Prvi put predstavljen cjelokupni opus Alme Orlić

Ljepota likovne raskoši s dubokom sentimentalnom dimenzijom

Pogledajte galeriju fotografija!

Izložba "Retrospektiva, 1961. – 2011." nudi odabrane radove akademske slikarice Alme Orlić. Ova respektabilna izložba otvorena je 3. siječnja u zagrebačkoj Galeriji Prsten Hrvatskoga društva likovnih umjetnika  u nazočnost umjetnice koja ovom izložbom obilježava pet desetljeća stvaralaštva. Izložba "Retrospektiva, 1961. – 2011." ostaje otvorena do 22. siječnja.

Na izložbi odabranih radova Alme Orlić izloženo je 160 njezinih ulja na platnu i gotovo isti broj crteža tušem. Fasciniranost Dalmacijom, posebice kornatskim arhipelagom,Telašćicom i dugotočkim uvalama, morem u gradacijama od tamnomodre do prozirno tirkizne te svilom kamena i krošnja maslina mogu se odje doživjeti u punom sjaju. Sve te motive je autorica zabilježila u brojnim akvarelima, krokijima i uljima na platnu nastalima tijekom obiteljskih boravka u suprugovu zavičaju – Salima na Dugom otoku.

Potpredsjednik HDLU-a Tomislav Buntak kazao kako je ovom izložbom  „predstavljen slijed različitih slikarskih iskustava i postupaka umjetnice što će biti predočeno i u monografiji koja će biti objavljena krajem siječnja.“ Autorica koncepta izložbe, viša znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti i predsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske Irena Kraševac rekla je ovim povodom: „Riječ je o izložbi pripremanoj dvije godine tijekom kojih joj je umjetnica ‘odškrinula vrata’ svoga osebujnog umjetničkog stvaralaštva.“

Alma i Anton Orlić – sretan spoj hrvatskog sjevera i juga

Almin je životopis nadahnuta umjetnička biografija u kojoj se isprepliću dvije umjetničke duše. Brak s akademskim kiparom Antonom Orlićem i njihov intezivan umjetnički angažman na kiparskom i slikarskom polju veliki je prinos suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, svojevrstan sretan spoj hrvatskog sjevera i juga, slikarstva i kiparstva, kako su i pokazali mnogobrojnim zajedničkim nastupima na izložbama. Suživot s muzejskim i crkvenim predmetima u postupku njihove restauracije, inspirirao ie Almu Orlić na brojne slike s motivima sakralne tematike na kojima je vrlo deskriptivno zabilježila kićenost baroknih oltara zagorskih crkava na kojima stoluju sveci, a fascinacija brojnim pojedinačnimskulpturama koje su prolazile „njenim rukama“ nadahnule su je i ponukale da ih prenese na slikarsko platno.

Zeleni Jezuš (1987.) pripada antologijskim slikama unutar njezinog opusa. Uranjanje u ljepotu i zagonetnosti krajolika i fascinacija njegovim oblicma i bojama prirode, pridonijelo je Alminoj ljubavi prema cvijeću i cvjetnim buketima koje je ovjekovječila nebrojno puta. Ovjekovječeni cvjetni buketi čuvaju uspomenu na njihove donositelje i evociraju prigode u kojima su darivani, sjećaju na druženja s dragim osobama i na lijepe trenutke i na taj način te slike nisu puko prikazivanje ljepote cvjetne raskoši, već je u njih utkana duboka sentimentalna dimenzija. Alma analitički primjećuje posebnosti osoba koje portretira i njihove individualne neponovljive geste.

Rani portreti i pitoreskni seoski ambijenti

Među ranim portretima izdvaja se slika Tata i Mucko (1963.) Almin otac, sveučilišni profesor Milan Drvodelić u kućnom ogrtaču sjedi na starinskom naslonjaču držeći u krilu crno-bijelog mačka. Rani autoportreti duboka su samoanaliza mlade umjetnice. Nakon modernistički reduciranog Autoportreta iz 1961.,s lika ikonografski i sadržajno zanimljiv Vremepolov 1963. Mikrokozmos, 2002. (akvarel na slonokosti) autonomna je introspekcija koja u formatu minijature minuciozno deskriptivno u brojnim detaljima opisuje njezin svijet i predanost slikarstvu. Red i mir vlastita atelijera slikaričin su ambijent koji je ponajbolje opisuje.

U prikazivanju vlastita lica lika Alma Orlić je dosegla onu simboličku zagonetnost koja je podarena samo ponajboljim umjetnicima. Zaboravljeni , starinski predmeti oduvijek su bili sastavni dio Almina svijeta. Već u najranijem slikarskom razdoblju po završetku Akademije slika Vae vicitis (1963), kompoziciju sastavljenu od okrhnulog vrča tanjura i svetačkog kipića na tamnocrvenom stoljnjaku. Kao mlada umjetnica 1963/64.duže je vrijeme boravila u pitomoj zagorskoj Martinšćini nedaleko Zlatara gdje je radila na restauriranju gotičkih fresaka u crkvi sv. Martina. Kao gradsko djete zanimao ju je pitoreskani seoski ambijent i njegovi protagonisti koje bilježi na seriji crteža tušem na papiru.

Svoj genetski predodređeni talent za likovni govor, umjetnica je zdušno njegovala i vrlo pomno nadograđivala, te se u prigodi jubileja s opravdanim ponosom može osvrnuti na umjetnički i životni put na koji je krenula prije pedest godina.

Tekst i foto: Nives Gajdobranski
nives.gajdobranski@gmail.com

Akademija-Art.hr