S malo probranih riječi koje smo izmjenili savršeno smo se razumijeli i međusobno uvažavali. Ne sjećam se da li sam ikad nešto, osim ako se nije radilo o općim mjestima, napisao o tom paradigmatičnom umjetniku postkonstruktivističkog razdoblja i jednim od naših najznačajnijih grafičara, te dakako stvaraocu čiji sam opus duboko osjećao i istinski poštovao. Možda nije ni trebalo. O njemu je gotovo sve napisano. Pisala su probrana pera likovne kritike, njih malo, ali usudio bih se reći, za još manje publike koja bi te tekstove čitala. Antu to nije smetalo. Izabrao je odavno svoj put daleko od svjetala pozornice, daleko od Red Carpeta, glamoura ili što je još bitnije, od trendova.
Kuduza gledam kao izvjesnog samotnjaka, samozatajnog umjetnika koji umjetnost oprezno ispituje u cilju jasnih programskih načela zadanih u samom početku njegova umjetničkog puta. U njegovom likovnom izrazu ima gotovo svega onoga što je krasilo šezdesete godine i prejudiciralo temeljne likovne pokrete u vremenu koje je sljedilo. U svojim počecima, kao jednu od bitnih komponenti svog izraza izabrao je Informel. Ne naglašeno, ne trendovski, već jednostavno kao osjećaj vremena. Komunicirao je s pomalo ugašenim Informelom Fautrierovske provinijencije, Tašizmom Buffeta i Dubuffeta ali i simboličkim crtežima sjevernoameričkih Indijanaca. Govorio je da je u djetinstvu, kada je boravio u domovima i poljoprivrednim zadrugama, pročitao čitav opus Karla Maya. Na antologijskom Autoportretu iz 1962. umjetnik crta u ateljeu na čijem je zidu pričvršćen novinski članak s indijanskom poezijom. Očito je volio tu drevnu primitivnu kulturu koja je iznjedrila poštenje, ponos i asketizam, naglašene karakterne osobine Ante Kuduza, ali koja je i ostavila crteže za kojima su, kao predlošcima, posegli slikari tašizma. U tim radovima s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, Kuduz je koristio iskustva Informela na sebi svojstven način. Nenametljivo, gotovo neprimjetno i u korist nečeg sasvim drugoga. Ti radovi već su govorili o sistemskom procesu ponavljanih optičkih znakova koji će uskoro saživjeti kao specifičan geometrijski govor, kao inačica konstruktuvizma vrlo bliska optičkoj umjetnosti – Op artu. Mnoštvo crteža, kolaža i grafika objedinjenih sredinom šezdesetih u seriji znakovita naziva Kadar posjeduju sva ta svojstva, a ipak ih nikako ne možemo bezrezervno predstaviti kao radove tih poetika. Kuduz je oduvijek imao svoj jasno zadani put koji nije trpio programe ni manifeste grupa i pokreta. Bio je to program samoće naglašenog individualiteta izuzetne mentalne snage. Kadar nas privlači svojom strukturom, mnoštvom sličica spojenih u konstruktivističko komponiranu op-artističku cjelinu. Podsvjesno, gledatelj želi dešifrirati te sličice, odgonetnuti što predstavljaju pojedini segmenti koji čine jedinstvo. Narativno i asocijativno ne predstavljaju ništa. Oni su gola činjenica, plastički znak kao što je to i cjelovita kompozicija, koja se može sagledati i kao suptilna nadopuna ideje na tragu geometrijske apstrakcije, obogaćena nečim organičkim, materičnim, pa čak egzistencijalnim i tradicionalnim.
Serija Kadar ima nešto konceptualno u sebi. Perceptivna iskustva svijeta realnosti prisutna su u promatrača kojem će trebati neko vrijeme da shvati kako od realnosti i predmetnosti, na Kuduzovim savršeno iscrtanim poljima, nema ništa osim snažne sugestije. Slični postupak je i sa samom strukturom kompozicije koja me podsjeća na neke fotografske kolaže nizozemskog konceptualista Jana Dibbetsa. Kuduz slično strukturira prostor koji se, kao i kod Dibbetsa, zasniva na metodično i programatski raščlanjenoj fragmentarnosti.
Nakon Kadra Kuduz se kretao i dalje istim putem koji ga je doveo do novih fascinantnih ostvarenja kojima se potvrdio ne samo kao inovativni individualac nego kao i neprikosnoveni znalac metjea. Sjajno balansirajući i međusobno nadopunjujući crtež, slikarstvo i grafiku stvorio je novi, gotovo teoretski utemeljen grafički izraz koji je sažimao istančanu crtačku vještinu, konceptualizaciju likovnih iskustva, te otvorio mogućnost analitičke rasprave o primarnom grafičkom bitku. Malo je umjetnika čija je osobnost i radovi koje stvaraju nedjeljivi. Povučen i samozatajan u životu realizirao je i takav umjetnički opus koji bi sigurno imao mnogo veći publicitet i medijske odjeke, da se radilo o drugačijoj osobi. Međutim, Kuduz nije imao niti volje ni vremena raditi na svom publicitetu i promociji svoga rada. Njegovo biće bila je njegova umjetnosti te je stoga ona toliko čista i iskrena, a ujedno izuzetno mentalno snažna i tehnički savršena.
Mislim da se na dan kada pišem svoj prvi tekst o Anti Kuduzu, sudbinski desio splitski događaj jer je u potpunosti oprečan svim vrijednostima za koje se cijeli život Ante zalagao. Danas, kada je u Hrvatskoj umrla kultura, i kada je zazivamo da nam se što prije vrati te da se više nikad ništa slično ne desi, itekako smo svjesni da nam se više nikada neće dogoditi Ante Kuduz.
Mladen Lučić

Gorka Ostojić Cvajner, ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Istre

Akademija-Art.hr
od 12. 06. 2011.